»Bila je usamljena i zatvorena u vlastitoj sobi. I tako gotovo cijelo djetinjstvo. A htjela je družiti se s drugima, igrati se s djecom u parku, smijati se forama, raditi spačke i sve ono u čemu ostali klinci uživaju. Jedino što ju je razlikovalo od ostalih vršnjaka je to što licem izražava emocije, a rukama ih opisuje i komunicira.« Piše to Sandra Golemac o Tihani Stojanović koja je odlučila boriti se za prava i bolje uvjete za četverogodišnjega sina Lucijana koji je također gluhonijem. Ona govori o njegovim prijateljima koji idu u vrtić i igraju se, uče, a on je u to vrijeme u svojoj sobi. Kad god stigne, crta, međutim volio bi da netko crta i uči s njim, da se natječu i zabavljaju. Međutim Lucijan je gluh, a htio bi kao i svako drugo dijete redovito i često viđati svoje prijatelje, no ti su trenutci rijetkost. Majka svjedoči da maleni jednom mjesečno ode na rođendansku proslavu, no to mu nije dovoljno. Željela bi da se njemu ne događa ono što se njoj događalo, ali nema velike razlike. Društvo ga odbija ili ga ne razumije. Ima i najboljega prijatelja, koji je također gluha osoba i s kojim se lijepo druži. Ali to je premalo za jedno razigrano dijete. Majka napominje da su mu suprug i ona pokazali fotografije i snimke vrtića i to mu je bilo jako zanimljivo. Priključili su se akciji »Ja hoću čuti igru«, koja se održava kod Boćarskoga doma u organizaciji Hrvatskoga saveza gluhoslijepih »Dodir«, a cilj je gluhoslijepoj, gluhoj i nagluhoj djeci osigurati jednake obrazovne mogućnosti od najranije dobi.
Obitelj Stojanović jedna je od triju obitelji čija djeca s oštećenim sluhom žele ići u redoviti vrtić, ali ne mogu jer nisu ostvarila pravo na prevoditelja znakovnoga jezika.
Prema riječima Sanje Tarczay, predsjednice Saveza gluhoslijepih osoba »Dodir«, koja je postala i prva gluhoslijepa doktorica znanosti, u posljednjih dvadesetak godina udruga je uvelike pridonijela promociji hrvatskoga znakovnoga jezika da se zakonski prizna i ravnopravno svrsta uz govorne jezike, no prostora za napredak ima još mnogo. Zbog toga predsjednica Tarczay kaže: »Već godinama molimo i Grad Zagreb i Ministarstvo da nam pomognu, da budu odgovorniji prema potrebama naše djece, ali očito su oni gluhi i slijepi na naše zahtjeve. Za ove tri obitelji potrebno je 400 tisuća kuna godišnje kako bi njihova djeca imala prevoditelja znakovnoga jezika.« Kako se neslužbeno doznaje iz Grada Zagreba obećali su omogućiti potrebna sredstva za prevoditelje, no dugoročnoga rješenja još nema. Ta mama koja je teško preživljavala svoje djetinjstvo danas svojemu djetetu želi drugačiju budućnost.
Rijetki ne znaju za proslavljenu hrvatsku paraolimpijku Sandru Paović, ali i za njezin teški život poslije prometne nesreće nakon koje je jedva ostala živa. Dala je jedan od »životnih razgovora« nakon izlaska iz tiska knjige »Rođena da pobjeđuje«, koju je o njoj napisao Željko Žutelija. U razgovoru s Predragom Žukinom potresnim riječima kazala je: »Da mi se još jednom dogodi da to opet moram proći, sigurno ne bih preživjela. Prvi mjesec nisam mogla sama disati, imala sam aparat koji je ‘disao’ umjesto mene i koji me je konstantno gušio, nisam se smjela ni zagrcnuti. Nisam mogla ni smjela plakati, jer onda nastupa gušenje. Plakanje je bilo zabranjeno, nisam smjela okretati glavu, nisam ni za milimetar mogla pomaknuti noge, samo za milimetar mogla sam pomaknuti prste na ruci«, opisala je svoje stanje u kojem nije mogla govoriti, piti, jesti. »Tako je to bilo iz dana u dan, čovjek može izdržati najveće muke možda 24 ili 48 sati, ali ovo je trajalo i trajalo. Ne znam kako sam to uspjela preživjeti, netko bi vrlo brzo doživio živčani slom… Kada sam pokazala prve znakove i pomake nabolje, napravili su traheotomiju i onda je postalo koliko-toliko izdržljivo. Prvi put nakon otprilike dva mjeseca prodisala sam sama, počela sam se ponovno osjećati kao čovjek. Poseban mi je doživljaj bio kad sam prvi put uz veliku muku primila knjigu i malo čitala. Kad su mi donijeli komad pizze, bio je to pravi praznik, kad su me malo uspravili u krevetu i kad su došli prijatelji, Andrea Bakula, Tamara Boroš, Cornelia Vajda, cijela moja reprezentacija – naravno i trener Neven Cegnar, moj drugi otac – tada sam prvi put osjetila nadu. Kada sam nakon sedam tjedana malo pomaknula nogu, znala sam da imam šansu ponovno biti ono što sam bila.«
Opisala je Sandra i kako je nastala knjiga:
»Oboje smo pri pisanju plakali i umirali od smijeha istodobno, dok sam se prisjećala trenutaka koje sam bila potisnula i zaboravila. U jednom dijelu knjige sam tužna, u drugom je sve smiješno, sve bude u komi pa sam borbena, postajem opet mala curica. Knjiga je ‘mrak’. Jedina mi je želja da tu knjigu pročitaju mladi, da je pročitaju njihovi roditelji i da moj život nekome bude pozitivan primjer.« Nakon svih životnih scila i haribda Sandra je danas unatoč svim nedaćama sretna i smirena. »Sada živim gotovo normalnim životom, kako psihički, tako i fizički, malo je sve sporije i napornije, bolovi su mi i sada stalna pratnja, no baš sam sretna i zadovoljna. Ima i sada razdoblja kad bih lupala glavom o zid, istina. Nisam tada ni sanjala da ću u stolnom tenisu napraviti ono što sam napravila. Moji su roditelji ponosni, ponosni su na mene i neki drugi dragi ljudi, ali meni je posebno to što sam opet s reketom u ruci stala za stolnoteniski stol. Usudila sam se stajati, nisam igrala u sjedećem položaju. Nakon brojnih operacija u Švicarskoj fizioterapeuti su mi zabranili da igram stojećki, ali ja sam se drznula pa sam i to napravila. Bila je to moja odluka, nisam požalila čak sad kad nekad od bolova ne mogu spavati.« O svom suprugu Danijelu kaže da je čudo i da ima golemu volju za životom. On je nastradao pri skoku u rijeku Sutlu. Prije nesreće igrao je nogomet. »Treba biti na zemlji i realan, ako se odlučimo na dijete, a jako puno o tome razmišljamo, sve moramo uzeti u obzir. Roditeljstvo je najodgovorniji posao na svijetu i kad je o tome riječ, nimalo nisam naivna. Želja nam je obostrana, sve nam mora biti sređeno«, kaže Sandra ponovno puna života i životnih želja.
Fotografija u »Jutarnjem listu« na kojoj starac prikuplja ostatke na tržnici govori više od riječi. Porazno je da gotovo 1,2 milijuna Hrvata živi u riziku od siromaštva, o čemu piše Kristina Turčin. Prenijela je podatke po kojima 28,5 % ukupne populacije živi u riziku od siromaštva ili socijalne isključivosti. To znači da su im prihodi ispod definiranoga praga siromaštva koji je u 2016. godini iznosio 2139 kuna mjesečnih prihoda za samca i 4492 kune za četveročlanu obitelj, da žive u uvjetima teškoga materijalnoga siromaštva te si ne mogu priuštiti meso ili ribu svaki drugi dan. Ne posjeduju osnovne kućanske aparate i ne mogu na vrijeme plaćati režije. Prema podatcima koje je objavio Državni zavod za statistiku, udio osoba u riziku od siromaštva ili socijalne isključenosti u Hrvatskoj viši je od prosjeka u Europskoj uniji u kojoj se ti udjeli kreću više od 13 % u Češkoj, a do 39 % u Rumunjskoj. Naime prag siromaštva određuje se kao 60 % srednje plaće u svakoj državi. Bogatije države s vrlo visokim plaćama stoga imaju relativno visok prag siromaštva, a posljedično i relativno visoke udjele osoba koje zarađuju manje od 60 % srednje plaće. Unatoč tomu standard osoba u riziku od siromaštva u bogatim državama nerijetko je bolji od standarda dijela srednjega sloja u siromašnim članicama.
Mnogi žele pomagati, makar simbolično, ali često i više od toga. Zaklada »Hrvatska za djecu« predstavila je slikovnicu »Učini mali korak velikim«, dar za djecu bez roditeljske skrbi s posebnim potrebama koji izražavaju svoje želje, a ispunjavaju ih oni koji dragovoljno preuzmu slikovnicu (u svakom primjerku nalazi se dječjom rukom naslikana konkretna želja djeteta koja čeka na ostvarenje). U slikovnici koju je preuzeo 11-godišnji Alen zaželio je da mu se kupe tri lopte, jedna za njega, a dvije za njegova brata – rekao je župan splitsko-dalmatinski Blaženko Boban koji je s dogradonačelnikom Splita Ninom Velom i kupio igračke za kojima je izražena dječja želja u slikovnicama koje su preuzeli. Igračke su predali upraviteljici zaklade Ivani Kristić-Buntić, koja je objasnila da svatko tko dragovoljno preuzme neku od slikovnica može ispuniti dječju želju u njoj tako što željeni dar dostavi zakladi.
