Za koga se danas veli da »istjeruje vraga«, uglavnom mu se pripisuje nečasna služba slična puritanskomu lovu na vještice ili libertinskomu demoniziranju malograđanštine. No za novozavjetne pisce izgon đavla nije tek teološka metafora. Ne samo što su egzorcizmi najbrojniji među Isusovim čudesima, nego su evanđelisti i apostoli u njima prepoznavali mnogo više od suvremenih fiziološko-psiholoških interpretatora. Za Ivana je sama svrha Sinovljeva pojavka »da razori djela đavolska«, a egzorcističku narav Kristove muke, smrti i uskrsnuća potvrđuje i Pavao u Poslanici Galaćanima: »Skinu Vrhovništva i Vlasti, javno to pokaza.« Ako to ne nagoviještaju već i reakcije zadivljene i zaprepaštene svjetine – »Što li je ovo? Nova li i snažna nauka! Kakve li riječi! Nikada se takvo što ne vidje!« – svakako to očituje sam Isus: »Evo, izgonim đavle i liječim danas i sutra, a treći dan dovršujem. – Zbilja je došlo k vama kraljevstvo Božje!«
Mnoštveni egzorcizam kojim je Isus nastavio rano djelovanje u Kafarnaumu za Luku je iskaz Kristove usrdnosti za svakoga pojedinca na kojega polaže ruke, za Marka pokazatelj vlasti nad dusima kojima ne da ni govoriti, a za Mateja prorečeno milosrđe: »On slabosti naše uze i boli ponese.« Budući da se to Izaijino proroštvo veže uz raspetoga pobjednika, i u Kristovu bi egzorcističkom djelovanju valjalo vidjeti pobjedu u znaku križa. Jedva da može biti slučajno što je takvo viđenje na um palo samo francuskomu umjetniku koji je dobio zadatak da ilustrira čitavu Bibliju. Na romantičarskom »Trijumfu kršćanstva nad poganstvom« Gustava Doréa zloduha naoko nema; no srodnost velebnoga ulja na platnu s prikazima pada pobunjenih anđela upućuje na demonološko tumačenje, što potkrjepljuju i nečastivi detalji poganskih bogova. No vrhunac je iznenađenja »majstora mašte« anđeoska pratnja Kristova egzorcizma, o kojoj evanđelisti ne govore.
»Ne bih o tome ni govorio. Ubijte me ako želite«, odgovorio je mladi misionar Jean-Pierre Neel na ponudu kineskoga mandarina da sačuva glavu na ramenima odbacivanjem kršćanske vjere. Francuski svetac – vršnjak ilustratora rođena 1832. – glavu doista nije sačuvao: nakon što su ga s trojicom drugova dovukli blizu gubilišta privezana kosom za konjski rep, mučitelji su mu obezglavljeno i obnaženo tijelo ostavili na milost vukovima. No to što se naizvan moglo činiti kao trijumf poganstva nad kršćanstvom zapravo je bilo iskazom Kristove usrdnosti i milosrđa, pa i vlasti nad dusima. Sveti Ivan Petar progone je pedesetak novoobraćenika u Jiashanlongu valjano protumačio kao djelo nečastivoga – »Đavao dolazi uznemiriti moju malu ispostavu« – te i ne iznenađuje što je odbio kleknuti pred svojega istražitelja. No iznenađuje pismo majci u kojem je uputio na temelj svakoga istjerivanja đavla: »usrdnost koja pokreće, milosrđe koje prožima«.
