Nije tajna da posljednjih desetljeća u ekonomski razvijenim zemljama dobrostojeće, domicilno stanovništvo živi na selu, a u većim se gradovima gomilaju doseljenici. Ima u tome nešto utopijsko; iako ondje čovjek živi okružen zelenilom, ipak je tehnologija poharala i selo te današnji »seljani« uglavnom ne obrađuju zemlju i ne goje stoku, a nerijetko automobilom dnevno putuju na posao u grad. Zanimljiva je anegdota zgoda međunarodno uspješne ilustratorice i autorice slikovnica Andree Petrlik Huseinović. U Kini su je pitali zašto čak tri lika iz njezinih slikovnica napuštaju grad i odlaze živjeti na selo, na što je ona, zatečena pitanjem, odgovorila kako valjda traže mir. No je li odlazak na selo tek suvremeni trend ili ima nešto svevremensko u tome, otkriva pogled u književnu povijest idilično-utopijske književnosti koja je najbolje moguće mjesto za život nerijetko vidjela u pastirskom životu, u prirodi.
Grčka brdovita pokrajina Arkadija, smještena u središtu Peloponeza, u antičkoj je doba smatrana zavičajem boga Pana, sinonima za slobodnu šumu u kojoj pastiri sviraju lire i siringe, a dohode i mitska bića – satiri, fauni, nimfe i kentauri. Iako je povijesna Arkadija bila škrta zemlja pa je grčki pjesnik Teokrit (3./4. st. pr. Kr.) svoje idile smjestio na Siciliju, rimska književnost idealan je pastirski život smjestila u Arkadiju. Vergilije (1. st. pr. Kr. / 1. st. po. Kr.) tako u svojih deset Ekloga dovodi na scenu brojne pastire koji se natječu u pjevanju i raspredaju o ljubavi. Europska renesansa otkrila je i oživjela pastoralno-arkadijski svijet. I dok su se neki autori poput Sannazara i Tassa držali pastirskoga života kao idealnoga, neki su autori od arkadije učinili književni prostor u kojem ne vrijede pravila civilizacije, gdje vrebaju opasnosti ili se propituju društveno-politički problemi stvarnoga svijeta, poput Shakespearea, Gundulića i Držića. Arkadija je tako postala dio književnoga inventara, locus amoenus – lat. »ljupko mjesto«. Tri su njezina općenita obilježja: drveće, trava i voda. Biblijske slike edenskoga vrta i plodne prirode i vrta u Pjesmi nad pjesmama također su rani početci arkadijskoga svijeta u književnosti. Međutim, da nije riječ tek o mitu ili književnoj fikciji uvjerljivo je pokazao američki biolog Edward Osborne Wilson svojom znanstvenom hipotezom o biofiliji. Naime, već je Erich Fromm 1973. u »Anatomiji ljudske destruktivnosti« pisao da je osobina ljudskoga bića »strastvena ljubav prema životu i svemu što je živo«. Wilson je 1984. postavio tezu da ljudi, budući da su većinu evolucijske povijesti proveli u zelenilu, imaju prirodnu, genetski uvjetovanu sklonost povezivanju s prirodom i živim bićima, a imaju i iskonski strah prema svemu što je živo i potencijalno opasno. Međutim, biofilija slabi zbog provođenja vremena u sterilnom tehnologiziranom okolišu, što ujedno otupljuje čovjekovu brigu za prirodni živi svijet, zaključio je Wilson, dajući doprinos etici očuvanja okoliša. U međuvremenu je niz istraživanja pokazao ono što znamo i bez njih – da boravak u prirodi povoljno djeluje na čovjekovu psihofizičku dobrobit, pa i mjerljive pokazatelje zdravlja.
Grčki pjesnik Teokrit postao je ocem idilične književnosti napisavši trideset pjesama kojima je dao naziv »Idile«, tj. »sličice«. U njima su likovi pastiri koji, skrbeći se o stoci u idealnom prirodnom okruženju, bivaju gonjeni ljubavnim porivima. Tu sve pršti od života i plodnosti. Čuveni sicilijanski pastir Dafnis, sin boga Hermesa poznat po ljepoti i umijeću sviranja na fruli, pojavljuje se kao uzor pastirima. U prvoj idili pjesnik stavlja ove stihove u usta pastiru Tirzidu, koji pjeva o Dafnisovoj smrti, opisujući životnost arkadijske prirode:
»Dođi, kralju, i odnesi ovu siringu koja miriše na med
od stisnutog voska, dobro zavinutu na rubu.
Već me Eros odvlači u Had.
Završite, Muze, završite pastirsku pjesmu.
Kupine i trnovi to grmlje, sada vi cvjetajte ljubičicama,
lijepi narcis neka raste na šmriki,
neka se sve izokrene, i neka omorika rodi kruškama,
kad umre Dafnis, i neka jelen ganja pse,
i neka sove iz planina pjevaju slavujima.«
Veliki rimski pjesnik Vergilije osim »Eneidom« stekao je slavu i sa deset svojih pastirskih pjesama, »Bukolika« odnosno »Ekloga«. Većinom su to dijalozi pastira koji razgovaraju o ljubavi i natječu se u pjevanju, u tipično arkadijskom krajoliku. U petoj eklogi dva pastira pjevaju u špilji okruženoj drvećem, što je tipično »ljupko mjesto«, a četvrta se ekloga udaljuje od pravila arkadijskoga pjesništva i bavi se drugim temama. Upravo je četvrta ekloga doživjela najviše tumačenja budući da najavljuje rođenje tajanstvenoga dječaka kojega će roditi djevica; njegov dolazak bit će početak novoga poretka i novoga doba. Vergilije je napisao tu eklogu u doba političke krize, kada se iščekivala mesijanska figura. Neki su znanstvenici u tom dječaku vidjeli Gaja Azinija ili Gaja Salonija, Marcela ili Oktavijana, a neki Isusa Krista. Laktancije i sveti Augustin smatrali su da taj dječak ne može biti nitko doli Isus, stoga je Virgilije u kršćanskom srednjem vijeku uživao status pjesnika proroka. Stihovi o tom dječaku, koji će donijeti zlatno doba, ovako govore:
»Sicilijske Muze, pjevajmo o nešto uzvišenijim stvarima!
Ne dopadaju se svima voćnjaci i niski tamarisi;
Ako pjevamo o šumama, neka šume budu dostojne konzula.
Posljednje vrijeme sada je došlo Kumejskog proročanstva;
Velik red vijekova rodi se od početka:
već se vraća i Djevica, kraljevstva Saturnova se vraćaju;
već se novo potomstvo spušta s neba visokog.
Tebi, dječaku koji se upravo treba
roditi, s kojim će se prvo željezni narod
svršiti i zlatni ustati po čitavom svijetu
čista Lucino, budi naklona: tvoj Apolon sada kraljuje.
Prve, dječače, dare bez težnje tebi će zemlja
Sipati: bakar i bršljan, što vije se amo i tamo,
i kolokasije k tome sa umiljatim akantom,
same će dolazit kući s vimenima punima koze,
a stoku ne će strah od lavova jakijeh biti
Sama će kolijevka cvijetke ti sipati ljupke.
Nestat će zmije i nestat prevarljive otrovne trave
Pa će Asirski amom po svima zemljama rasti.«
Iako i Dante piše o lijepom rajskom vrtu vječnoga proljeća, a Boccacciovi mladi iz okužene Firence bježe na selo, ljudi renesanse bili su poneseni antičkim idealom kalokagatije – lijepoga i dobroga koje je naposljetku isto budući da i ljepotu i dobrotu određuje simetrija i red. Otkrivši antiku i uzevši je za učiteljicu, na tradiciji Vergilija i Ovidija napuljski plemić Jacopo Sannazaro 1504. objavio je uspješnicu, pastirski roman »Arkadiju«. Koliko je utjecao na književnost zapadnoga europskoga kulturnoga kruga vidi se iz činjenice da je samo u 16. stoljeću djelo u Italiji otisnuto 66 puta! »Arkadija« započinje proznim opisom travnate zaravni na vrhu brda Partenija pokrivene lijepim stablima. Za razliku od ljudskom rukom ukroćenih nasada, ondje je neiskvarena priroda; »učiteljica priroda«, kako je Sannazaro naziva. »Visokim i prostranim stablima što ih je priroda proizvela u strašnim planinama« pripovjedač daje prednost pred »kultiviranim biljkama, pročišćenim učenim rukama«. Pune gradove pripovjedač naziva »šarmantnim i kićenim kavezima«, a Arkadija je nevini prostor slobode. Ondje, naravno, žive pastiri kojima dolazi putujući napuljski pjesnik Sincero kako bi se u prirodi izliječio od ljubavne boli. Naposljetku spoznaje da je pastoralni svijet nedostatan te se ponovno vraća u civilizaciju. Sannazarova interpretacija antičke arkadije zarazila je Europu pastoralnom književnošću te su nastala brojna djela na njezinu tragu. Spomenimo samo Tassova »Amintu« (1581.), Guarinijeva »Pastira Fida« (1590.), »Planine« (1569.) Petra Zoranića, Držićeve satirične pastorale (»Tirena«, »Venera i Adon«, »Grižula«) i Gundulićevu alegorijsku »Dubravku«. A budući da je arkadija zapravo priroda suprotstavljena neprirodnoj civilizaciji, četrnaest talijanskih intelektualaca u Rimu je 1690. osnovalo »Akademiju Arkadiju« (Accademia dell’ Arcadia), kako bi se usprotivili »pokvarenomu ukusu« baroka i njegovali jednostavnu, klasično discipliniranu književnost, pišući poeziju o prirodi i ljubavi. Prvo su se sastajali u vrtu i, sjedeći na kamenju, recitirali stihove; 1691. preselili su se u palaču Riario, a 1707. stavljen im je na raspolaganje eskvilinski park. Nisu se smirili dok nisu imali vlastitu špilju – kako i dolikuje arkadima. Član te Arkadije bio je i hrvatski polihistor Ivan Paštrić (1636. – 1708.) iz Poljica.
Nastavlja se
