»Ako misliš da si ono što tvoji prijatelji i neprijatelji kažu da jesi, očito ne poznaješ samoga sebe.« Tko se identificira s mišljenjima koje ljudi imaju o njemu, sebe vidi očima drugih ljudi. Njegov je identitet u onom što drugi misle o njemu. Neki su se identificirali s izgledom, netko sa svojom kućom ili automobilom, netko s uspjehom, a netko s riječima koje mu je netko uputio. Problem identificiranja sa stvarima ovoga svijeta leži u krhkosti temelja na koji je postavljen identitet. Sruši li se taj temelj, ruši se i identitet. Uzrok mnogih trpljenja, nezadovoljstava i sukoba upravo je u tome. Ako osobu hvale i cijene, osjeća se dobro. Ako je kritiziraju ili joj ne zahvale, osjeća se odbačeno. Gdje tražiti pravi identitet?
Pavao pokazuje smjer: »A budući da ste sinovi, odasla Bog u srca vaša Duha Sina svoga koji kliče: ‘Abba! Oče!’ Tako više nisi rob nego sin; ako pak sin, onda i baštinik po Bogu« (Gal 4, 6-7). Kad netko u Bogu pronađe identitet, taj više nije rob drugih, njihova mišljenja i gledanja, straha od prihvaćanja ili neprihvaćanja, časti, uspjeha ili neuspjeha. Tko sebe vidi onakva kakva ga Bog vidi, takva čovjeka netko može ne prihvaćati, ali on se ne će osjećati neprihvaćen. Može ga mrziti, ali taj ne će dopustiti da mržnja zatruje njegovo biće. Tko svoj identitet otkrije u Bogu, shvatit će da ga ničija riječ ne može pogoditi. Ako ga pak pogodi i osjeti bol, znat će da nije pogođen njegov pravi identitet, nego njegov ego i da je svoj identitet, ali i svoju sreću i nesreću, svoje raspoloženje, mir i radost, stavio u ruke drugih ljudi.
Kada čovjeku tko kaže bilo ugodnu bilo neugodnu riječ, može reagirati na dva načina: identificirati se s njom ili je uzeti kao informaciju.
Neki se čovjek neprestano osjećao pritiješnjen životnim nevoljama te se potužio duhovniku: »Ne mogu više! Život mi je postao nepodnošljiv.« Duhovnik uze šaku pepela, baci ga u čašu punu bistre vode koja je stajala na stolu te reče: »Ovo su tvoje patnje.« Voda se u čaši odmah zamuti. Učitelj prolije vodu. Uze tada istu količinu pepela, pokaza je čovjeku i prospe pepeo u more. Pepeo se izgubi u moru, a more ostade kakvo je i bilo. Nikakva se promjena nije mogla primijetiti. »Vidiš«, reče duhovnik, »svakoga dana odluči hoćeš li biti čaša vode ili more.«
