Anita Klarić aktivna je karlovačka vjernica, angažirana u Nacionalnom svetištu sv. Josipa, najviše u obiteljskoj zajednici. Profesorica je hrvatskoga jezika i književnosti te popriličan broj godina s radošću poučava mnoge generacije djece. No, prije svega, ona je supruga i majka dvoje već odrasle djece i njezina je obitelj njezin pravi životni poziv.
Snaga roditeljske ljubavi
Rođena je u Karlovcu 15. prosinca 1970. Njezina majka Ljubica Pečarić, djevojački Palajsa, također Karlovčanka, pokojna je. Otac Ivan Pečarić rođen je u Vivodini, prekrasnom vinorodnom kraju, no već je kao dvanaestogodišnjak zbog teških životnih uvjeta otišao na školovanje u Ozalj, a kasnije u Zagreb. Završivši srednju grafičku školu, zaposlio se u karlovačkoj tiskari, tada Štamparskom zavodu »Ognjen Prica«. U Karlovcu je upoznao svoju suprugu, s kojom je zasnovao obitelj te su dobili dvije djevojčice, Anitu 1970. i Ivanu 1973. godine. Kao vrlo vrijedan čovjek, uz rad i obitelj, završio je i Grafički fakultet. Supruga Ljubica bila je zaposlena u karlovačkoj općini na administrativnim poslovima.
»Kada razmišljam o svojem djetinjstvu, prvo na što pomislim jest toplina obiteljskoga doma koji su stvorili moji mama i tata. Bez obzira na to što smo bili suočeni s majčinom teškom bolešću, kasnije i s njezinim preranim odlaskom, uz djetinjstvo me vežu osjećaji sreće, topline i sigurnosti uz mamu, tatu i sestru«, pripovijeda Anita. »Mamin i tatin odnos, posebno u godinama njezine borbe s bolešću, zapravo njihove zajedničke borbe, ono je što me oblikovalo kao osobu. Taj odnos moj je uzor u izgradnji vlastite obitelji i ono čemu sam uvijek težila.«
»Bog je oduvijek dio mene i moje obitelji«
»Iako su otada prošle mnoge godine, kada se sjetim toga vremena, iznjedre se uspomene na božićna obiteljska okupljanja, odlaske na mise, Uskrs i ranojutarnji odlazak s mamom na blagoslov jela koje bismo zatim svi zajedno blagovali. Zapravo, Bog je oduvijek dio mene i moje obitelji. Možda će to zvučati čudno, kada je mama otišla, u mojoj se dječjoj glavi preselila Isusu i Majci Božjoj. Ta je misao bila moj štit tada, a tako je i danas. Tata je preuzeo herojsku ulogu u našim životima. Zaista je spremno preuzeo svoj križ u punom smislu te riječ: radio je, puno, ali i uvijek bio uz nas dvije. Brinuo se o svemu, kuhao, prao, školovao nas i pokušao da što manje osjećamo majčin gubitak. Bog je bio uz njega, i uz nas, i to nas je naučilo da On nije zatvoren iza crkvenih vrata, nego je vrlo prisutan u našoj svakidašnjici, pogotovo kada je teško. A bilo je teško, dvije djevojčice, od deset i osam godina, izvesti na put. Tata je uspio. I sestra i ja završile smo fakultete, zaposlile se, stvorile vlastite obitelji i izgradile, sa supruzima, kuću u kojoj zajedno živimo.«
S redovnicom u kino
»Predajem hrvatski i književnost u srednjoj trgovačko-ugostiteljskoj školi u Karlovcu. Bavim se mladima, a oni su najbolje i najvrjednije što jedno društvo ima. To je zaista blagoslov! I moje privatno i poslovno uistinu je blagoslovljeno. Blagoslov je i to što je tata, kad smo se sestra i ja udale, pronašao tetu Maricu koja mu je postala odana suputnica, a naša su djeca dobila još jednu baku.
U našem je odrastanju presudnu ulogu imala Crkva. Naime, sestra i ja odmalena smo bile vezane uz našu crkvu na Baniji, sestru Marcelu i župnika, pokojnoga vlč. Viktora Štimca. Puno smo vremena provodile uz njih, a oni, upućeni u naše obiteljske prilike, brižno su nas prigrlili. Odlasci na vjeronauk, druženje s vršnjacima, igra… Moj prvi posjet kinu u Zagrebu bio je sa sestrom Marcelom koja je cijelu generaciju, nas tadašnjih krizmanika, odvela gledati film ‘Deset zapovijedi’.«
»Svojega supruga Marijana upoznala sam još u osnovnoj školi, na školskom izletu, i tada su se rodile simpatije koje su prerasle u prijateljstvo i naposljetku ljubav i brak. On je iz Rečice kraj Karlovca, ekonomist je zaposlen u nabavi Opće bolnice Karlovac. Vjenčali smo se 1997. godine, a 1998. stigla nam je kći Lucija te 2000. sin Lovro. Moj je suprug moja velika sigurnost, u svemu, i na sve bitne stvari gledamo zajedničkim očima. Sa suprugom i njegovom brojnom obitelju došle su još mnoge radosti, potpore, dobila sam još sestara, braće, prijatelja… I opet je jedan svećenik preuzeo važnu ulogu. Naime, ujak mojega supruga, vlč. Andrija Vrane, velika je potpora svim našim obiteljima i oslonac koji nas okuplja u zajednicu i oko Krista. Dakle, Bog je i dalje moj život vodio u najboljem smjeru te razvijao u meni ono za što me je predvidio – obitelj.«
Mala križarica
»Suprug i ja izgrađivali smo svoju obitelj zajedno s našom djecom. Njihovim rođenjem i odrastanjem ponovno sam shvatila koliko je važna duhovna zajednica i vodstvo svećenika. Kći Lucija još se kao djevojčica, u nižim razredima osnovne škole, pridružila malim križaricama koje je vodio naš pokojni župnik mons. Marijan Radanović. Bila sam zadivljena time koliko je on, iako već u kasnijim godinama, imao strpljenja s tako malom djecom i kako ih je znao privući da bi ona s radošću odlazila na susrete sa svojom zajednicom, s njim i u crkvu. U najosjetljivijim godinama odrastanja moje djece u našu je župu došao novi župnik mons. Antun Sente. Zašto je to mojemu suprugu i meni bilo toliko važno? Naš je župnik, zajedno s kapelanom Anđelkom Katancem, okupio mlade naše župe Blažene Djevice Marije Snježne, ali i šire. Oni su u svetištu pronašli sve ono što im je tada trebalo, duhovno vodstvo, ali i zabavu, razonodu i druženje. Uključivali su se u različite projekte i, jednostavno, odrastali u okrilju svetišta. A mi roditelji – bili smo mirni. Mogu sa sigurnošću reći da je župnik Antun suodgojitelj naše djece i uvijek je imao sluha za njihove potrebe, ali i potrebe nas odraslih.«
Svetište kao obitelj
»Danas su naša djeca odrasli mladi ljudi, nedavno su završili fakultete. Lucija je diplomirala pjevanje na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, a Lovro je magistar elektrotehnike. Još je uvijek svetište važan dio njihova života, a posebno su vezani uz zbor mladih ‘Agape’, čiji su dugogodišnji članovi. Kako rekoh, svetište je važan dio života i nas odraslih. Naime, suprug i ja članovi smo obiteljske zajednice koja već godinama, pod vodstvom našega župnika, živi u Nacionalnom svetištu. Naš je dan nedjelja, okupljamo se jedanput mjesečno. Prema potrebi češće.«
»U svetištu se stalno nešto događa pa rado pomognemo oko organizacijskih poslova. Volimo te naše susrete koji nas uvijek nanovo duhovno obogaćuju, ali su i potpora u mnogim svakidašnjim, životnim situacijama. Ima tu puno druženja i razgovora, no posebno su nam svima važni trenutci kada dočekujemo hodočasnike koji u sve većem broju pristižu u, mogu slobodno reći, naše svetište. To me ispunjava radošću, ponosom i zahvalnošću jer je moja obitelj dio tako velikoga Božjega zahvata u životima mnogih ljudi koji hrle sv. Josipu. Vjera me oblikovala. Vjera mi je izvor, temelj, utočište.«
Laici se odgajaju od najranije dobi
