U izdanju Matice hrvatske objavljena je knjiga Drame u kojoj se nalazi pet Schmittovih dramskih tekstova u kojima se traga i za Bogom: »Posjetitelj«, »Enigmatske varijacije«, »Einsteinova izdaja«, »Hotel dvaju svjetova« i »Đavolska škola«Éric-Emmanuel Schmitt smatra se vodećim imenom suvremene francuske drame. Njegovi su tekstovi prevedeni na više od 45 jezika, uključujući i hrvatski, te je jedan od čitanijih živućih frankofonskih pisaca na svijetu. Prije četiri godine gostovao je u Zagrebu, i to od 17. do 19. ožujka 2021. povodom proslave stote obljetnice Francuskoga instituta u Hrvatskoj. Posjetio je tada Hrvatski glazbeni zavod, u kojem je govorio o svojim djelima te o svojem odnosu prema umjetnosti, koji je opisan i u autobiografskom proznom tekstu Noć vatre.
U tom djelu Éric-Emmanuel Schmitt piše o tome kako je svoju karijeru predavača na vojnom liceju Saint-Cyr, liceju Cherbourg i na sveučilištu u Chambéryju zamijenio karijerom neovisnoga književnika, dramaturga i glumca. Odluka da iz temelja promijeni svoj život dogodila se za vrijeme putovanja planinskim masivom Ahaggar u južnom Alžiru kada se odvojio od skupine i ostao sam bez hrane, vode, pokrivača, ali i bez straha. Tada ga je preplavio osjećaj mira, duboke radosti, vječnosti. »Taj racionalistički filozof pokolebao se u svim svojim sigurnostima. Tijekom te čudesne, iznimne noći susreo je Snagu, Vatru. Obratila mu se. Izmijenila ga je. Bio je to dodir vječnosti.« Također je, prilikom posjeta Zagrebu, nastupio u Hrvatskom narodnom kazalištu u adaptaciji svoje priče Gospodin Ibrahim i cvjetovi Kurana.
Od posjetitelja do đavla
U izdanju Matice hrvatske objavljena je 2024. godine knjiga Drame u kojoj se nalazi pet Schmittovih dramskih tekstova: Posjetitelj, Enigmatske varijacije, Einsteinova izdaja, Hotel dvaju svjetova i Đavolska škola. Sve bi se one tematski mogle okarakterizirati kao filozofske drame s malim brojem likova u čijim se središtima nalazi neki nenadani susret. U Posjetitelju to je susret već ostarjela, bolesna Sigmunda Freuda i Nepoznatoga, u Enigmatskim varijacijama susret dvojice muškaraca koje povezuje ljubav prema istoj ženi, u Einsteinovoj izdaji susret teoretičara relativizma i skitnice, u Hotelu dvaju svjetova susret hotelskih gostiju s Doktorom S… te u Đavolskoj školi susret đavola sa svojim pomoćnicima. U većini slučajeva ti su susreti sudbonosni, zadiru duboko u intimu ljudskoga bića, potresaju temelje na kojima su sazdani pojedini životi, drmaju svjetonazorima i vrijednosnim sustavima, a bave se pitanjima odnosa čovjeka i Boga, života i smrti, muškarca i žene, pitanjima ljubavi, prijateljstva i smisla, a svako od tih pitanja gotovo uvijek otvara još jednu moralnu nedoumicu obuhvaćenu vječnim trvenjem između dobra i zla.
U drami Đavolska škola đavao će, tako, ustvrditi da ga je nedovoljno u svijetu, da je zlo zaspalo i da se vrti uprazno, stoga će poslati na zemlju svoja tri pomoćnika da promijene način na koji ljudi gledaju na zlo. Prvi će širiti teoriju prema kojoj zlo ne postoji i tako će uspavati ljudske savjesti, drugi teoriju po kojoj je zlo najmanje zločesto, a treći onu po kojoj zlo nikada nije namjerno, nego proizlazi iz nesvjesnoga, nagonskoga, ali nikako iz onoga što je svjesno i što je ljudsko. Iako je Đavolska škola posljednji Schmittov tekst u Matičinu izdanju njegovih drama, to zlo koje su đavli proširili svijetom utkano je u tekstove koji mu prethode i u kojima se jasno mogu sagledati posljedice svih zala koje su ljudi kadri činiti jedni drugima te u kojima vrlo glasno odjekuju i pitanja o odsuću Boga iz takvoga svijeta.
»Bog je u stanju šoka?«
U drami Posjetitelj radnja se zbiva 22. travnja 1938., između invazije Hitlerovih trupa u Austriju (11. ožujka 1938.) i odlaska Sigmunda Freuda iz nje (4. lipnja 1938.). Freud je ostario, boluje od raka, a kako bi otišao iz Austrije, Gestapo, koji mu je te večeri odveo i kćer, od njega zahtijeva da potpiše papir kojim garantira da su se prema njemu ponašali korektno i, štoviše, humano. U trenutku te velike neizvjesnosti i boli, onda kada mu je najteže, u njegovu kuću dolazi Nepoznati (Netko, dodao bi Krleža) u kojem Freud odbija prepoznati Boga i kojega usred žučne rasprave upita zna li Bog (kojega Freud u događajima oko sebe ne vidi jer nebo je, tvrdi veliki psihoanalitičar, prazan krov nad ljudskom patnjom) kako zlo u kožnim čizmama sa željeznim potplatima trči ulicama Berlina i Beča, a uskoro će trčati ulicama i čitave Europe. Slična pitanja Doktoru S… postavlja i Mag, lik iz drame Hotel dvaju svjetova: »Zašto ta velika šutnja Božja? Je li i Bog sam u komi? Zašto ne odgovara? Bog je u stanju šoka?«
Ako Bog i jest u stanju šoka, to je zacijelo zato što svakodnevno svjedoči onomu što jedan čovjek u posvemašnjoj slobodi koja mu je dana čini ili ne čini sa svojim životom, odnosno čini ili ne čini životu svojega bližnjega: »Vi ste slobodni; slobodni da razrujete vlastito tijelo, slobodni da si otvorite vene, slobodni da se izliječite od ljubavne muke, slobodni da sagnjijete u svojoj prošlosti, slobodni da postanete heroji, slobodni da poduzmete zle namjere, slobodni da promašite svoj život i da ubrzate svoju smrt.« Međutim, ni stanje šoka ni bol zbog kojega stvorenje odbacuje svojega Stvoritelja smatrajući, poput Freuda, da je on samo ljudska tvorevina, objekt ljudske želje, svojevrsna halucinantna zadovoljština, ne mogu osporiti ljubav Oca prema djetetu: »Tu sam bio, Freude, uvijek sam bio tu. I nikada me nisi našao. I nikada me nisi izgubio. I kad sam te čuo kako govoriš da ne vjeruješ u Boga, imao sam dojam da slušam slavuja kako se tuži da ne poznaje glazbu.«
Bog koji plače
Odijeljenost čovjeka od Boga rezultat je i posve iskrivljene slike o njemu – slike u kojoj se nebeska ljubav zamjenjuje iskustvom one zemaljske: »Ti spuštaš pogled, moj Freude, ti to ne želiš, ti ne želiš Boga koji ljubi. Ti bi radije Boga koji grdi, osvetničke obrve, naborano čelo, s munjom u rukama? Vi ljudi radije biste strašnog oca umjesto oca koji ljubi… I zašto bih vas stvorio ako ne iz ljubavi? Ali vi ne želite Božje nježnosti, ne želite Boga koji plače…« Te Schmittove misli dobar su uvod u korizmeni ispit savjesti jer upravo je korizma vrijeme kada vjernici svojega Boga prečesto promatraju isključivo kao Boga patnika i pri tome zanemaruju da je on, uz to što jest patnik, ponajprije Bog koji je Ljubav. Kada tako ne bi bilo, njegova bi patnja, kao i sva patnja uopće, bila uzaludna i besmislena, a najbesmislenije bi njezino uprisutnjenje bilo ono u čemu joj se čovjek najviše i opire – u smrti.
Smrt je čest motiv u Schmittovim dramama, a nagovještaj su njezine blizine neizlječiva bolest, opasnost koja prijeti od nacista, agent FBI-ja, strah s kojim gosti ulaze u dizalo hotela dvaju svjetova ne znajući hoće li ih ono ili ne će vratiti u život. »Smrt nije ni kazna ni nagrada. Svatko od vas u smrti vidi osobnu stvar. To je smiješno. Nitko neće smrti izmaknuti. (…) Život je dar koji je svakomu darovan. A i smrt je isto tako svakomu dana.« I sam je autor jednom prilikom rekao: »Ne mogu misliti o ljudima, a da nisam svjestan toga da smo ranjivi i da ćemo jednoga dana umrijeti. Za mene živ znači smrtan i obrnuto; kad dobijemo dar života, dobivamo i dar smrti, to su dvije strane iste tkanine.«
Misteriji koje treba otkriti
U stilu filozofa Éric-Emmanuel Schmitt u svojim dramama čitatelju postavlja razna egzistencijalna pitanja; u stilu čovjeka vjere na neka od njih daje odgovor, ističući tako da je u svemu prisutan smisao; u stilu čovjeka vjere, također, na neka pitanja ipak ne odgovara – ne zato što su ta pitanja lišena smisla, nego zato što po svojoj prirodi moraju ostati neodgovorena – to sad više nisu zagonetke koje nude jednoznačan odgovor, nego misteriji koje svaki pojedinac otkriva cijeloga života.
Tako će na upit znade li što je smrt Doktor S… reći: »Najgore što bi se ovom pitanju moglo dogoditi jest odgovor«, Nepoznati će Freudu otkriti: »Sve si do večeras vjerovao kako je život apsurdan. Od sada ćeš znati da je život misteriozan«, a Julijan će ustvrditi: »Da mi je netko jamčio da postoji život poslije života, bio bih se promijenio«, ne shvaćajući pritom da takvo jamstvo postoji jedino u vjeri poput one koju je Éric-Emmanuel Schmitt pronašao u masivima Ahaggara i da jedino zahvaljujući njoj, kako je rekao Francois Villon u motu drame Hotel dvaju svjetova, ništa nije izvjesnije negoli neizvjesnost.
