Na pomalo neočekivano »putovanje« odvažila se knjigom »Krik hrvatskih disidenata i disonanca Zapada« Julienne Bušić, udovica jednoga od poznatijih boraca za hrvatsku stvar Zvonka Bušića, i autorica niza autobiografskih romana. U novoj knjizi, otisnutoj nedavno u nakladi »Školske knjige«, prikupljeni su najvažniji istupi hrvatskih disidenata iz razdoblja komunističke Jugoslavije, intervjui i slobodarski ogledi koji su počesto bili neposredni povod njihovim sudskim likvidacijama (na namještenim procesima u domovini) i onim fizičkim (krvavim djelovanjem Udbe po inozemstvu). Njezini su protagonisti Vlado Gotovac, Franjo Tuđman, Bruno Bušić, Ivan Zvonimir Čičak, Dražen Budiša, Petar Šegedin i Marko Veselica. Knjiga je objavljena dvojezično – na hrvatskom i na engleskom – s ciljem da se i međunarodnoj znanstvenoj javnosti kaže istina o hrvatskoj borbi protiv okova velikosrpstva i jugoslavenskoga komunizma. »Krik hrvatskih disidenata« daje se osluhnuti i u »korizmenom ključu«, kao zbir hrvatskih križnih putova, patnji, ustrajnosti, nadanja, iskupljenja i oprosta.
Kronika patnji i križni put hrvatskih disidenata
Hrvatski disidenti u doba Jugoslavije zapravo ni u inozemnim medijima nisu mogli dobiti nikakav pozitivan prikaz, a zbog toga ni veću potporu nekoga segmenta američkoga društva, napomenula je u razgovoru za Glas Koncila Julienne Bušić. Drugim riječima, taj su povijesni križ poniženja i patnje Hrvati morali iznijeti sami, a istrpjeli su ga i okrunili pobjedom u obrambenom Domovinskom ratu. No u dugim su desetljećima prošloga stoljeća borci za hrvatsku stvar u zapadnim zemljama – koje se do danas »krune« titulama slobode i jednakopravnosti – susretali tako malo »Marti i Veronika, Šimuna Cirenaca i Samarijanaca«… »Oni su bili poput gubavaca, doslovce. I ta me je ‘zavjera’ potaknula na novu knjigu«, nadovezuje se Julienne Bušić.
No sugovornica ne krije da su je u okupljanju potresnih hrvatskih svjedočanstava iz onih »olovnih godina«, iz razdoblja »hrvatske šutnje«, u svemu vodili i duhovni motivi. »Knjiga se može čitati i u vjerskom smislu jer je ona kronika patnji, križni put hrvatskoga naroda koji su ponijeli naši disidenti. Popularnost filmova i knjiga koji se bave zatvorom, revolucijama i junaštvom kroz povijest jako dobro pokazuje da ljudi imaju interes za takve teme. Zato bi ovakva knjiga trebala zanimati svakoga Hrvata jer u njoj su hrvatske priče, križevi koje su nosili naraštaji prije današnjih, tu su i temelji na kojima je izgrađena hrvatska država.«
»Ljubavnici i luđaci« protiv sveprisutne Udbe
»Ekranizaciju« bi nedvojbeno zaslužio »krik« svih hrvatskih disidenata i političkih zatvorenika koji su se u Jugoslaviji odvažili misliti i govoriti hrvatski te se suprotstaviti šutnji i ravnodušnosti, zbog čega su i podnijeli tolike patnje. No pred životnim »zapletima« Julienne i Zvonka Bušića doista bi zastali i autori hollywoodskih uspješnica. Naime, za Julienne Bušić bavljenje hrvatskim disidentima i političkim zatvorenicima uvijek je i osobna stvar. U »svijet« progonjenih hrvatskih mislilaca mladu je Julienne Eden Schultz u vrijeme studiranja u Beču uveo njezin budući suprug Zvonko Bušić. Prije nego što je njega upoznala znala je za najpoznatije ruske disidente, poput Aleksandra Solženjicina ili Andreja Saharova. Ali, kako je pojasnila u razgovoru, tek je uz Zvonka spoznala kakva je stvarnost Titove Jugoslavije. Ubrzo, kao Zvonkova supruga, postala je i sama dionicom borbe za hrvatsku stvar. I tako je od svoje mladosti ponijela križ hrvatskih patnji.
Prisjetila se u razgovoru za Glas Koncila i svih okolnosti otmice američkoga zrakoplova 1976. godine, u kojoj je sudjelovala zajedno sa suprugom i skupinom hrvatskih emigranata. Kao i drugim hrvatskim emigrantima, i Zvonku Bušiću Udba je neprestano dahtala za vratom. Bio je njegov svojevrsni zavjet da će – prije nego što ga Udba uspije likvidirati – učiniti nešto da se u inozemnoj javnosti i središtima političke moći dočuje istina o Hrvatima u Jugoslaviji. Otuda se i javila ideja otmice američkoga zrakoplova iz kojega bi se bacali letci s hrvatskim proglasom o stanju u Jugoslaviji i koji bi, kao uvjet puštanja taoca, trebali objaviti američki vodeći mediji. Svemu što opisuje sugovornica moglo bi se dodati i da su supružnici Bušić tada doslovce – a tako i glasi naslov romana kojim je Julienne doprla do brojnih hrvatskih čitatelja – bili »ljubavnici i luđaci«.
Oprost koji se dogodio, a ostao prešućen
No akcija je imala neslućen, tragičan, gotovo neshvatljiv epilog. Prilikom demontiranja eksplozivne naprave koja je ostavljena na newyorškom željezničkom kolodvoru u specijaliziranoj postaji u Bronxu u pokušajima detonacije »u kontroliranim« uvjetima smrtno je stradao američki policajac. I danas, kada su okolnosti te tragedije više-manje poznate, koje je i u razgovoru za Glas Koncila do najsitnijih detalja opisala Julienne Bušić, roje se brojni »zašto«.
Prisjećajući se tragedije i suđenja nakon otmice zrakoplova, Julienne Bušić o svemu kaže: »Sudac koji je vodio naš proces nije nas smatrao teroristima ili kriminalcima. A barem je on poznavao sve detalje našega slučaja, čuo svjedočenja i ispitivao sve dokaze. Rekao je da su naše namjere bile plemenite, premda smo se poslužili pogrješnim sredstvima. No nevezano na sve to i Zvonko i ja osjećali smo žaljenje zbog naših postupaka koji su, neželjeno, doveli i do gubitka jednoga ljudskoga života. I to je križ koji smo otada počeli nositi.«
Supružnici Bušić pisali su iz zatvora i dobivali povratna pisma od onih koji su bili najpogođeniji otmicom i njezinim posljedicama. Kontaktirali su i s udovicom poginuloga policajca, ali i s putnicima iz zrakoplova. Neki od njih čak su sudjelovali i u peticijama za uvjetno puštanje iz zatvora supružnika Bušić. U tim je kontaktima, puno prije »oprosta« od zatvorske kazne, oprost onih koji su bili ranjeni bivao i posredno i neposredno izgovaran. Kada se piše o Bušićima, taj je oprost nezamijećen, prešućen.
Na kraju preostaju ljubav, predanost i čast
Bušići su izdržali punih 45 godina iskupljenja. Naime, Julienne je u strogom američkom zatvoru provela 13 godina, a njezin suprug Zvonko čak 32. Kao i u slučaju tolikih političkih uznika kroz hrvatsku povijest, križ u braku Zvonka i Julienne Bušić bio je križ duge i neizvjesne razdvojenosti. Nakon odsluženja svoje kazne gotovo dva desetljeća čekala je Julienne svojega supruga i nosila na slobodi zajedno s njim njegova zatvorska trpljenja. U više je navrata najavljivano Zvonkovo uvjetno puštanje, a zatim je blokirano i odgađano. A onda, nakon njegova definitivnoga izlaska iz zatvora i povratka u Hrvatsku u ljeto 2008. godine, supruga Julienne nosila je i križeve njegovih razočaranja. U godinama samostalne Hrvatske Zvonko Bušić bio je poput trkača, koji je svoju utrku istrčao, opisuje književnica Bušić, no rečeno mu je da ga ponovno čeka još jedna utrka, koja možda nikada ne će završiti. »I kako izdržati takvu patnju?« pitala se u razgovoru Julienne Bušić.
Odanost supružnika Bušića čini se gotovo nevjerojatnom u eri u kojoj se svaki treći brak raspadne, počesto zbog sasvim trivijalnih uzroka. Spremno je sugovornica na tom tragu ponudila i neke osobne poglede. »Veza između mene i Zvonka nadilazila je ono materijalno, koje je zapravo ono najnestabilnije i najnepouzdanije u odnosima. Naš je odnos bila stabilna veza prijateljstva, koje smo osjećali puno više od erosa. I to je garancija uspjeha braka – vjenčati se sa svojim najboljim prijateljem. Svijet je postao materijaliziran i ljudi su izgubili iz vida što je zaista važno. To nikada nisu materijalne stvari. Automobil ili mobitel ne mogu obrisati naše suze i zagrliti nas kada smo tužni, a nema ni toga novca koji bi mogao ponuditi bezuvjetnu potporu u teškim trenutcima. Ljubav, predanost i čast – one su najvažnije i one traju. Sve ostalo su zablude«, zaključila je Julienne Bušić.
Križevi koje su nosile žene hrvatskih političkih zatvorenika
