»Svećenik Ivan, kralj Armenije i Indije, borio se s dvojicom braće kraljeva Perzijanaca i Medijaca, i pobijedio«, zapisano je 1145. u kronikama biskupa Otta iz Freisinga, koji je o tome čuo od sirijskoga biskupa koji je 1144. bio stigao u Rim tražeći od pape križarski rat. Bio je to najpoznatiji spomen legendarnoga svećenika Ivana, vladara moćnoga kršćanskoga kraljevstva negdje na Dalekom istoku, koji je nadahnjivao europske istraživače i političare srednjega vijeka, a i kasnije.
I dok se današnji povjesničari slažu da je riječ o legendi nejasna podrijetla, brojni pomorci i pisci smatrali su Ivana povijesnom osobom. Sredinom 12. stoljeća Europom je počelo kolati njegovo navodno pismo u prijevodu na nekoliko jezika, koje opisuje kraljevstvo kao zemlju punu čudesnih mjesta i bića, u kojoj vladaju pravda i mir. Prema kronici Otta iz Freisinga prezbiter Ivan bio je potomak jednoga od mudraca s Istoka koji su se došli pokloniti novorođenomu Isusu, kako pripovijeda evanđelje. Papa Aleksandar III. (oko 1100. – 1181.) poslao je Ivanu pismo po glasniku koji se nikada nije vratio. Kako god da je legenda nastala, Europljani su u prezbiteru Ivanu vidjeli mitsku daljinu – inspiraciju za pomicanje granica, a i saveznika u borbi s muslimanima.
Kao i svaka legenda, i priča o Ivanu iznikla je na tlu povijesnih događaja. I prije Ottove kronike i pisma nekoliko europskih spisa bilježi da je Ivan navodno 1122. iz Indije doputovao u Rim, gdje je papi Kalistu II. opisao svoju čudesnu zemlju: lijep i bogat glavni grad Hulna opasan je najvećim zidinama na svijetu, a u njemu mogu živjeti samo kršćani. Njime dominira crkva u kojoj počivaju ostatci sv. Tome, apostola Indije. Budući da nekoliko međusobno neovisnih izvora spominje priču, moguće je da je netko doista došao u Rim s Istoka i pričao o dalekim zemljama.
Prema izvorima, svećenik Ivan bio je nestorijanski kršćanin koji nije priznavao vlast carigradskoga patrijarha. Nakon što je na Efeškom saboru 431. odbačeno učenje carigradskoga patrijarha Nestorija, nestorijanska je crkva nastavila živjeti i širiti se na Istoku. U čuvenom pismu bizantskomu caru Manuelu I. Komnenu prezbiter Ivan opisuje obilje i bogatstvo svoje zemlje u kojoj žive mnoga čudesna bića, gdje se nalazi izvor mladosti. Osim deva, slonova i vodenkonja, ondje žive bijeli i crveni lavovi, divlji ljudi, fauni, satiri, pigmeji, psoglavci, divovi, kiklopi i feniks, navodi se u pismu. »Našom zemljom teče med i ona obiluje mlijekom… U jednom dijelu naše zemlje otrovi ne štete, nema škorpiona ni zmija«, zapisao je navodni Ivan.
Jedna od tamošnjih rijeka istječe iz raja i oko nje se nalazi mnogo dragoga i poludragoga kamenja. Ondje raste i posebna biljka kojom se tjeraju nečisti dusi. Od Ivanova 72 vazala koji vladaju podaničkim zemljama neki su kršćani. Njegovo je kraljevstvo zapravo kršćanska utopija. »Naša brižna gostoljubivost prima sve putnike iz inozemstva i sve strance. Među nama nema siromašnih. Među nama nema lopova, ulizica ni pohlepnika. Među nama nema podjela. (…) Među nama nema lažljivaca niti itko može lagati. Ako bi netko počeo lagati, bio bi mrtav, tj. odmah smatran mrtvim, nitko ga više među nama ne bi spominjao odnosno ne bi mu se više iskazivala nikakva čast. Slijedimo istinu i ljubimo jedni druge. Među nama nema preljubnika. Nijedan porok ne vlada među nama. (…) Imamo najljepše žene, no one dolaze k nama samo četiri puta godišnje, radi rađanja djece«, pripovijeda Ivan. Mnogo je pozornosti u pismu pridano arhitekturi Ivanove kraljevske palače, slici kozmosa. Svi su najviši službenici ujedno svećenici.
Prema nekima, tko god da je napisao pismo, nije bio Europljanin jer su europske prilike u njemu podvrgnute kritici. Europu će, najavljuje Ivan neizravno u pismu, snaći propast zbog nemorala koji ondje vlada. S druge strane, prema britanskom povjesničaru Bernardu Hamiltonu, iza pisma stoji propaganda rimsko-njemačkoga cara Fridrika I. Barbarosse koji je bio u sukobu s papom. Prema pismu Ivan se zakleo da će posjetiti Kristov grob u Jeruzalemu s velikom vojskom, kako bi ponizio i pobijedio neprijatelje križa. Na početku pisma Ivan naglašava da je samo smrtan čovjek, a bizantskoga cara, kako čuje, »mali Grci« obožavaju poput boga. »Sjeti se svoga kraja i ne ćeš nikada sagriješiti«, stoji u pismu.
Izvorni spis Otta iz Freisinga koji sadrži podatke o prezbiteru Ivanu, »O dvjema državama«, navodi da je nestorijanac Ivan, pobijedivši Perzijance, krenuo u obranu Jeruzalema, ali nije imao dovoljno brodova kako bi njegova vojska mogla prijeći Tigris. Očekivao je zimu koja bi zaledila rijeku, no to se nije dogodilo te se morao vratiti. Židovski filozof Majmonid pak spominje vladara na Istoku kojega naziva »preste Cuan«, koji vlada neobičnim ljudima. Neki smatraju – primjerice povjesničari Oppert i Zarnche – da je Ivan ustvari bio mongolski osvajač Kara-Kitaj, budist koji je 1141. pobijedio Turke Seldžuke. Taj vladar Kitanaca, jednoga od mongolskih plemena koji su prihvatili budizam i dijelove kineske kulture, najvjerojatniji je povijesni temelj za legendarni Ivanov lik. Budući da srednjovjekovni Europljani nisu imali mnogo spoznaja o budizmu, moguće je da su uspješnoga nemuslimanskoga ratnika poistovjetili s prezbiterom Ivanom. No postojalo je i mongolsko pleme koje je prihvatilo nestorijansko kršćanstvo – Keraiti koji su živjeli na istoku srednje Azije opirući se prevelikomu utjecaju kineske kulture. Nestorijanstvo se u Aziji održalo tim više što je Džingis-kan u svojem carstvu, kojemu je pripojena keraitska država, podupirao vjersku toleranciju.
Naziv Indija u srednjem vijeku rabio se za mnoge krajeve, ne samo Aziju, nego i istočnu Afriku. Rumunjski povjesničar Konstantin Marinescu 1923. postavio je teoriju prema kojoj je prezbiter Ivan bio vladar Etiopije. Pokrštavanje Etiopije započelo je u 4. stoljeću i ondje se u srednjem vijeku nalazila jedna od najstarijih kršćanskih zajednica, koja je zbog arapskih osvajanja bila odsječena od Europe, njegujući drukčiji obred. Značajna je i činjenica da su vladari Etiopije bili i svjetovni i vjerski vladari. Od 14. stoljeća lokacijom Ivanova kraljevstva smatra se Etiopija, koju su nazivali Središnjom Indijom. Prema spisima Marka Pola, njome je vladalo šest vladara, od kojih su trojica bila kršćanska.
Europljani su promatrali Etiopiju kao mogućega saveznika protiv islama pa su etiopski redovnici sudjelovali na ekumenskom saboru u Konstanzu (1414. – 1418.). Pomalo nevjerojatno zvuči činjenica da je glavni navedeni razlog zbog kojega su Portugalci pod vodstvom Henrika Pomorca oplovili Afriku u ranom 14. stoljeću to da su htjeli naći put do Etiopije i osigurati potporu prezbitera Ivana protiv islamske prijetnje! Bilo je nekoliko pokušaja dosezanja Etiopije, no svi su bili neuspješni sve do 1508. godine, kada su Portugalci uspjeli u tome. Nedugo zatim etiopski regent Eleni šalje izaslanike u Portugal te se tako uspostavljaju diplomatski odnosi dviju država. Do napetosti između njih dolazi tek zbog optužbe da se etiopska previše oslanja na koptsku, a ne na rimsku. Bilo kako bilo, Ivan je postao simbolom neistraženoga kršćanskoga svijeta. Godine 1530., tijekom proslave svoje krunidbe u Bologni, car Svetoga Rimskoga Carstva i španjolski kralj Karlo V. Habsburg, kako navodi njegov biograf Ludovico Dolce, primio je pismo od prezbitera Ivana, najmoćnijega azijskoga kralja, koji navodi da se pokrstio i proglasio se carskim vazalom i vjernim papinim slugom. Današnji povjesničari kažu da je tu riječ o propagandi. Nakon toga vremena legenda nestaje. Povjesničari ističu njezin silan utjecaj; bila je poticaj istraživanju Azije i oplovljavanju Afrike!
Neki su bili skeptični prema postojanju prezbitera Ivana, a neki su širili priču o njemu – primjerice Marko Polo, koji ga poistovjećuje s Unk-kanom, i John Mandeville, navodni autor megapopularnih putopisa iz 14. stoljeća. »Alegorijsku teoriju« postavio je 1931. Talijan Leonardo Olschki. Prema njegovu mišljenju uzaludno je tražiti kraljevstvo prezbitera Ivana iz pisma Manuelu I. Komnenu na zemljovidu. To je pismo bilo tek odraz utopističkih čežnja nekoga srednjovjekovnoga svećenika čija je svrha bila poboljšati moral.
Upravo ta teorija podcrtava najdublju po(r)uku pripovijesti o prezbiteru Ivanu: bilo fizički stvarno ili ne, ono što je daleko i idealno privlači nas i vuče kako bismo istražili nepoznato i pomaknuli vlastite granice, obranili se od stvarnih prijetnja i bili bolji. I danas u tom smislu trebamo jednoga prezbitera Ivana.
Nastavlja se
