Korizma je »jaki trenutak pokorničke prakse Crkve«, kaže Katekizam Katoličke Crkve u broju 1438. Samo dva broja iza toga Katekizam počinje govoriti o »sakramentu pokore i pomirenja«, koji se u Crkvi već odavno ustalio u formi osobne ispovijedi.
Uzme li se »sakrament pokore« u najosnovnijem značenju tih dviju riječi te ga se stavi u odnos s korizmom kao »vremenom pokore«, zapravo se može reći da je ispovijed svojevrsna slika korizme, slika onoga što su vjernici u korizmi na poseban način pozvani činiti: obraćati se Bogu, što također nužno uključuje okretanje prema bližnjima.
Zašto se međutim u mnogim zapadnim zemljama ljudi sve više udaljavaju od ispovijedi, dok istodobno sve više traže različite oblike psihološke pomoći? U traženju odgovora na to pitanje Glas Koncila je pomoć zatražio od psihologinje i psihoterapeutkinje dr. Sande Smoljo-Dobrovljski, koja je, međutim, svoju formaciju započela studijem teologije.
Dr. Sanda Smoljo-Dobrovoljski: »Dobra priprava, meditacija nad biblijskim tekstom, može nam pomoći da se dotakne naša dubinska struktura, što uz lijek sakramentalne milosti može dovesti do realne promjene našega života«»Naše se doba često opisuje kao vrijeme narcisoidnosti, okrenutosti prema sebi, koja je pojačana ovisnošću o tehnologiji i suvremenim sredstvima komunikacije. Budući da takvo stanje rađa psihičkim teškoćama razne vrste, nije čudo što ljudi traže pomoć«, kaže sugovornica. No kriza ispovijedi uvjetovana je nečim što sugovornica naziva »antropocentričnim« pristupom životu, stavljanjem čovjeka, često shvaćena kao individue, u središte svega. To se odražava i na terapeutsku praksu. »Problem je u tome što mnogi traže pomoć samo kako bi njima bilo dobro, stavljajući u drugi plan sve druge i sve drugo. To može biti toksično«, kaže sugovornica.
Kod autentičnih vjernika stvari stoje drugačije. »Kršćanin životu pristupa teocentrično, odnosno kristocentrično, što znači da konačna mjera dobra i zla, ljudskosti, nisam ja, nego Bog koji se objavio u Isusu Kristu. Konačna je mjera, najkraće rečeno, zapovijed ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Ako se iskreno mjerimo tom mjerom, ako je Krist mjera čovjeka kakvim bismo trebali i željeli biti, brzo ćemo shvatiti svoju nedostatnost, svoju grješnost, tj. činjenicu da smo nekim svojim postupcima narušili ili čak prekinuli svoj odnos s Bogom i zajedništvo s Crkvom te više ili manje povrijedili braću. Ispovijed je tu kako bi se ti odnosi, po oproštenju grijeha, ponovno uspostavili ili obnovili«, kaže dr. Smoljo-Dobrovoljski.
Prihvatiti i priznati vlastitu odgovornost
Oproštenje grijeha ubraja se u red milosti, tj. Božjega dara. Ipak, sugovornica podsjeća na staro teološko pravilo prema kojem milost pretpostavlja narav. Sugovornica ističe misao pape Franje da, ako netko stalno, možda i godinama ponavlja isti grijeh, problem je možda »u tome da se psihološki i duhovno dovoljno ne pripremamo za ispovijed«. »Dobra priprava, meditacija nad biblijskim tekstom, može nam pomoći da se dotakne naša dubinska struktura, što uz lijek sakramentalne milosti može dovesti do realne promjene našega života. Bog ne će umjesto nas napraviti stvari koje su u čovjekovoj domeni. Pozvani smo proaktivno mobilizirati svoje ljudske sposobnosti, truditi se oko poboljšanja. Svakako je prvi korak dobra i ozbiljna priprava«, kaže dr. Smoljo-Dobrovoljski.
U tom svjetlu promatra i osobni značaj pojedinačne ispovijedi, koja može biti popraćena osjećajem stida, nelagode. »Prevladavanje te nelagode znak je da se ne skrivam u mnoštvu, da ozbiljno i osobno, u prvom licu jednine, preuzimam odgovornost za svoje čine. Ipak, nikada ne smijemo zaboraviti tko je s druge strane. S druge je strane ne samo posljednja instanca koja procjenjuje naš život, nego prije svega milosrdni Otac koji na nas gleda očima Sina koji je za nas umro na križu. Bog nas ne osuđuje, nego nam oprašta, želeći nas pridići i vratiti nam našu izvornu ljepotu. Ispovijed je za mene svojevrsno ‘resetiranje’, povratak na početne postavke nas kao Božjih stvorenja. Stoga skrušena ispovijed i pokora nužno imaju pozitivne učinke i na naš svakodnevni život: da ponovno gledamo u budućnost u Božjem svjetlu nade, da smo manje pesimistični… Posebno se ispovijed pozitivno odražava na naše odnose s drugima«, kaže sugovornica.
Dr. Andrija Miličević: »Na sakrament pomirenja ne smijemo gledati samo kao na neko brzo brisanje grijeha, nego kao važan dio procesa preobrazbe srca, stoga se za njega valja dobro pripremiti«Utjecaji suvremenoga mentaliteta
Zanimljivo, u mnogočemu je do sličnih zaključaka došao i svećenik dr. Andrija Miličević, upravitelj župe sv. Ivana Krstitelja na zagrebačkoj Novoj vesi. Upitan mogu li se kategorizirati vjernici s obzirom na kvalitetu ispovijedi, svećenik je odgovorio: »Ima onih koji redovito dolaze s iskrenom željom za obraćenjem i duhovnim napretkom, onih koji ispovijed doživljavaju više formalno, kao dio tradicije, te onih koji nakon dugo vremena dolaze s teretom grijeha koji ih je pritiskao. Svaka od tih situacija nosi posebnu pastoralnu dinamiku i zahtijeva od svećenika individualni pristup, razumijevanje, osjetljivost, strpljenje i mudrost.«
Jasno, na ispovjednu praksu utječe i suvremeni mentalitet. »Može se primijetiti da vjernici sve češće dolaze s relativiziranim poimanjem grijeha, temeljeći ga na društvenim konsenzusima, osobnim osjećajima ili mišljenju okoline. Primjećuje se, također, nesigurnost u priznavanju grijeha: ponekad se u sakramentu pomirenja više govori o osjećajima nego o konkretnim grijesima i propustima. Neki ne prepoznaju određene čine kao grijeh jer ih društvo više ne smatra moralno problematičnima. Također, sve se češće osjeti nedostatak kajanja, jer ako nešto ‘svi rade’, onda to ne izgleda kao nešto što zahtijeva obraćenje«, kaže sugovornik.
Čin duboko u sebi okrenut prema Crkvi
Sa skepsom se sugovornik izjašnjava o uvjerenju da je kod nas, kad je riječ o ispovjednoj praksi, puno bolje nego u nekim zapadnim zemljama. Ponajprije »i kod nas postoje župe u kojima se ljudi godinama ne ispovijedaju, što je očiti pokazatelj ne samo zanemarivanja od strane ljudi, nego i neshvaćanja i nedovoljne brige od strane svećenika«.
Osim toga, temeljni je problem isti kao i na Zapadu, samo se drugačije očituje. »Dok čovjek u zapadnim zemljama problem grijeha i savjesti rješava sam sa svojim Bogom smatrajući da mu sakrament ispovijedi nije potreban, u našim se krajevima taj isti individualistički mentalitet nerijetko ocrtava u pristupanju sakramentu pomirenja isključivo iz sebičnih razloga: ili kako bi se čovjek osjećao bolje i čisto ili kako bi umanjio strah pred Božjom kaznom. I kod jednoga i kod drugoga pristupa zanemaruje se crkveni temelj samoga sakramenta. (…) U slavljenju toga sakramenta svećenik ne predstavlja samo Boga, nego čitavu zajednicu koja se prepoznaje u krhkosti svakoga svojega člana, koja ganuto sluša njegovo pokajanje, koja se pomiruje s njim, koja ga hrabri i prati na putu obraćenja, ljudskoga i kršćanskoga rasta i dozrijevanja. Upravo zato sakrament pomirenja ne može biti samo neki individualni čin, čin življenja vlastitoga perfekcionizma, nego je taj čin duboko u sebi okrenut prema Crkvi, prema ljudima s kojima dijelim svakidašnjicu«, kaže dr. Miličević.
Stalni termini u svakoj župi
Među prijedlozima koje sugovornik iznosi kako bi se popravila ispovjedna praksa ističe se postojanje stalnih termina za ispovijed u svakoj župi. To je važno i zato što se »i na taj način vjernici formiraju, postajući svjesni da je pitanje sakramenta ispovijedi pitanje Crkve, a da to nije samo privatni čin«. Možda bi se moglo razmišljati i o redovitom zajedničkom pokorničkom bogoslužju, primjerice jednom mjesečno, s ozbiljnom pripravom za pojedinačnu ispovijed koja bi potom uslijedila. Naime, »na sakrament pomirenja ne smijemo gledati samo kao na neko brzo brisanje grijeha, nego kao važan dio procesa preobrazbe srca, stoga se za njega valja dobro pripremiti«.
Revni pokornici – revni ispovjednici
