Ako dobro shvaćam, poslije smrti gašenjem tijela nestaje faktora vremena. Smrću se duša »oslobađa« tijela. No »čeka« li duša sudnji dan, tj. kraj svijeta započetoga postankom, da bi bila određena za vječnu radost ili muku u novom duhovnom tijelu (kako iskazujemo u Vjerovanju)? Ili se to određenje duše događa neposredno nakon smrti? Dakle tu se može pojaviti faktor vremena, tj. čekanje »na raspored«, ako se tako smijem izraziti. Drugi se faktor vremena može pojaviti ako duša dospije u čistilište, koje po učenju Katoličke Crkve ima trajanje. Čistilište ne spominju neke kršćanske vjere. Trebam li kao vjernik znati to ili tema traži dublje sagledavanje? Na kraju čitam što sam napisao i pitam se jesam li ta eshatološka pitanja krivo formulirao?
Čitatelj M. G.
Katekizam Katoličke Crkve vrlo jasno odgovora na sva Vaša pitanja i često govori o vremenu, vremenima, pa i o posljednjem vremenu i sudnjem danu. No isto tako govori i o stanjima, pa u broju 954 govori o »tri stanja Crkve« i na tragu Vašega pitanja ističe riječi dokumenta »Lumen gentium« Drugoga vatikanskoga koncila: »Sve dok ne dođe Gospodin u svome veličanstvu i svi anđeli s njim i dok mu, kad jednom bude uništena smrt, ne budu podložne sve stvari, neki od njegovih učenika putnici su na zemlji, neki se – ostavivši ovaj život – čiste, a neki uživaju slavu gledajući ‘jasno trojedinoga Boga kakav jest’: ‘Ipak svi, iako u različitom stupnju i na različit način, sudjelujemo u istoj ljubavi prema Bogu i bližnjemu i pjevamo istu pjesmu slave našemu Bogu. Jer svi koji su Kristovi, imajući njegova Duha, tvore jednu Crkvu i među sobom su sjedinjeni u njemu’.«
Što se tiče Vaše tvrdnje o tome da se »smrću duša ‘oslobađa’ tijela«, i tu nam jasan odgovor nudi Katekizam: »Da se uskrsne s Kristom, treba umrijeti s Kristom, treba se ‘iseliti iz tijela i naseliti kod Gospodina’ (2 Kor 5,8). Pri tom ‘odlasku’ (Fil 2,23), koji je smrt, duša se dijeli od tijela. Ona će se sa svojim tijelom sjediniti u dan uskrsnuća mrtvih« (KKC, br. 1005). Isto tako Katekizam uči da svaki čovjek već od časa smrti, »u posebnom sudu koji mu život stavlja u odnos prema Kristu, prima u svojoj besmrtnoj duši vječnu nagradu ili kaznu: ili treba proći kroz čišćenje, ili će neposredno ući u nebesko blaženstvo, ili će se odmah zauvijek osuditi« (KKC, br. 1022), a »oni koji umiru u Božjoj milosti i prijateljstvu, i koji su posve očišćeni, žive zauvijek s Kristom« (KKC, br. 1023), tj. u nebu. Oni pak koji »umru u prijateljstvu s Bogom, a nisu potpuno čisti, iako su sigurni za svoje vječno spasenje, moraju se poslije smrti podvrgnuti čišćenju, kako bi postigli svetost nužnu za ulazak u nebesku radost« (KKC, br. 1030), tj. oni su u čistilištu »koje se posve razlikuje od kazne osuđenih«, od stanja »konačnog samoisključenja iz zajedništva s Bogom i blaženicima, koje označujemo riječju ‘pakao’« (KKC, br. 1033).
Konačno, kao svojevrsni zaključak odgovora na Vaša pitanja, u Katekizmu se navodi: »Posljednjem sudu prethodit će uskrsnuće svih mrtvih, ‘pravednika i nepravednika’ (Dj 24,15). To će biti ‘čas kad će svi koji su u grobovima čuti glas Sina čovječjega. I izići će: koji su dobro činili – na uskrsnuće života, a koji su radili zlo – na uskrsnuće osude’ (Iv 5, 28-29). Tada će Krist ‘doći u slavi i svi anđeli njegovi s njime’. (…) I sabrat će se pred njim svi narodi, a on će ih jedne od drugih razlučiti kao što pastir razlučuje ovce od jaraca. Postavit će ovce sebi s desna, a jarce s lijeva. (…) I otići će ovi u muku vječnu, a pravednici u život vječni’ (Mt 25,31.32.33.46).«
