Postoji teorija po kojoj je ekonomski najučinkovitije da se najprije proizvede rješenje, da bi se kasnije proizveo problem koji će opravdati upotrebu toga rješenja. To je, recimo, čest slučaj s tumačenjima ruske agresije na području Ukrajine, to jest da je sukob nastao da bi se moglo prodati ranije proizvedeno oružje. Pritom je ratne profitere lako imenovati po podebljanjima stanja na računima, a po izgubljenim životima i ranjavanjima lako je imenovati istinske žrtve.
Budući da je u skladu sa spomenutom teorijom rješenje uvijek u nekom proizvodu, sada je i u postizanju mira fokus na ekonomskoj računici. To je bilo vidljivo u pregovaračkim tenzijama koje su bojile kraj veljače i početak ožujka, s na trenutke dramatičnim snimkama iz predsjedničkih ureda. Stoga ne čudi da se odnedavno pojavio argument koji dosad nitko nije spominjao – milijarde eura mineralnih bogatstava na kojima leži Ukrajina, što je tomu narodu najednom diglo cijenu i učinilo ga ravnopravnijim za pregovaračkim stolom. Tako se posljednjih tjedana fokus s rata, razaranja i žrtava preselio u nekakav korporativni pregovarački ambijent. To je prava novost u odnosu na ono što je svjetska javnost mogla vidjeti i slušati prvih triju godina ratovanja. Dio javnosti sada je s pravom zbunjen jer je Ukrajina uvijek prikazivana kao zemlja na koljenima, siromašna i gladna, potrebita pomoći, ali ponosna i hrabra. Dosadašnji je dojam da su bogate valjda bile samo Rusija, Amerika, Europska unija i Kina – a sada je ranjena i razorena Ukrajina također proglašena bogatom – što uvelike mijenja njezinu pregovaračku poziciju, i daj Bože da barem to bude učinkovita strategija u postizanju mira.
Budući da se svijet nalazi u dosad rijetko viđenim okolnostima, kada se iz sata u sat mijenjaju odluke, strategije i paradigme, postoji i za vjernike opasnost da se na ljude iz politike, državnike – od SAD-a, EU-a, Rusije i Kine – počne gledati kao na protagoniste, gotovo superheroje koji mogu bilo uredbama bilo novcem bilo retoričkim ekshibicijama spašavati svijet i čovječanstvo. Zato je važna vjernička svijest u kojoj je upisano da korizmeni hod do Uskrsa pokazuje neku drugu »ekonomiju«. Naime, kušajući Isusa u pustinji, Sotona ga je mamio isključivo materijalnim sredstvima: nudio mu je kraljevstva i vlast, gladnoga ga je vabio kruhom, a naprednom tehnologijom anđeoskih krila nudio je sprječavanja njegova pada. No svaki Isusov odgovor na Sotonine kušnje bio je nematerijalan i ničime unovčiv.
Slično je i s Isusovom mukom i smrću: profitirali su samo Juda koji je dobio srebrnjake za izdaju (doduše kratkoročno) i tadašnji židovski starješine koji su si time jeftino kupili politički mir i utjecaj. A Isus? Svojom mukom i smrću platio je spasenje čitavoga čovječanstva. Ponizivši se do izlaganja vlastite golotinje pred razularenim mnoštvom, dao je legitimitet svima koji su žrtvovali svoj goli život za svoje prijatelje, za svoj narod i domovinu. Barem hrvatsko iskustvo iz obrambenoga Domovinskoga rata svjedoči da Hrvatsku nije toliko obranila snaga oružja ili pregovarački stratezi koliko čistoća žrtve hrvatskih branitelja i naroda.
Kako god završili pregovori o okončanju rata, to jest miru u Ukrajini, važno je ne smetnuti s uma da će željeni mir ponajviše biti plod žrtava stotina tisuća ljudi, onih koji su izgubili svoje živote, koji su ranjeni, progonjeni i izbjegli, a tek onda pregovaračkih bravura političkih i ekonomskih elita. Za razliku od učinaka sastanaka za pregovaračkim stolovima za koje se sada mnogi guraju sjesti, i koji imaju svoju cijenu i profit, žrtva je uvijek neprocjenjiva – pa je i vječna.
