»Umjetnost, kiparstvo, obitelj, vjera, sve je to postalo neodvojivo jedno od drugoga, sve se to jedno u drugome zrcali, i ta posvećenost kroz kiparstvo upravo je slika naše predanosti u vjeri, naše djelovanje unutar Crkve, naš doprinos Crkvi. S te pozicije kiparstvo se događa i kao milosni trenutak nadahnuća, i kao zajedništvo življeno u obitelji, i zajedništvo s onima koje nam Bog stavlja na naš životni put, a posvećeno je zajedništvu svih ljudi. To je dar primljen od Boga da bi se dalje darovao.« Tako svoj život i životni put opisuju akademski likovni umjetnici Linda Milić Kršnjavi i Tomislav Kršnjavi, poznati bračni kiparski par koji je svoje umjetničko djelovanje posvetio ponajprije stvaranju katoličkih motiva. Otvorenost životu posvjedočili su rađanjem četvero svoje djece, a dom im je u Kerestincu pokraj Svete Nedelje u Zagrebačkoj županiji.
Majčinstvo i kiparstvo mogu zajedno
»Naša zajednička priča započinje dolaskom na Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu 1994. godine. Ja sam 1974. godište i rodom sam iz Rijeke, a Tomislav je Zagrepčanin, rođen 1975. Bili smo kolege u kiparskoj klasi, a na drugoj godini studija počeli smo se intenzivno družiti. To je bio početak naše životne i umjetničke povezanosti koja traje i danas. Vjenčali smo se po završetku studija i roditelji smo četvero djece, Sare, Ivana, Frana i Ozane«, pripovijeda Linda.
»Vrijeme kad smo započeli vezu bilo je otprilike i vrijeme naših osobnih obraćenja. Zajedno smo otkrivali ljepotu naše katoličke vjere, zajedno smo istraživali umjetnost koja nas je oduševljavala i zajedno smo rasli u ljubavi jedno prema drugomu. Bilo je to i vrijeme povremenih lutanja i ‘gubljenja niti’, ali sve nas je to privodilo sve bliže jedno drugomu i sve bliže Bogu i Crkvi«, sjeća se Linda, koja u početcima nije bila sigurna kako će spojiti obiteljski i umjetnički život.
»Kao supruga i mlada majka nisam imala dovoljno vremena za atelje. Status samostalne umjetnice dobila sam nakon rođenja drugoga djeteta, Ivana, 2006. godine, na osnovi radova iz prethodnih godina. Zatim je uslijedila duža pauza, odlučili smo da djeca ne će ići u jaslice. Tada smo se preselili u Kerestinec, izvan Zagreba, gdje i danas živimo. Zatim smo dobili sina Frana, 2009. godine. Moj prvi pravi povratak u atelje bio je 2010. godine. Imali smo taj blagoslov da smo se u svemu mogli osloniti na Tomislavove roditelje, koji su u Zagrebu, i moju mamu koja je povremeno boravila kod nas, da bih ja mogla dovršiti kipove na kojima sam sve češće počinjala raditi. Djeca su rasla, a upita za skulpture bilo je sve više. Majčinstvo i kiparstvo ipak mogu ići zajedno, usprkos tomu što je to ponekad izgledalo nemoguće. Godine 2015. rodila se Ozana, kao četvrto dijete u obitelji. Imala sam tada 41 godinu i taj je događaj za nas bio pravi blagoslov, i ispunjenje velike želje da opet postanemo roditelji. Od tada je sve postalo još ljepše i još teže. Uz veliku pomoć mame koja je često čuvala Ozanu dok je bila sasvim mala, uskoro sam se opet vratila poslu, a upiti koji su pristizali bili su na neki način ono o čemu sam na studiju sanjala, ono za što sam slutila da bih u kiparstvu mogla najviše dati.«
Milosti u domu
Tomislav poput Linde također svjedoči o ljepotama i težinama života koji mu je darovan. »Kroz rad na mnogim kipovima, a do danas sam ih ostvario više od dvjesto, u ovih gotovo trideset godina od diplome upoznao sam sa svojom suprugom Lindom mnogo divnih svećenika i redovnica, od biskupa do laika, s kojima smo izgradili draga i bliska prijateljstva. Sisački biskup Vlado Košić i bjelovarsko-križevački biskup Vjekoslav Huzjak, fratri Provincije Presvetoga Otkupitelja i Družba sestara Presvetoga Srca Isusova na poseban su način poduprli naš rad i obitelj. Njihovo povjerenje koje su nam iskazivali još na početku našega rada nakon studija kada smo postali samostalni umjetnici, a tako i danas, davalo nam je snagu da budemo otvoreni životu i rastu zajedništva u obitelji. Njihove molitve prate naš rad i našu obitelj. Uvjereni smo da su upravo po njima i dragom prijateljstvu drugih ljudi i obitelji potekle mnoge milosti Božje u naš dom. Ohrabreni i poduprti povjerenjem, molitvama i prijateljstvom drugih, i Linda i ja tako s radošću pratimo i podupiremo rad naših udruga, ‘U ime obitelji’, ‘Betlehem’, ‘Vigilare’, ’40 dana za život’, ‘Alojzije Stepinac’ i drugih, često upravo svojim kiparskim radom, a naš stariji sin Ivan sudjeluje u aktivnostima mladih salezijanaca i franjevaca.«
Prvi koraci uz relikvije svetaca
Linda rado otkriva kako se u bogatom obiteljskom životu događala njezina umjetnost. »Nakon diplome na Akademiji radili smo u Školi za primijenjenu umjetnost u Rijeci. Moj je otac u to vrijeme iznenada preminuo, a mi kao da smo time postali naglo odrasli. Uskoro smo se potom vjenčali, i dogodine dobili prvu kćer, Saru. Kad smo doznali da postajemo roditelji, donijeli smo odluku o odlasku iz škole i povratku u Zagreb. Željeli smo pokušati biti samostalni umjetnici, i znali smo da će prilika za to biti sve manje. To je bila vrlo smjela odluka, ali vrijedilo je pokušati. Iduće godine bile su pomalo neizvjesne na profesionalnom planu, ali uz strpljivost, upornost i vjeru u Providnost, svari su se pomalo pomicale prema naprijed. Osobito su me radovali pozivi da načinim minijature i zlatarske radove, poput relikvijara sv. pape Ivana Pavla II. za dubrovačku katedralu, tako da je i prvi izlazak naše najmlađe Ozane iz kuće bio odlazak u zlatarsku radionicu u koju je upravo bila pristigla relikvija sv. Ivana Pavla, pred kojom smo zajedno molili, a zatim je ugradili u relikvijar. Uslijedili su zadatci poput kanoničke medalje s likom Gospe od Porata za dubrovački Kaptol, zatim zavjetne zlatne krune za Gospu i Isusa i srebrni okvir ukrašen dragim kamenjem za sliku Gospe Karinske, stare tristo godina… Pri izradi relikvijara imali smo tu nevjerojatnu milost da su relikvije nekoliko svetaca pohodile našu obitelj. Kroz sve to Bog je providio da uz četvero djece nije zgodan trenutak da radim velike kipove u ateljeu, ali bih mogla raditi minijature i zlatarske radove, koje mogu dobrim dijelom izvoditi u kući na radnom stolu.«
»Na neki se način, dok ja nisam mogla u atelje, atelje preselio nama u kuću, tako da su ti radovi, meni jako značajni u profesionalnom i vjerničkom smislu, nastali u okruženju naše bučne i dinamične obitelji. Zapravo me uvijek prati taj osjećaj da Gospodin ima smisla za neobične kombinacije, jer raditi minijature pod povećalom, gdje ruka mora biti mirna i precizna, uz buku i igru djece sa strane, čini se nespojivo, ali eto, on uvijek nanovo iznenađuje i nagrađuje naš trud i predanje. Tako su nastale i zlatna aureola za Gospin kip u svetištu Gospe Lurdske u Zagrebu, kao i zavjetni kalež i ciborij za Nacionalno svetište sv. Josipa u Karlovcu, pokaznica za župu sv. Leopolda Mandića u Požegi i ostali zlatarski radovi. Uskoro su se otvorile i nove mogućnosti za povratak u atelje s velikim skulpturama pa su nastale meni vrlo drage portretne figure bl. Miroslava Bulešića i bl. Jule Ivanišević za atrij sisačkoga Kaptola, zatim brojni reljefi, portreti, skulpturalne grupe, od kojih nekoliko skulptura svete Obitelji, kao teme kojoj se uvijek rado vraćam. Ukratko, u tridesetima sam umjesto karijere poželjela obitelj, biti supruga i majka, a uskoro sam uz obitelj dobila još jedan ozbiljan zadatak, kiparstvo, u okrilju Crkve, u radovima koji su tražili također veliku predanost i odgovornost, kojima sam bila vrlo počašćena, i koji su obilježili moj život nezaboravnim trenutcima.«
Smisao je u zajedništvu
Trajni poziv na svetost i zajedništvo svojim životom potvrđuje Tomislav, zadovoljan u oblikovanju svojega osobnoga i obiteljskoga puta. »Pred kraj studija stigle su prve narudžbe, a moje prijateljstvo sa svetcima, koje sam sve više i više upoznavao, donosilo je novu radost. Razmatranje njihovih života, molitva i rad na njihovim kipovima otvarali su mi iz djela u djelo nove ideje za kompozicije i izražajnost njihovih divnih duša. Sveti Leopold Mandić, bl. Alojzije i kardinal Kuharić približili su mi dalekoga sv. Petra i Kvirina, Ivana Krstitelja i apostole. Jedni su mi osvjetljavali druge, vremenom daleki ove blizu i obrnuto. Tako sam vrlo brzo primijetio da je u radu najvažnija ljubav i Duh Sveti koji nas okuplja i vodi, zaustavlja i potiče na životnom putu prema svetosti na koju smo svi pozvani. Puno mi je značila potvrda mnogih ljudi koji su mi se javljali i bili dirnuti izražajnošću kipova. Potvrdili bi mi da je ono što sam želio izreći doista i vidljivo. Tako sam dobivao novu snagu i smisao da treba nastaviti i izdržati mnoge teškoće koje se u životu jave. Smisao našega rada na bilo čemu, tako i u ostvarenju jednoga kipa i općenito u uređenju sakralnoga prostora crkve, izradi oltara i ambona, relikvijara, kaleža i drugoga, prije svega je zajedništvo, naš zajednički rast u ljubavi prema Bogu i jednih prema drugima.«
