Deset je godina prošlo od smrti Luciana Pavarottija, jednoga od najvećih tenora svih vremena, pa je 6. rujna u Areni u Veroni održan koncert njemu u čast na kojem su nastupile najveće zvijezde operne scene, kao i poznati pop-pjevači. Nije čudno da se njemu u čast održao takav spektakl jer je on možda bio i najpoznatiji glazbenik »klasičar« dvadesetoga stoljeća, ako ne najslavniji onda barem najpopularniji.
Pavarotti je svakako bio intrigantna osoba. Korijene njegove popularnosti moguće je naći jednako u njegovu neponovljivu glasu, koji – kako je sam izjavio u jednom intervjuu – »nitko nikada ne može zamijeniti za nečiji drugi glas«, u njegovim umjetničkim kreacijama u nebrojenim opernim produkcijama, ali jednako tako i u njegovoj prisutnosti u popularnoj kulturi. Pavarotti je jednostavno bio punokrvni »pop star« jednako koliko i genijalan pjevač opere, čovjek koji je operu i tenorski glas proslavio kao nitko do tada. Ali ta ga je dvojnost pratila kroz većinu njegova profesionalnoga života, netko će reći kao prokletstvo, a netko kao blagoslov.
Od šezdesetih godina prisutan na sceni, Pavarotti je odmah počeo pokoravati sve najveće operne kuće, a krajem sedamdesetih televizijski prijenos opere »La Boheme« iz newyorškoga Metropolitana lansirao ga je u orbitu planetarne popularnosti. Zahvaljujući spretnomu menadžmentu Pavarotti je tada malo-pomalo iz svijeta opere krenuo prema arenama, stadionima, humanitarnim koncertima, nastupima sa zabavnim pjevačima, da bi sve kulminiralo osnutkom »Tri tenora«, čiji su nosači zvuka odmah postali najprodavaniji albumi klasične glazbe svih vremena. No sve je to uzelo i svoj danak. Za razliku od primjerice njegova kolege Placida Dominga, koji je bio klasično obrazovan glazbenik, s velikom širinom znanja i umjetničkoga djelovanja, koji je svoj baritonski glas teškim radom i mukom školovao u tenor, Pavarotti je bio glazbeno slabije obrazovan pjevač, koji nije dobro baratao ni osnovnim glazbenim znanjem, dapače, govorilo se da ni s notama nije baš bio »na ti«. Posjedovao je prirodno postavljeni glas, učio je »po sluhu« i neki će reći da su ga upravo ti nedostatci uobičajene muke koju prolaze svi ostali tenori u školovanju, postavljanju i čuvanju svojega glasa, potjerali u smjeru bonvivanstva, trke za slavom, moći i novcem, svega onoga što je navodno pratilo posljednja desetljeća njegove karijere. Mnogi nisu zaboravili to što je u posljednjim godinama »klasične« operne karijere 2002. u Metropolitanu dva sata prije početka opere otkazao nastup. Dapače, »New York Times« je sutradan objavio podrugljivu naslovnicu s rečenicom »The fat man won’t sing« (Debeljko ne želi pjevati). Taj eksces su mu Newyorčani donekle oprostili tek dvije godine kasnije, 2004., kada je otpjevao tri predstave za redom pred dupkom ispunjenim kazalištem.
Sam kraj njegove pjevačke i zabavljačke karijere bio je praćen mnogim, u najmanju ruku dubioznim, nastupima, poput snimke videa Ti adoro od koje ga je i njegova izdavačka kuća odgovarala, ali on je sam jednom prilikom izjavio: »Naša je sudbina da na kraju budemo samo – klaunovi«. Daleko od toga da je on to bio, prije bi bilo da je bio vrlo dobro svjestan svih krajnosti svojega poziva i činjenice da je to život neprestanoga hodanja po rubu, gdje se stalno miješaju komedija i tragedija, čovjek i pagliacco. Njegov zadnji nastup (godinu dana prije smrti) na svečanosti otvaranja Olimpijskih igara u Torinu teško će bilo koga ostaviti ravnodušnim jer takav glas, takav tenor, oduševljavao je, i dalje oduševljava, gotovo svakoga, volio on operu ili ne volio, međutim ostaje i činjenica da Pavarottijev život i njegove borbe u velikoj mjeri opisuju »tragičnost« svakoga pjevača koji se rodi kao – tenor.
Vic o tenoru ne kao glasu, nego kao dijagnozi (tenoritisu) koji kola među glazbenicima, i to ne samo u operi, ne bi se održao da iza njega ne stoje i neke čvrste činjenice. Pa valja krenuti iz početka.
Tenori prošlosti i sadašnjosti nisu bili isti, prošli su put od nepotrebnosti, kad su visoke dionice pjevali kastrati ili žene zbog toga što se radilo o ulogama iz antičkih priča (uloge božica i bogova, nimfi, pastira, mitskih stvorenja), pa malo-pomalo do opere devetnaestoga stoljeća, kad su priče postale »životnije«, orkestri moćniji, kazališta veća, a oni sve važniji. Potreba za visokim, a snažnim muškim glasovima dovela je do razvoja tehnika pjevanja i raspinjanja muškoga glasa do sve većih frekvencija. Ovisno o boji i snazi glasa, danas poznajemo razne »vrste« tenora: lagani, lirski, kontratenor, heldentenor, dramski tenor, tenore robusto, spinto tenor, mozartovski tenor i tako dalje. Iako su mnoge od tih podvrsta svedive na jednu vrstu tenora, svaka od njih je posebna po repertoaru, tj. po likovima koje u operama pjevaju. No pitanje je zašto su oni uopće tako posebni. Razlog je jednostavan: zato što je dublji glas za muškarce prirodnija i češća pojava, a visoki muški glasovi su rjeđi i samim time zanimljiviji. A takvi kakvi jesu, visoki glasovi moraju uložiti i mnogo više muke da bi producirali kvalitetan ton basa ili baritona. Smatra se da tenor za tzv. visoki C koji je za oktavu niži od onoga koji pjeva sopranski glas mora uložiti čak četiri puta više energije da bi ga postigao. Možda je najbolja ilustracija tenorske muke opis jednoga učitelja pjevanja koji opisujući tenore kaže kako »to uopće nije prirodno, grlo je naime napravljeno za gutanje i disanje, ne za pjevanje koje bi se moglo usporediti s pumpom za bicikl iz koje pokušavate istisnuti glas.« Nadalje opisuje kako je, poput atletskih vještina, pjevanje stalna kontradikcija između uloga velike snage te mentalne i fizičke relaksacije, koju dodatno komplicira nesvjesno ponašanje muskulature grla, jezika, dijafragme, pluća i općenito prsnoga koša. Stisnuto grlo i jezik kombinirani s jakom strujom zraka stvorit će nestabilan, stisnut i ružan ton koji će pucati i dovesti do fizičkih ozljeda glasa. Pjevati visoko je, dakle, jednostavno – teško. S druge strane, stoji činjenica da je u postotku tenora jednostavno – manje. Nema baš egzaktnih istraživanja, no spominje se da ih je otprilike trideset posto u muškoj populaciji. Kad se pogledaju pjevački zborovi, klape, ali i postotak studenata na akademijama, moglo bi se ustvrditi da ih je možda i manje od toga. Svaka klapa zna kako je teško naći »prvoga«, svaki zbor zna cijeniti svoju tenorsku dionicu, svako kazalište dobroga tenora drži kao kap vode na dlanu, svaki učitelj pjevanja zna koliko su oni rijetki i koliko je teško s njima doći do pravoga rezultata.
Tenori su dakle pravi fenomen. Ali zbog čega ih ljudi zapravo toliko vole slušati? Vjerojatno je odgovor jednostavan: zbog uzbuđenja. Prvo, jasno je da su skladatelji tenorima uvijek davali zanimljive uloge i za njih skladali možda najdojmljivije arije. Ima i prekrasnih sopranskih, altovskih, basovskih i baritonskih arija, no iako im se ljudi dive, svi čekaju neki vincero!, negdje da neki tenor zadrži koronu barem na kakvom tonu A, ako već ne će ići do tona C. Svi koji su ikad pokušali pjevati znaju kako je uzbudljivo pjevati visoko i glasno, ali ne samo zbog danih im uloga, tenori su simboli mladosti, svježine i života baš zbog svoga glasa. A na sceni upravo zbog toga svojega hoda po rubu visina koje su običnim muškarcima nedostižne dobivaju još više na sjaju i privlačnosti. Osim toga, hod po rubu diže adrenalin slušatelja, jer visoki tonovi izazivaju među slušateljima bojazan može li on to, ako može, može li ići još više, hoće li izdržati i, što je najgore, jednako je spektakularan njegov uspjeh kao i njegov eventualni neuspjeh. To je ono što publiku drži napetom, što održava sam spektakl.
A što je s jadnim tenorima – osobama? Oni se sa svime time moraju nositi, sa strahom od lošega tona, od pucanja visina, neprestanim vježbanjem toga As, A, H (…), i adrenalinom koji im donosi uspješno otpjevana visina, dobra predstava, ovacije publike. Tenor je dakle neprestano na rubu, na rubu fizičkih i psihičkih mogućnosti, neprestano gleda izvjestan obzor i uspjeha i neuspjeha, i s time mora na scenu, takav mora vježbati, takav mora živjeti. Zato je možda Pavarotti spomenuo tragičnoga klauna, misleći možda na Canija, pagliaccija, čovjeka koji svoju suprugu koja ga iznevjeri ubije, a ubije joj i ljubavnika s poznatim »la comedia e finita«, gdje se miješaju ljubav i mržnja, pravda i osveta, koji lede krv u žilama slušatelja. Tako je to s tenorima. Sličnosti naravno postoje i s drugim glasovima koje more slične muke, ali oni su nekako uvijek u prvim redovima, stalno između heroja i tragičara. A još ih danas u opernom svijetu koji je zaražen kultom mladosti i koji je možda više nego ikad upregnut u kola zarade sve više nemilice troše. Tako da nisu samo oni krivi za svoje tenoritise, njihov glas, njihov posao i njihov poziv uistinu su posebna kategorija, teško usporediva s nekim drugim kategorijama. Zato Pavarotti jest svojevrsno čudo, uspio je pjevati do kraja, umjetnik i zabavljač, on se na neki način ipak uspio pobijediti, tenoru unatoč, i takav je (p)ostao vječan.
