Na ožujskom zasjedanju Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine upućen je poziv na dijalog i prihvaćanje prava svakoga naroda kako bi se nadišla trenutačna politička kriza i očuvao mir. Vjernici su pozvani na molitvu za odgovorne da se krene prema izgradnji pravednoga i uređenoga društva. Potrebu pronalaženja dugoročno održivoga rješenja uz prihvaćanje legitimnih interesa svih triju konstitutivnih naroda u BiH istaknuo je i naš sugovornik, politolog iz Mostara Danijel Vidović, koji je analizirao političko-društvenu situaciju uz poruku da se trenutačno stanje u BiH ne smije promatrati isključivo crno-bijelo.
Iako se slažem s konstatacijom većine analitičara o dimenzijama aktualne političke krize u BiH, nisam zabrinut. Iako za sada ne vidimo naznake nekih ozbiljnijih sigurnosnih prijetnja, nužno je biti maksimalno oprezan i suzdržan s obzirom na naša teška povijesna iskustva. S druge strane mi smo u BiH na takav način funkcioniranja već naviknuti jer, budimo realni, ovom se krizom već dugo upravlja što izvana što iznutra. Država je, od rata naovamo, de facto u permanentnoj političkoj krizi čijoj kulminaciji trenutačno svjedočimo, a stanje je posebno delikatno imajući u vidu geopolitička preslagivanja koja su u tijeku na globalnom planu. BiH već 30 godina funkcionira kao svojevrstan poluprotektorat međunarodne zajednice, s presudnim utjecajem SAD-a i relativno ograničenom ulogom EU-a. S druge je strane preko srpskih elita utjecaj Rusije vrlo dubok, kao i aktivnost Turske, primarno kroz djelovanje najjače bošnjačke stranke SDA, koja trenutačno na državnoj i entitetskoj razini djeluje u oporbi, ali ima snažan utjecaj u najvećem dijelu kantona i lokalnih sredina te politički vrlo specifično partnerstvo koje se očituje kroz simbiozu s Islamskom vjerskom zajednicom. Imajući u vidu takvo stanje, jasno je da se globalne mijene na poseban način reflektiraju na ovdašnje političke prilike. Trenutačno bih stanje mogao slikovito opisati citatom iz Andrićeve Priče o vezirovu slonu, kojim sam se već nekoliko puta koristio kako bih opisao realnost današnje BiH.
Piše dolački župnik fra Mato Mikić gvardijanu samostana u Gučoj Gori izvješćujući o štetama koje Travničani trpe od vezirova ljubimca slona, a svoje izvješće završava rezigniranom konstatacijom miješajući hrvatski i latinski: Et sic Bosna ut antea neuregiena sine lege vagatur et vagabitur forte do sudgnega danka (I tako Bosna kao i dosad neuređena, bez zakona, luta i lutat će možda do sudnjega dana).
Primjećujem da dosta ljudi, neovisno o nacionalnoj pripadnosti, izražava zabrinutost za egzistenciju u ekonomskom smislu. Jasno je da takve političke tenzije potencijalno imaju vrlo negativan učinak na ionako pogoršana ekonomska kretanja, što se izravno odražava na svakodnevni život ljudi ionako ugroženih ekstremnim poskupljenjima, niskim plaćama opterećenim kreditnim zaduženjima uz standardne kalkulacije kako spojiti »prvi s prvim«. Iz toga ipak iščitavam i neke pozitivne znakove: većina ljudi u Republici Srpskoj nije s odobravanjem dočekala poteze Milorada Dodika nakon izricanja prvostupanjske presude, koja je bila svojevrstan okidač da bi se krenulo u operacionalizaciju njegovih višegodišnjih najava o razdruživanju RS-a. Tijekom skupštinskoga zasjedanja bio je organiziran dvodnevni miting potpore s vrlo slabim odazivom, iz čega se iščitava da je i srpski narod poprilično hladno reagirao na njegove poteze te da mu ljudi ne vjeruju. Srpska je oporba u BiH vrlo jasno artikulirala mišljenje da je riječ o čistom političkom avanturizmu, pri čemu su od vladajućih dobili etiketu izdajnika. Ako pak gledamo iz uže hrvatske perspektive, ni tu odgovor ne može biti jednoznačan, ovisno o kojem dijelu BiH govorimo. Hrvati su na teritoriju današnjega RS-a tijekom rata, a velikim dijelom i u poraću, svedeni na razinu statističke pogrješke. U Federaciji stanje varira s obzirom na to da svaki kanton ima svoje posebnosti, a podjele uzrokovane ratnim naslijeđem možemo u ovom kontekstu pratiti do mikrorazine. Hrvati definitivno ne žele konflikt, ali očekuju aktivno djelovanje svojih političkih predstavnika kako bi se poboljšala i dugoročno zaštitila njihova politička pozicija kao najmalobrojnijega konstitutivnoga naroda u BiH.
Bez obzira na trenutačnu dinamiku globalnih odnosa, s povremenim šokantnim najavama nove američke administracije, a u tom kontekstu promatram većinu političkih poteza koje vuče Milorad Dodik, mislim da je razdruživanje RS-a od BiH apsolutno nerealna opcija. Pojedini analitičari izražavaju bojazan od ciparskoga scenarija u BiH, ali ne vjerujem u takav ishod, posebice kad se ima u vidu spomenuti geopolitički moment. Već sam upozorio na objektivne probleme i realne prijetnje koje Dodik ima unutar vlastitoga korpusa, a ono što ga čini dodatno ranjivim jest i oslabljen položaj srbijanskoga predsjednika Vučića. Njegov do jučer monolitan režim, uzdrman korupcijskim aferama i suočen s masovnim izljevima građanskoga nezadovoljstva, trenutačno se brine ponajprije o vlastitom političkom opstanku, tako da tamošnja situacija ne ide u prilog Dodikovim planovima jer bez jake političke potpore iz Beograda ne mogu se napraviti ni mnogo skromniji politički iskoraci od najavljenih.
Daytonskim modelom kreirana je potpuno nelogična ustavna struktura s neracionalnom administrativnom arhitekturom neusporedivom s bilo kojom složenom državnom zajednicom na svijetu. Država sastavljena od jedne centralizirane republike i visoko decentralizirane federacije koju čine kantoni sa značajnim ovlastima te jednoga distrikta koji je definiran kao kondominij tih dvaju entiteta često se metaforički uspoređuje s Frankenštajnom. S druge strane postoji mnoštvo dobrih primjera podijeljenih država i pluralnih društava koja su uspjela nadići duboke podjele. Riječ je o modelu konsocijacijske demokracije koji je u temelju unutarnjega uređenja Belgije i Švicarske, a dobre primjere možemo pronaći i unutar političkoga sustava Španjolske kroz autonomne političke zajednice u Baskiji i Kataloniji ili otočje Ĺland na kojem švedska zajednica ostvaruje visok stupanj autonomije pod suverenitetom Finske. To su samo neki nama bliski, europski primjeri, a uvjeren sam da je to put izlaska iz začaranoga kruga u kojem se BiH vrti već 30 godina. O tome je prije 20 godina kompetentno pisala naša vrsna politologinja prof. Mirjana Kasapović predlažući takva rješenja koja bi se, uzimajući u obzir naše specifičnosti, dala primijeniti u BiH, a to bi bio put prema funkcionalnijemu i pravednijemu ustroju.
Mnogi su mlađi politolozi i pravnici nastavili komparativna istraživanja toga modela, tako da nam u tom kontekstu ne nedostaje teorijska podloga. Iako su neki elementi konsocijacijskoga modela implementirani u našem sustavu, međunarodni predstavnici snažno poduprti od dosadašnjih američkih administracija češće su išli suprotnim putom, pa i primjenom brutalne sile, podupirući centralističke tendencije bošnjačkih političkih elita, što je u najvećoj mjeri išlo na štetu hrvatskoga naroda, a kulminiralo je izborom hrvatskoga člana predsjedništva bošnjačkim glasovima te malverzacijama oko izbora izaslanika u hrvatski klub u Domu naroda Parlamenta Federacije BiH. Srpskim je političkim predstavnicima bilo lakše izdržati pritiske zbog institucionalne zaštite koju su ostvarili kroz daytonska rješenja. U takvim postupcima međunarodnih protektora koji su nametnutim rješenjima podgrijavali težnje za dominacijom bošnjačkih političkih elita krije se dobar dio uzroka današnjih problema u BiH. Imajući to u vidu, ne smije se upasti u zamku pa trenutačno stanje u BiH promatrati isključivo crno-bijelo. Da bi se došlo do dugoročno održiva rješenja, nužno je prihvatiti legitimne interese svih triju konstitutivnih naroda u BiH.
Dodik u svojim političkim nastojanjima koja su sada pomiješana s paničnim pokušajima spašavanja vlastite kože čini velike propuste i pogrješke strateške prirode, a takva je po mom sudu i ta inicijativa promjene entitetskoga ustava. Vidjeli smo da je cijela oporba protiv toga, tako da nije realno očekivanje da će taj prijedlog proći s obzirom na to da je za to nužna dvotrećinska većina. A žalosna je realnost takva da i po sadašnjim ustavnim aranžmanima u RS-u hrvatski politički predstavnici, pa i oni koji imaju narodni legitimitet, imaju vrlo ograničenu, možemo reći simboličnu ulogu.
Po mom sudu hrvatski se politički predstavnici u aktualnoj krizi ponašaju racionalno i, što je bitno istaknuti, medijatorski. Oni nisu izazvali ovu političku eskalaciju i pozivaju na konstruktivni dijalog. Tu vidim snažan potencijal da se iz ove krize otvore jasni smjerovi prema dugoročnim i pravednijim rješenjima kojih smo se dotaknuli u prethodnom pitanju. Nužno je djelovati aktivno, brzo i diplomatski mudro, pri čemu presudna uloga pripada političkomu Zagrebu. Nužno je maksimalno aktivirati sve komunikacijske kanale koji postoje kako bi se ovaj problem adresirao saveznicima u EU-u i SAD-u. Ovo je povijesna prigoda da se ispravi višedesetljetna nepravda koju u političkom smislu trpe Hrvati u BiH. U tom kontekstu krajnje je vrijeme da se zaustavi besmislena svađa na relaciji Pantovčak – Banski dvori i počne ozbiljan i timski rad na međunarodnom polju. Ipak, već se naziru neke pozitivne naznake u tom smjeru, što je svakako dobra vijest. Okolnosti su takve da bi sve suprotno tomu bilo vrlo štetno za hrvatske nacionalne interese. Oko hrvatskoga pitanja u BiH postoji suglasje najbitnijih aktera na političkoj sceni u Hrvatskoj, što je svakako ohrabrujuće, pogotovo ako se ima u vidu da su neki čelnici hrvatske države u nedavnoj prošlosti aktivno potkopavali hrvatsku poziciju u BiH.
Već smo se dotaknuli uloge međunarodnih činitelja koji su u velikoj mjeri modelirali političke procese u BiH, ali ne na načelima demokratskoga razvoja, nego kao tutori, nametanjem zakonskih rješenja, ekstenzivnim tumačenjem odredaba Daytonsko-pariškoga mirovnoga ugovora i primjenom tzv. bonnskih ovlasti.
Tako je kreiran mehanizam političke moći koju posjeduju samo diktatori, a za posljedicu imamo klimu koja ne pogoduje emancipaciji domaćih političkih aktera spremnih za preuzimanje političke odgovornost. Dodatni je moment i činjenica da se na širem prostoru jugoistoka Europe prelamaju različiti geopolitički interesi, a novi odnosi na globalnoj razini neizravno se reflektiraju i na ovo područje: američki veleposlanik otišao je zbog isteka mandata, a bez njegove potpore uloga visokoga predstavnika više nema nikakvu težinu, tim više što Christian Schmidt, za razliku od svojih prethodnika, djeluje bez mandata Vijeća sigurnosti UN-a. Spomenut ću opet Dodika koji je nedavno javno i otvoreno nudio američkomu predsjedniku Trumpu rudna bogatstva i eksploataciju rijetkih metala u istočnom dijelu RS-a, navodne vrijednosti 100 milijardi dolara, pokušavajući tako steći političku zaštitu. S jedne strane pokušava se iskoristiti pravno-politički vakuum u koji je upala BiH, a s druge strane ne čini li se to kao vapaj očajnika? Svi objektivni poznavatelji ovdašnjih prilika svjesni su da bez snažnoga utjecaja međunarodne zajednice nema dugoročno održivoga rješenja za BiH. Gledajući iz hrvatske perspektive, jednostavno moramo iskoristiti činjenicu da barem u tom civilizacijskom smislu znamo komu pripadamo i pritom nemamo neke dvojbe koje imaju Srbi kad gledaju prema Moskvi ili Bošnjaci kad osluškuju poruke iz Ankare.
Ta je priča u BiH, i dosad vrlo spora, sada u potpunosti zaustavljena, a Europa, suočena s vlastitim zabludama, nema odgovarajući pristup ni tomu ni mnogim drugim problemima. Je li američki potpredsjednik Vance »pogodio u sridu« i poslao jasnu poruku Europi govoreći na prošlomjesečnoj Münchenskoj sigurnosnoj konferenciji? Mislim da jest. Europa ne može biti snažna ako nema jake vođe koji u suradnji zagovaraju istinske civilizacijske vrijednosti. Znamo da su oci utemeljitelji ideje europskoga zajedništva Schumann, Adenauer i de Gasperi bili istinski katolici i zagovaratelji tradicionalnih kršćanskih vrijednosti. Danas smo međutim došli do potpunoga paradoksa. Kako drukčije objasniti političku inicijativu da se pravo na pobačaj na europskoj razini kodificira kao temeljno ljudsko pravo? Nasuprot promotorima kulture smrti i promicateljima LGBTQ+ agende uvjeren sam da Europa, ako želi napredovati, mora ponovno pronaći sebe, otkriti svoje korijene. Iako je slika europske današnjice poprilično sumorna, vjerujem da će se na političkom obzoru pojaviti neke zdrave snage koje će uspostaviti vezu sa svijetlim tradicijama naše zajedničke povijesti te na tom temelju obnavljati i graditi. A kad je u pitanju europski put za BiH, bez obzira na sve izazove koje sam spomenuo, gledajući iz hrvatske perspektive, alternative tomu putu nisu nimalo obećavajuće. Ovdje opet ističem ulogu političkoga Zagreba koji u kontaktu sa saveznicima treba stalno i snažno isticati potrebu učinkovitijega usmjerenja BiH prema euroatlantskim integracijama.
