U petak 22. rujna u prostorijama Medicinskoga fakulteta u Zagrebu uručena je nagrada »Palijativac godine« Dubrovčaninu Stijepi Gleđu Markosu. Nagradu koju dodjeljuje Centar za palijativnu medicinu, medicinsku etiku i komunikacijske vještine pri Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu CEPAMET Gleđ Markos dobio je zbog humanitarnoga volonterskoga rada u palijativnoj skrbi. Taj humanitarac međunarodno je priznat hrvatski tenor koji je odigrao više stotina predstava s glavnim ulogama u mjuziklima, osvajao je i prva mjesta u zabavnoj glazbi na solističkim nastupima na »Zagrebfestu«, »Pjesmama Mediterana«, »Šibenskoj šansoni«… Od aktualnih nastupa sada igra jednu od glavnih uloga povijesnoga mjuzikla i glazbeno-scenskoga spektakla »Mirakul« o Čudotvornoj Gospi Sinjskoj. Tumači ulogu alkara Stipana koji predvodi obranu Sinja od Osmanlijskoga Carstva. U Londonu je 2012. godine bio u ulozi Marija Cavaradossija u Puccinijevoj operi »Tosca«. Na preporuku Kraljevske operne kuće (Royal Opera House) dobio je britansku glazbenu stipendiju i nastavio daljnje usavršavanje kod glasovitoga vokalnoga pedagoga i profesora Rylanda Daviesa, britanskoga tenora s Kraljevske glazbene akademije.
Nagradu »Palijativac godine« tenor Gleđ Markos dobio je za volonterski rad na odjelu palijativne skrbi Opće bolnice Dubrovnik u kojoj posjećuje palijativne bolesnike te im glazbom i pjesmom olakšava teške trenutke bolesti.
Prisjećajući se unutarnjega poziva i motiva za rad s najtežim bolesnicima i umirućima, Gleđ Markos navodi: »To je Božji poziv na koji sam se odlučio odazvati. Vjerujem da me dragi Bog kroz životne okolnosti čitavo vrijeme pripremao na to poslanje. Već kao dijete u sedmoj godini ostao sam bez otca koji je tragično nastradao i zajedno sa svojom majkom odrastao sam uz slijepoga ujaka i baku koja je većinu života bila teško bolesna i nepokretna. U takvom okruženju polako sam počinjao razumijevati da je prava ljubav darivanje sebe drugomu. Tada mi ta spoznaja još nije bila potpuno jasna, ali me s vremenom dragi Bog stavio na pravi put koji je mojim težinama dao smisao. Uočio sam koliko je ljudima teško kad se osjećaju zaboravljeno, to ih boli više nego sama bolest. Zahvalan sam što smo supruga i ja dobili priliku da svojim talentima donesemo dobrobit glazbe onima koji se nažalost nekad osjećaju zaboravljeno. Danas-sutra bilo tko od nas može postati osoba s posebnim potrebama, svi smo ranjivi.«
O iskustvima u svojem volonterskom radu rekao je: »Svaki je susret s osobama na palijativnom odjelu poseban i ni jedan nije isti. Susretao sam se s ljudima koji su teško podnosili posljednje trenutke. Mnogi prolaze vrlo teške psihičke traume. Neki teške fizičke boli. Ipak postoje i oni koji smrt prihvaćaju s osmijehom na licu. U tim trenutcima snaga vjere je najvažnija i jedino ona daje nadu iz koje proizlazi unutarnji mir. Tako je ovisno o osobama s kojima se susrećem i sama komunikacija uvijek drugačija. Nije jednostavno doći pred umiruću osobu. To je vrlo osjetljivo područje u kojem nije moguće isključivo slijediti neki unaprijed pripremljeni program. Važno je osjetiti osobu, dopustiti da ona vodi, da se osjeti važnom i vrijednom, a svoje probleme ostaviti izvan sobe jer glazbom se može prenijeti i nemir ako čovjek nije spreman za takav susret. Uz mir koji mi Bog daje u srcu glazbom prenosim nadu i ljubav, a učinak glazbe onda je izrazito pozitivan.«
»Susret u kojem osoba nije u mogućnosti komunicirati uvijek započinje šutnjom. Vrlo je važno ne nametati se, nego dopustiti osobi slobodu u kojoj ne osjeća ni najmanji pritisak. Moje iskustvo je pokazalo da samo jedan posto bolesnika nije voljno slušati umirujuću glazbu, a svi su ostali reagirali vrlo pozitivno. Topao pogled pun zahvalnosti osobe koja nije u mogućnosti komunicirati s okolinom zna reći puno više od bilo koje riječi. Navest ću primjer gospođe s Alzheimerom s kojom se nije uspijevala postići nikakva komunikacija ni kontakt očima. Prilikom moje glazbene improvizacije u kojoj sam ispjevavao njezino ime i zapjevao prigodne stihove, najednom se okrenula prema meni i s ljubavlju me pogledala, na veliko iznenađenje prisutnoga medicinskoga osoblja. Čim sam prestao pjevati, ona je ponovno okrenula pogled i vratila se u prvobitno stanje. Svaki put se iznova uvjerim koliko je glazbena terapija potrebna na odjelu palijative. Ona je često rehabilitacija za medicinsko osoblje, ali i za članove obitelji koji su u potrebi i ni sami ne znaju pronaći prave riječi kojima bi pristupile svojim bližnjima. Kod onih koji su u mogućnosti komunicirati više puta sam bio u situaciji da bih umirućoj osobi ispunio posljednju glazbenu želju i otpjevao njenu najdražu pjesmu. U tim trenutcima mnogi su mi rekli da se čak i intenzitet boli smanjuje.«
O iskustvu blizine i ispraćaja osoba koje napuštaju ovaj svijet svjedoči: »To je vrlo svečan trenutak. Usudio bih se reći svečaniji od rađanja jer svjesno odlazimo pred Božje lice. Živim vjeru i samim time ispovijedam život poslije smrti te na takav način i pristupam osobama koje su na kraju ovozemaljskoga života. Ne namećem svoju vjeru, ali u tim trenutcima nastaje velika bliskost između nas i osoba sama želi razgovarati o svom životu i podijeliti svoje strahove i nade. Imao sam mnoge susrete u kojima bi se osoba rastajala sa mnom u suzama, kao s najboljim prijateljem, uz molbu da ju se stavi u molitve. Razmišljam često da u tim posljednjim trenutcima njihova života imam priliku ohrabriti nekoga, utješiti, reći da je voljen, pokazati da nije zaboravljen. Zahvalan sam na tom Božjem daru koji me drži budnim da ne zaspim olako u ovom svijetu prolaznosti.«
Govoreći o susretima s teško bolesnim i umirućim mladim osobama, navodi: »To je teško. Teško je vidjeti mladu osobu koja možda nikad nije osjetila što znači biti roditelj, a još teže kad roditelji nadžive vlastitu djecu. Upoznao sam momka koji je umirao od teške bolesti. Jako je želio živjeti. U njegovim očima vidio sam želju za životom iako je bio u nesnosnim bolovima. To mi je bilo jako teško gledati. Želi živjeti, a život mu bježi iz tijela. Stišće zube, ali jednostavno ne ide. Čovjek tada shvati koliko je bespomoćan i kako ipak ne može sve kontrolirati u svom životu iako cijeli život upravo to valjda svi pokušavamo činiti. Taj je momak na mene ostavio velik utjecaj. Preminuo je sutradan kako sam bio s njim i siguran sam da je sad s Bogom.«
Promišljajući o ulozi vjere u suočavanju s teškim životnim situacijama među kojima su bolest i smrt, rekao je: »Jedino vjera daje smisao, nadu, mir i utjehu. Doživio sam da je osoba u stanju smrti zapravo u najvećoj fazi milosti i kroz tu milost ona postaje najzrelija. Mnogi ljudi s kojima sam se susretao u svojim posljednjim trenutcima prepoznaju jedinu utjehu u vjeri. Tada je vrlo važno da i onaj koji se nalazi pokraj umiruće osobe također donosi nadu kroz vjeru koju nosi u svom srcu.«
Inspiraciju za glazbu kao jednu od svojih životnih misija kojom želi obogatiti i trenutke drugim ljudima Gleđ Markos kaže da nalazi u vjeri: »U vjeri pronalazim životnu inspiraciju, a onda naravno i glazbenu. Sve kreće iz vjere. Ona je istinska hrana. Bez nje je sva hrana ovoga svijeta neukusna, a naš duh nezasitan. Naravno, spoznaja malenkosti, krhkosti, grješnosti, a uz to spoznaja ljubavi na križu svaki dan me podsjeća koliko sam sretan i zahvalan dragomu Bogu koji me izveo iz tame i krivoga puta kojim sam išao.«
Imao je što reći i o iskustvima duhovnosti u svijetu kolega glazbenika. »Jedan moj prijatelj glumac čak je napisao prekrasnu pjesmu koju je nazvao ‘Volitva’. U tom se naslovu krije Božja zapovijed. Moli s ljubavlju. Teško je nekoga samo riječima uvjeriti u ljubav koju svakodnevno čovjek dobiva od Boga osim ako to ne čini životnim svjedočanstvom. Dok god bude bilo svjedočanstva, bit će i ljubavi, a kad bude puno ljubavi, ona se ne će moći tako lako skriti. Kao onaj grad što svijetli na gori. Svi imaju potrebu za duhovnošću, ali zapravo imaju potrebu za Bogom. A nakon malo traganja nije teško vidjeti da je samo jedan pravi i jedini Bog, Stvoritelj koji čovjeka najviše voli. Tako i u susretima s kolegama glazbenicima koji još tragaju za biserom uvijek nastojim prenijeti poruku da njih Bog ne voli ništa manje od mene. Kroz našu poslovnu suradnju uvijek nastojim svjedočiti o ljubavi koju primam od Boga.«
Sa svojom suprugom Jelenom koja je glazbeni terapeut Gleđ Markos sudjeluje i u nastupima zbora »Josipovac«, čiji su članovi štićenici Centra za rehabilitaciju »Josipovac«. Osim toga bračni par sudjeluje u nizu programa koji glazbom pridonose rehabilitaciji i boljoj kvaliteti života ranjivih skupina. »Supruga i ja želimo svojim talentima pridonijeti zajednici koja kroz naše aktivnosti prepoznaje dobrobiti glazbe. Odlučili smo tijekom nadolazeće godine omogućiti cjelogodišnji program glazbene rehabilitacije u Dubrovačko-neretvanskoj županiji za najranjivije skupine društva kroz naš projekt ‘Unison World’. Uz Opću bolnicu Dubrovnik u suradnji s ostalim pružateljima usluga održavat ćemo glazbene radionice tijekom cijele godine za osobe s posebnim potrebama, starije i nemoćne osobe te napuštenu i zanemarenu djecu. Glazba ima moć povezivati ljude i transformirati društva. Kao medij ona povezuje pojedince, senzibilizira javnost i obnavlja čitave zajednice. Želimo biti tu za one najpotrebitije, ali i upozoravati druge na njihove potrebe. Ponekad je lakše zatvoriti oči ili okrenuti glavu jer svijet nudi previše privlačnih stvari, a kako bi mnogi rekli, svi imamo i previše problema da bismo se nosili s problemima drugih. Mi ne želimo okrenuti glavu, ali isto tako ne želimo ni kritizirati one koji ju okreću jer možda nisu imali priliku upoznati što znači biti u potrebi i osjetiti pravu ljubav«, zaključio je Gleđ Markos.
