Nasljedovanje Krista trebalo bi u sebi uključivati dimenziju preobrazbe vlastitoga života. Oruđe koje je vjerniku darovano za osobnu preobrazbu života jest zasigurno molitva. Njome čovjek nakon nekoga vremena biva promijenjen.
Ne čudi stoga da i evanđeoski izvještaj Krista koji s učenicima ide na goru moliti prikazuje kao onoga kojemu je lice izmijenjeno, a haljine mu blistaju od bjeline. Jer čovjek koji istinski moli jednostavno s vremenom mijenja lik. Lice mu postaje nekako vedrije i razigranije budući da kuša ljepotu samoga Božjega lika. Moliti tako uvijek znači mijenjati se, preobražavati se razmatrajući ljepotu Boga i njegova lika.
Kristova novina života
Sva tri sinoptička evanđelja govore o događaju promjene Kristova lika ne bi li svoje čitatelje potaknula na promišljanje o osobnom identitetu i onom kako se taj identitet odnosi spram Kristova identiteta. Kristovo lice tako je ogledalo svačijega vjerničkoga lica. Ako je Krist prikazan kao onaj kojemu se lice tijekom molitve mijenja, i sam vjernik počinje sebe propitkivati o tome, odnosno o načinima svoje osobne preobrazbe molitvom i duhovnim životom.
Osim lica Luka opisuje i haljine kojima je Krist zaodjeven. One su bijele te time smjeraju na prikaz Kristove novine života. One novine koju mu daruje sam Bog Otac. Na jednak način vjernik tako ispituje svoje haljine koje na simboličan način prikazuju ono što on jest na planu svojega življenja. Jesu li mu djela poštena i čista kako bi za sebe mogao ustvrditi da hodi u bjelini koju mu daruju njegovi osobni životni izbori i stajališta prožeta evanđeljem ili je pak malo udaljen od te bjeline?
Krist u sjaju biva prikazan zajedno s Mojsijem i Ilijom te je Luki stalo prikazati ih kako međusobno komuniciraju. Dobar poznavatelj Svetoga pisma znat će da je na planu povezivanje Isusove osobe s velikim protagonistima izraelske povijesti. Mojsije i Ilija osobe su koje su za pobožnoga Izraelca putokazi k životu u slobodi i istinskom predanju Bogu. I Mojsije i Ilija u Starom zavjetu bivaju prikazani kao osobe koje prodiru u sferu Božjega života te su komunikatori Božjega svijeta ljudima. Baš kao i Krist u svim evanđeljima.
Ljepota boravka u prostoru Božjem
Krist je u svim zgodama svojega života prikazan kao spona između neba i zemlje te istinski svjetionik na svačijem vjerničkom putu. Putu koji bi trebao voditi k iskustvu otkrića ljepote Boga i njegova svijeta. Jer kad jednom doživi ljepotu boravka u prostoru Božjem, čovjek iz njega ne želi izići. Tako ne čudi da Petar u trenutku kušanja ljepote Božjega lika i snage koju on može dati malenomu čovjeku kakav je on sam želi da se ta ljepota zadrži koliko god je to moguće. I baš kada Petar očekuje gradnju trajnoga Božjega prebivališta na gori, oblak koji se iznenada pojavljuje to čini nemogućim.
Oblak učenike plaši jer je pokazatelj činjenice da se Božjim životom ne može manipulirati. Boga ne možemo svesti na svoje projekcije i zamisli. I to je Luki stalo prikazati živopisnošću svoje naracije. Glas koji se tada čuje nije više Petrov glas, nego je to Božji glas. Onaj glas pred kojim je jedina pravilna ljudska reakcija poklonstvo i šutnja te bi sve drugo bilo neumjesno. Isti glas Petru i učenicima pokazuje da ne trebaju više oni promišljati i brinuti se o Bogu, nego je to sam Sin Božji. Krist tako biva prikazan kao onaj kojemu vrijedi dati riječ i vodstvo. Lekcija je to koju učenici prolaze u trenutcima koji prethode Kristovoj muci, smrti i uskrsnuću. Evanđelisti i njihovi čitatelji morat će s tugom konstatirati da učenici ne će biti kadri dopustiti Sinu da bude Sin, nego će većma tražiti načine da sami dođu do izražaja te će time promašivati ući u dublje spoznanje osobe Isusa Krista.
Prepoznavati ljepotu s križa
Ipak, učenici će nastaviti slijediti Isusa, i to svatko na svoj način jer drugoga puta i nema, nego osobni put nasljedovanja Krista koji se nakon manifestacije ljepote Božjega lika ponovno zaodijeva u lik običnoga Isusa iz Nazareta u kojem će učenici i u trenutcima muke i smrti trebati smoći snage prepoznati istinsku ljepotu Boga i njegova lika.
Čini se da upravo to i jest sva dubina, ali i dramatičnost ljudskoga života. Ona se krije u činjenici da je čovjek trajno pozvan biti onaj koji u liku Isusa Krista prepoznaje odraz Boga i njegova života. I onda kada mu je lice istinski lijepo i sjajno, ali i onda kada u njemu nema nikakve ljepote ni sjaja da bi se u njega nešto preveć zagledalo. No čovjeku to ne bi trebalo biti teško jer ako istinski ponizno živi svoj život, onda je na to navikao. Navikao je u sebi i u drugom čovjeku uvijek prepoznati nešto lijepo i kada tu nema odveć lijepoga da bi se u to netko zagledao.
Međutim čovjek kojega odlikuje jednostavnost i poniznost pred Bogom na čudesan način uvijek iznalazi način da vidi ono sveto, lijepo i plemenito. Možda baš s toga razloga Dostojevski reče da će ljepota spasiti svijet. Makar to bila i ljepota s križa, ona neugledna, ali preobražavajuća. No ona je vidljiva tek onomu tko moli te time milošću dotaknut tu ljepotu može prepoznavati.
