U našem narodu često vidim kako mnogi stavljaju krunice na retrovizor u svojim automobilima. Tu praksu nisam vidio nigdje drugdje. Je li u redu to učiniti?
Šimun K.
Ako biste slušali stručnjake za promet, oni bi Vam zasigurno savjetovali da retrovizor ostavite namjeni kojoj u vožnji i služi. A svrha je retrovizora da nam olakša pregled prometa koji se odvija iza nas, to jest našega automobila. Dakako, prometni stručnjaci ne bi Vam preporučili da na retrovizor vješate bilo koji predmet, pa ni krunicu. No mi smo u Vašem pitanju prepoznali i jedan drugi smisao pa ćemo pokušati zajedno s Vama – uzimajući vrlo ozbiljno i podupirući preporuku prometnih stručnjaka – reći i koju riječ o onome što krunica na retrovizoru znači ili bi trebala značiti.
Zapravo, svatko tko vješa krunicu na retrovizor, pretpostavljamo, tim znakom želi dati do znanja da je vjernik i da mu je vjera u životu važna. Želi pokazati da želi da ga Bog štiti u prometu od svih mogućih teškoća i nezgoda. Želi, uvjereni smo, poručiti da mu je pouzdanje u Božju zaštitu, milost i ljubav važno, kako u životu tako i u prometu. No nemojmo zaboraviti: tu svoju vjeru morao bi i svjedočiti i morao bi se ponašati u skladu sa znakom koji ističe. Rekli bismo: svojim bi ponašanjem u prometu morao posvjedočiti da ističući vjerski znak – krunicu – sve, pa i sebe, potiče na poštovanje svih sudionika u prometu, kao i na poštovanje prometnih znakova. Morao bi biti uzor i na taj način.
Osim toga, poticati i druge da budu uzorni i da poštuju prometne propise koji nas sve upozoravaju da za upravljač automobila ne sjedamo ako smo pili alkohol, da ne vozimo preko brzine dopuštene prometnim znakovima, da poštujemo druge, ljubazno se ponašamo. Svatko od nas tko vješa krunicu na retrovizor (kao i oni koji stavljaju neki drugi vjerski znak na neko drugo mjesto na automobilu) treba biti svjestan da nije samo krunica znak vjere, nego je i naše ponašanje znak drugima prihvaćamo li svoju vjeru i jesmo li svjesni da svoje riječi, svoje geste – pa i svoje znakove – moramo potvrditi i svojim konkretnim ljubaznim, vjerničkim ponašanjem. U svim životnim okolnostima, pa tako i u prometu.
Čemu služi blagoslovljena voda?
Bismo li kao vjernici trebali imati kod kuće blagoslovljenu vodu i u kojim bismo je trenutcima trebali upotrebljavati?
Čitateljica
Blagoslovljenom vodom možemo sami poškropiti ukućane, svoje kuće ili stanove, imanje, poslovni prostor, a možemo je upotrebljavati i u mnogim drugim prigodama. Iz Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja ističu da se blagoslovljena ili sveta voda »čuva i za one najteže trenutke«.
»Ako netko umre u obitelji, onda se ona stavlja ispred pokojnika, kojom ga onda uz iskrenu molitvu za spas njegove duše prekrižimo i poškropimo. (…) Vodom koja se blagoslivlja o Bogojavljenju škrope se prije svega ljudi na spomen svoga krštenja – da čovjek postane svjestan svoga preporoda na sliku Kristovu. No tom se vodom škrope i stanovi i radionice, polja i druge stvari, da se pokaže kako je Krist cijeli svemir otkupio i uzdigao i da će se svi stvorovi zajedno s čovjekom osloboditi ropstva raspadljivosti i sudjelovati u slavi sinova Božjih.« To konkretno znači da svaki put kada nekoga poškropimo blagoslovljenom vodom zapravo na njega zazivamo Božji blagoslov, pa se ne bismo trebali »ustezati« upotrebljavati blagoslovljenu – svetu – vodu u svakoj prilici kada za to dobijemo duhovni poticaj.
