Nakon Drugoga svjetskoga rata i ubilačkoga pohoda partizanskih četa 1943. na Zrin u njemu su ostali samo ostatci gotičke crkve sv. Marije Magdalene, izgrađene nakon 1463. te ruševine utvrde grada Zrina na brdskoj zaravni Zrinske gore iz 13. ili 14. st. Njega su izgradili Babonići, ali i izgubili zbog sukoba s hrvatsko-ugarskim kraljem Karlom I. Robertom. Kralj Ljudevit, za kojega nije poznato kako je dobio u vlast grad i posjede Zrina, darovao ih je Jurju III. Šubiću Bribirskomu 1347. Od tada su se Šubići prozvali Zrinski.
U gradu, koji danas ne odaje da je bio jedan od najvećih (145 x 45 m) i najreprezentativnijih burgova onoga vremena, rođen je Nikola IV. Šubić Zrinski – Sigetski. Grad je bio smješten na prometnici koja povezuje dolinu Une preko Zrinske gore s Pokupljem još od vremena prapovijesti i antike. Iz jednoga tlocrta utvrde iz 17. st. prikazana je i gotička crkva sv. Jurja, koja se nalazila uz danas nepostojeću branič-kulu. Blizu nje su i zgrade, koje su vjerojatno bile rezidencijalne građevine Zrinskih. Iz opisa Ivana Kukuljevića s kraja 19. st. Zrin je prikazan s dosta urušenoga kamenja bez jasnih ostataka zgrada, a zidine koje su bile izgrađene oko stjenovitoga vrha izvedene su po rubu strme litice i na mnogim su mjestima oštećene. Kukuljević je zapazio i niz puškarnica na zidovima. Njegov se opis podudara i s vedutama Zrina na kojima je nacrtana jedna masivna samostojeća četvrtasta branič-kula. Danas je zid kod zaštićenoga ulaza i branič-kule djelomično obnovljen, a na istočnom su zidu napravljeni otvori.
Nažalost pri prvom susretu s gradom malo je vidljivo od njegova staroga sjaja jer je sve prekrila trava, grmlje i drveće. Kula se na južnoj strani držala sve do partizanskoga napada 1943. na selo Zrin i utvrdu, kada je ona oštećena topovima. Prije razorenja i partizanskoga pokolja Zrin je imao 650 žitelja. Napad, izvršen prema naredbi V. Bakarića i Glavnoga štaba Hrvatske, izvršen je dan nakon Male Gospe, kada je selo spaljeno, a stanovnici poubijani.
