Prvi reformski Zakon o mirovinskom osiguranju (NN br. 102/98) počeo se primjenjivati od 1. siječnja 1999. U odnosu na propise koji su se primjenjivali do 31. prosinca 1998. tim Zakonom izmijenjeni su uvjeti za stjecanje prava na starosnu mirovinu (dobna granica povećana je za pet godina, a uvjet mirovinskoga staža smanjen je za pet godina). Međutim, u prijelaznom razdoblju prema odredbama novoga Zakona, počevši od 1. siječnja 1999., dobna granica postupno se povećava svake godine za po šest mjeseci, uz istodobno snižavanje uvjeta mirovinskoga staža svake godine za šest mjeseci, tj. s dosadašnjih 20 godina mirovinskoga staža na 15 godina mirovinskoga staža.
Isto tako u prijelaznom razdoblju muškarac može steći pravo na starosnu mirovinu sa 40 godina mirovinskoga staža, odnosno žena sa 35 godina mirovinskoga staža, ali uz relativno blag uvjet rasta dobne granice koja se postupno podiže, svake godine za šest mjeseci, od 55 godina i šest mjeseci u 1999. godini do 59 godina i šest mjeseci u 2007. godini za muškarca, odnosno za žene od 50 godina i šest mjeseci u 1999. godini do 54 godine i šest mjeseci u 2007. godini (čl. 179. Zakona).
Zbog povećavanja starosnih granica masovno su se u »valovima« podnosili zahtjevi za starosne mirovine krajem svake godine zaključno s nadnevkom priznavanja prava do 31. prosinca. Zašto? Zato što je odlaskom u mirovinu dan kasnije, tj. 1. siječnja sljedeće godine, zakon propisivao šest mjeseci više starosti.
Primjerice, ako je muškarac krajem 1999. g. ispunjavao propisani uvjet starosti za tu godinu (60 g. i šest mjeseci), a nije ostvario pravo na mirovinu najkasnije do 31. 12. te godine, već iduće 2000. g. čeka ga stroži uvjet starosti od 61 godine, što znači da u graničnim slučajevima mora dalje raditi još šest mjeseci da bi ponovno ispunio novi uvjet starosti od 61 g. koji je propisan za 2000. godinu. Slično je bilo i za žene, samo s pet godina manje starosti.
Takvim postupnim povećavanjima uvjeta starosti, što je tada nazivano »blagim« pooštrenjima starosnih granica, dvostruko se kažnjavalo buduće umirovljenike. Oni koji su odlazili u starosne mirovine krajem godine (31. prosinca) nisu imali pravo da im se u obračun prosjeka plaća uračunava posljednja godina rada, što je u većini slučajeva imalo kao posljedicu niži prosjek, dakle znatno manju mirovinu. Nažalost, to vrijedi i po sadašnjim mirovinskim propisima jer se posljednja godina rada ne uračunava ako se nije radilo do zadnjega dana te godine (31. prosinca).
Oni koji bi odlazili u mirovinu sljedeće godine (1. siječnja), dakle samo dan kasnije, kažnjavani su dodatno. Naime, kod odlaska u mirovinu prve godine primjene novoga mirovinskoga zakona (1999. g.) izračunavala se visina mirovine prema desetgodišnjem prosjeku plaća, a već sljedeće 2000. g. uzimalo se u obračun tri godine više, dakle 13-godišnji prosjek. Takva povećanja obračunskoga razdoblja svake godine za tri godine primjenjivana su sve do 2009. godine kada se došlo do 40-godišnjega prosjeka.
Zbog toga su se u prvih deset godina primjene novoga mirovinskoga zakona počevši od 1. siječnja 1999. do 2009. g. događale nelogične razlike u kojima je u većini slučajeva odlazak u mirovinu 31. prosinca određene godine bio znatno povoljniji od odlaska u mirovinu samo dan kasnije, 1. siječnja iduće godine.
Takve zakonske prijetnje, zapravo kazne s povećanjima starosnih granica kao uvjeta za starosne mirovine za žene i muškarce uz istodobno ukidanje desetgodišnjih obračunskih razdoblja i prelaženje na čitav radni vijek, bile su u pravilu sve na štetu budućih umirovljenika te je tako stvarana atmosfera panike među radno aktivnom populacijom, koja je svoju socijalnu sigurnost vidjela u odlascima u mirovine. Stvarano je uvjerenje u javnosti da hrvatski ljudi ne žele raditi, a zapravo se htjelo »novopečene« vlasnike gospodarskih subjekata, stečenih nepoštenom privatizacijom, osloboditi viška radnika i obveza prema državi za isplate plaća i doprinosa za mirovinsko i zdravstveno osiguranje. Stvaranjem odnosa »mačke i miša« nestajala je solidarnost rada i kapitala, ali na štetu radništva.
Velik poticaj za masovna odlaženja u mirovine bio je i prvi Zakon o radnim odnosima (NN br. 19/90 i 19/92) kojim je omogućen prijevremeni odlazak u mirovine uz dokup mirovinskoga staža. Prema odredbama članka 23. toga Zakona bilo je dopušteno poslodavcima da radniku za čijim je radom prestala potreba zbog tehnoloških, organizacijskih i drugih unaprjeđenja organizacija dokupiti staž ako mu nedostaje do pet godina mirovinskoga staža za ostvarivanje prava na starosnu mirovinu. Zakon je odmah predvidio suradnju sustava mirovinskoga osiguranja, kojemu je dao ovlaštenje da svojim općim aktom utvrđuje uvjete, način i visinu doprinosa za dokup staža osiguranja. Takvim dokupima staža poslodavci su se masovno oslobađali svojih viškova radnika, koji su nakon toga postajali dodatni teret mirovinskoga sustava. Istim se zakonom uvelo pravo radnika na otpremnine (čl. 24.) i pravo na novčane naknade (čl. 25) za radnike u slučajevima otkaza i odlazaka u mirovine.
Svrha svih novosti i promjena mirovinskih i radnih prava bila je ublažavanje socijalnoga nezadovoljstva, ali i prebacivanje tereta zakonskih obveza s poslodavaca na radnike, odnosno umirovljenike. Kada su takvim politikama radnici poslani u mirovine ili na rad u inozemstvo, pojavili su se početkom 2013. g. prvi znakovi nedostatka radne snage pa su se počeli mijenjati mirovinski propisi donošenjem novoga Zakona o mirovinskom osiguranju s početkom primjene 1. siječnja 2014., kojim se nagrađuje dulje ostajanje u radu. O prednostima i nelogičnostima toga – u sljedećem nastavku.
