Društvo znanja ili društvo dezinformacija? Kultura napretka ili kultura izumiranja? Vijek blagostanja ili vijek dijagnoza? Oprječni izrazi kojima suvremeni mislioci opisuju današnje doba najbolje pokazuje njegovu mentalnu i duhovnu podvojenost – podvojenost sa svom ozbiljnošću svojih posljedica ne može zaobići ni stvarnost Crkve, pa ni svakodnevne živote samih vjernika. Da Crkva u Hrvata nije samo svjesna toga problema, nego i da sluti koji bi ga »protuotrov« mogao obuzdati, svjedoče prvi Dani pastoralne logoterapije, koji su u petak 7. i subotu 8. ožujka u pastoralnom centru zagrebačke župe sv. Leopolda Bogdana Mandića u organizaciji Hrvatske udruge za logoterapiju »Logos« okupili brojne svećenike, redovnike, redovnice i crkvene službenike oko teme suradnje pastorala i logoterapije – psihoterapijskoga pristupa najbližega kršćanskoj antropologiji. Među izlagačima je bio i profesor psihologije i dogmatske teologije na zagrebačkom Fakultetu filozofije i religijskih znanosti Mijo Nikić, koji je za čitatelje Glasa Koncila rado podijelio svoje uvide o terapeutskom poslanju Crkve i važnosti emocionalnoga »školovanja«, ali i nedavnim glazbenim znakovima neuroza našega društva.
Pojam patologija najprije nas asocira na tjelesne i psihičke bolesti pojedinca. Sintagma »patologija duha vremena« odnosi se na bolesti društva u vremenu u kojem svi živimo; ona govori o moralnim, društvenim i duhovnim izazovima s kojima se suočava suvremeni svijet. Duh vremena u kojem živimo označen je karakteristikama koje upućuju na duboku duhovnu i moralnu krizu. Simptomi patologije toga duha jesu kult individualizma i egoizma; diktatura relativizma i gubitak istine; površnost i gubitak istine; materijalizam i konzumerizam. Kao što karcinom razara stanice ljudskoga tijela, tako i sebični individualizam, diktatura relativizma, gubitak istine i agresivni konzumerizam i materijalizam nagrizaju zdravlje društva i vode ga u patološku regresiju.
Ako se opisana tendencija srozavanja zdravoga duha bitno ne zaustavi, utoliko će u opasnosti biti društvo i čitav svijet. Što tko sije, to će i žeti. To vrijedi na individualnoj i društvenoj razini. Sveti Pavao rekao je da onaj koji sije u tijelo, iz tijela će žeti propast, a tko sije u duh, iz duha će žeti život vječni. Svijet u kojem živimo velikim dijelom sije u materiju, hedonizam, relativizam i liberalizam, a iz toga će onda žeti beznađe, depresiju, razočarenje, očaj i duhovni vakuum.
Četiri lica neuroze duha vremena u kojem je živio Viktor Frankl proizlaze iz egzistencijalne praznine i gubitka smisla u suvremenom društvu. To su kronična depresija, odnosno nihilistička neuroza; agresija kao neuroza nasilja; razne ovisnosti kao neuroza bijega i konformizam koji se može tretirati kao fatalistička neuroza. Kao i u Franklovo vrijeme, tako se i danas ljudi sve više osjećaju prazno i besmisleno, što dovodi do depresije i egzistencijalnoga vakuuma. Povećana agresija nastala je zbog frustracije do koje je došlo zbog nedostatka smisla. Sve to čovjeka dovodi do ovisnosti – o alkoholu, drogi, pretjeranom radu, diktaturi zabave – kako bi pobjegao od vlastite egzistencijalne praznine. Na kraju nastupa fatalistička neuroza koja kroz konformizam dovodi do gubitka individualne slobode i identiteta. Ljudi postaju pasivni i prepuštaju se »sudbini«, nesposobni preuzeti odgovornost za vlastiti život. S pravom se može ustvrditi da su ovisnosti svojevrsni simptom bijega od suočavanja s temeljnim pitanjem smisla života.
Franklovoj dijagnozi može se nadodati neuroza straha od nuklearnoga rata, neizvjesnost pred nepredvidivim mogućnostima umjetne inteligencije i razorne posljedice ekološke krize. Navedene se promjene mogu promatrati kao izvori suvremenih bolesti ili neuroza našega vremena, a posljedice su nepredvidive.
Frankl je smatrao da je rješenje za spomenute probleme logoterapija, odnosno potraga za smislom jer smisao daje ljudima snagu da prebrode patnju i izdrže životne izazove. Ako čovjek zna zašto, uvijek će naći i način kako nadvladati probleme u kojima se nađe. Logoterapija pomaže da čovjek nađe pravi odgovor na pitanje zašto. Logoterapija pomaže da se pronađe smisao. Kao što ste rekli, logos označava i riječ.
Prema Ivanovu evanđelju Logos je Riječ Božja, Riječ po kojoj je sve stvoreno i sve spašeno. Ta Riječ konačni je Smisao svega, samo nas ta Riječ koja se utjelovila u ovu našu povijest, u naše tijelo, može spasiti. Ali tu Riječ treba prihvatiti vjerom i poput Marije reći: »Neka mi bude po tvojoj riječi.« Definitivna Riječ Božja je Isus Krist, jedini Spasitelj svijeta.
Prije bih rekao da smo postali bolesno neosjetljivi na otrovne sadržaje koji nam se nude na raznim platformama modernoga komuniciranja. »Zagrizi moj otrovni kolač« i »Sutra ćeš biti pokopan« očajne su riječi bolesnoga duha našega vremena. Te pesimističke i destruktivne poruke izraz su frustriranoga duha koji ne može pronaći smisao u teškim situacijama života. Rješenje nije u otrovnoj osveti, nego u iskrenu oproštenju koje jedino može dovesti do iscjeljenja na osobnoj, individualnoj i društvenoj razini. Otrov, osveta i smrt izrazi su nemoćnoga i bolesnoga duha koji ne zna za oprost, ljubav i život.
New age govori puno o problemima mentalnoga i duhovnoga zdravlja. Međutim, rješenja koja nam on nudi često nisu uskladiva s našom kršćanskom antropologijom. Vizija ili filozofija koju nudi new age apsolutizira čovjeka, a relativizira Boga. Takva iskrivljena slika Boga i čovjeka daleko je od prave stvarnosti koju nalazimo u Svetom pismu gdje čitamo da je Bog apsolutni stvoritelj i gospodar svega što postoji. Bog nije svemirska sila ili neka univerzalna kozmička energija, Bog je osobno biće puno ljubavi i milosrđa za svoju djecu. Crkva koja vjeruje u takvoga Boga, koji neizmjerno ljubi sva svoja bića, a čovjeku po Kristu osigurava pristup u božanski život, brine se i za njegovo mentalno i duhovno zdravlje. Autentična vjera jest moć u nemoći.
New age svjesno ili nesvjesno podupire narcističku kulturu koja odobrava čovjeku da ispunjava sve svoje želje i prohtjeve, a Crkva, poučena evanđeoskom istinom, poziva svoje vjernike na umiranje sebi, kako bi se aktiviralo ono najbolje u nama. Zrno pšenično treba umrijeti da donese obilan plod. Čovjek treba umrijeti svojemu egoizmu i narcizmu da postane ostvarena, slobodna osoba koja je sretna jer nesebično ljubi.
Često psihološki lomovi i stresne situacije nastaju od rastava supružnika, problema razvojne krize djece u traženju svojega psihoseksualnoga identiteta, a Bogu posvećene osobe mogu »izgorjeti« ako pretjeraju u svojim pastoralnim djelatnostima i ako rješenje svojih problema počnu tražiti u raznim ovisnostima. Spomenute fenomene povezuje nedostatak pravoga pristupa frustracijama i teškoćama koje život donosi čovjeku. Treba isključiti paničarski pristup koji obično vodi traženju magijskih načina rješenja problema. Treba se odreći traženja krivca u drugima, a otkriti i prihvatiti svoj dio odgovornosti. Jer jedini dio svemira koji možemo promijeniti jesmo mi sami.
Kako u jubilejskoj godini gajiti »nadu protiv svake nade« bez uljuljkivanja u pozitivnost?
Na koji način?
Treba imati hrabrosti i dopustiti istini da nas ona osvijetli i oslobodi. To nije lako jer istina često boli, a boli nas zato da nas izliječi. Bijeg u iluziju i magijska rješenja vodi u regresiju i još veću nevolju, a kad u poniznosti prihvatimo istinu, ona nas oslobađa. Uz taj zdravorazumski i psihološki moment ključno je vjerovati da nas Bog voli i da nam on sigurno može i hoće pomoći. Na to nas poziva psalmist kada u Psalmu 55 kaže: »Povjeri Gospodinu svoju brigu i on će te pokrijepiti.« Onima koji Bogu vjeruju i koji ga ljube Bog sve okreće na dobro.
Logoterapijski pristup uskladiv je s katoličkim naukom jer čovjeka promatra kao slobodno, odgovorno biće koje može otkriti smisao i koje može donijeti pametnu odluku. Prema Franklu čovjek je biće kojim ne upravlja instinkt za užitkom, kao što je mislio Sigmund Freud, niti njime upravlja volja za moću, što je naučavao Alfred Adler, nego čovjeka pokreće volja za smislom, to jest potreba da nađe smisao svojemu životu. Frankl nas poziva da rečenicu: »Što još trebam očekivati od života?« preformuliramo tako da glasi: »Što život još očekuje od mene?« Svatko mora dati svoj osobni odgovor.
Da bi odgovor bio zadovoljavajući, u igru treba uvesti transcendenciju. Čovjek će ostvariti sebe i pronaći konačni smisao svojega života tek kad se otvori onomu što je veće od njega, a to je transcendencija – ono što ga nadilazi. U konačnici to je Bog, apsolutno dobro, vrhunska mudrost i beskonačna ljubav. Prema Franklu, podsvjesna relacija s Bogom čovjeku je imanentna. Zato religioznost pripada najosobnijim čovjekovim odlukama. Ako se ona ne aktivira i ako se zrelo ne integrira u cjelinu osobnosti, nastat će neurotična egzistencija. Naime, kod neurotičara je poremećen njegov odnos s transcendencijom.
Ozdraviti bi prema Franku značilo otkriti smisao života, ostati vjeran glasu transcendencije – savjesti – i odlučiti se za Boga. Takvo logoterapijsko stajalište može pomoći Crkvi u njezinu pastoralnom pristupu ljudima koji traže rješenje svojih životnih problema, koji traže smisao svojega života.
Spomenuta »Škola emocija« interdisciplinarni je projekt koji sam pokrenuo u organizaciji zaklade »Biskup Josip Lang«. Emocije su vrlo važan segment čovjekove osobnosti. To su ugodni i neugodni doživljaji koji nas iznutra pokreću na djelovanje. Osoba će psihološki i duhovno biti sretna i uspješna ako zna dobro postupati sa svojim emocijama. A to nije lako. Tek je 25 posto osoba u općoj populaciji emocionalno zrelih, a američki psiholog Daniel Goleman pokazao je da je za uspjeh u životu važnija emocionalna od racionalne inteligencije. Emocionalno inteligentna osoba prepoznaje svoje i tuđe emocije i izražava ih kontrolirano. Ljudi koji nemaju tu vrstu inteligencije boje se svojih emocija pa ih masivno potiskuju ili ih izražavaju impulzivno, i bez kakve kontrole. Na spomenutoj školi emocija učimo kako prepoznati vlastite emocije i kako ih adekvatno izraziti.
Ove godine obrađujemo temu kako izliječiti emocionalne i duhovne traume. Naime, potisnute bolne emocije – ako se ne prepoznaju i zrelo ne integriraju u cjelinu osobnosti – postaju strano tijelo koje uzrokuje bolne simptome, dovode do psihosomatskih bolesti i do raznih psihičkih poremećaja. Onomu tko svoju tugu ne isplače kroz suze plakat će tjelesni organi. Kroz deset susreta na »Školi emocija« najprije teoretski objašnjavamo psihičke i duhovne traume, a potom ih u molitvenom ozračju izručujemo dobromu Bogu i u dubinskoj terapijskoj meditaciji nastojimo doći do iscjeljenja psihe i ozdravljenja od raznih psihosomatskih bolesti. Nastojimo ojačati svoju vjeru po kojoj onda Bog može učiniti čudo u našem životu.
