Evanđeoski odlomak pred vjernike stavlja nekoliko konkretnih uputa za vjernički život. Prva se tiče važnosti pravih učitelja, odnosno činjenice da je čovjeku važan netko tko će ga na putu traganja za Bogom na temelju svojega životnoga iskustva voditi. Druga smjera na važnost autokorekcije, tj. činjenicu da vjernik ne bi trebao biti onaj koji će prvotno ići u smjeru korekcije drugoga, a sam ne uviđati brojne svoje manjkavosti. Jer vaditi trun u oku brata svojega, a pri tome u vlastitom oku ne vidjeti cijelo brvno bilo bi znak licemjerja.
Treća i četvrta Isusova pouka tiču se stvarnosti donošenja plodova u vjerničkom životu. Naime, dobro stablo tako ne može donositi zle ili loše plodove. Na jednak način dobar čovjek iz obilja blaga svojega nutarnjega života, tj. svojega srca, stvara svoje riječi koje će biti putokaz drugima na putu života. S druge pak strane zao čovjek iz zla srca na vidjelo donosi svoje zle namisli koje onda poprimaju jasne konture u stvarnosti. Vrijedi stoga osvrnuti se sada malo ipak dublje na svaku navedenu Isusovu uputu.
Ništa ne može zamijeniti ispovijed
Prva uputa, kako je bilo vidljivo, smjera na promišljanje važnosti postojanja istinskih lidera, odnosno učitelja u životu ljudi. Bilo na planu svjetovnoga, bilo na planu duhovnoga života, čovjeku su potrebni učitelji. Oni koji će ga usmjeravati u smjeru izgradnje kompletnosti njegove osobe. Isus to dodatno zaoštrava slikom slijepca kojemu treba onaj koji ima zdrav vid da ga vodi i kazuje mu put. Ista stvarnost tiče se i ljudskoga života. Kvalitetni učitelji bit će garancija izgradnje djece i mladih jer će njima tek malenima i potrebitima pouke biti svjetlo na putu života. Kada je u pitanju vjernički život, čini se da je to još važnije.
Loši učitelji u vjeri bit će vrlo vjerojatno put prema izgradnji upitne duhovnosti i praktičnoga vjerničkoga života. Iz toga razloga uvijek je vrijedno propitivati kvalitetu osobne vjerničke pouke te se pri tome pitati: Tko je moj učitelj u vjeri? Neki će tako reći da je sam Isus njihov vođa i učitelj te tako isključiti svaki oblik duhovnoga vodstva i pratnje, a katkada i potrebu za praktičnim sakramentalnim životom. Jer šetnja uz rijeku tako će nekima služiti kao duhovna relaksacija i osobni razgovor s Bogom. Pravi vjerski učitelj tada će svojega učenika poučiti kako šetnja uz rijeku može biti dobar oblik meditacije, no ne može zamijeniti skrušenu sakramentalnu ispovijed grijeha budući da Krist djeluje na nevidljivi način u činu skrušene i valjane ispovijedi svojih grijeha. Čin je to pak koji nadilazi tek meditaciju ili puko promišljanje o životu, nego smjera k spasenju vlastite duše koja u ispovijedi biva rasterećena svjesnih, slobodnih i voljnih posrnuća na planu vjere i morala.
Život čovjekove nutrine
Vjernik koji biva istinski poučen u vjeri ni drugu Isusovu uputu ne će shvatiti odveć lako. Naime, prilikom promišljanja o životu svojega brata uvijek će tako prvotno ispitivati svoj osobni odnos s Bogom prije nego što postane kruti i doista beskrupulozni sudac svojega brata. Jer savjest mu nalaže da nije dobro ispravljati braću i njihovu moralnost ako i sam posrće na putu života u vjeri. Međutim, ispitavši sebe te priznajući svoju malenost pred Bogom, čovjek time ne biva lišen odgovornosti za brata u vjeri te će vođen osobnim stanjem milosti i pomirenosti s Bogom ipak i svoju braću voditi onda pomirenju s Bogom. I to baš zato što je sam iskusio kako je lijepo biti u prostoru milosti koju sam Bog daje.
Zadnje dvije Isusove upute smjeraju još jasnije na život čovjekove nutrine. Bilo da je riječ o stablu koje ne može roditi lošim plodovima, bilo o dobru čovjeku koji iz čista srca na vidjelo iznosi vlastitu dobrotu, obje Isusove izreke smjeraju na istinsku bit duhovnoga života. A ona je sadržana u činjenici da Bog djeluje u dubini vjerničkoga bića te ako je ljudska nutrina sređena ili čista, čovjek ne će imati problema ni u životu na van. Zato vjernik može biti miran ako na svojem vjerničkom putu nailazi i na ono što mu neizbježno smeta, a to je zlo srce i zao čovjek. To ga ne bi trebalo toliko intrigirati i smetati mu budući da svaki čovjek na kraju svojega života biva mjeren po dubini života srca, odnosno duha, a ne tek po onom što je činio ili radio tek na vanjski način. Jer ako je živio iz srca i na temelju istinskoga života duše, on je uistinu teško mogao donijeti loše plodove za život svijeta te samim time može biti u miru i pred Bogom i pred čovjekom.
Izgradnja kulture srca
Na kraju može se zaključiti kako vjerniku ne preostaje ništa drugo nego uputiti se u smjeru izgradnje kulture srca, tj. kulture duha. I to u smislu da će u svojem vjerničkom životu uvijek tragati za dubinom odnosa s Bogom koja će se mjeriti prije svega na čistoći nečijih nutarnjih nagnuća.
Vjernik tako ne može potpasti pod osudu onih koji ga promatraju na van budući da je onaj s kojim zapodijeva razgovor u dubini sebe sam Bog, a on poznaje njegovu nutrinu. Njega pak ne može prevariti ni vanjštinom ni nutrinom jer on zna i kada legne i kada ustane, izdaleka mu već misli poznaje. Dok mu riječ još na jezik nije došla, on ga proniče te s lica i leđa obuhvaća (usp. Ps 139).
