Čovjek je biće koje posjeduje savjest. Kakva je njegova savjest takvi će biti njegovi postupci, njegova djela, riječi i odnosi prema Bogu i prema čovjeku.
Razmatrajući o čovjeku, Drugi vatikanski sabor ovako govori o savjesti: »U dubini savjesti čovjek otkriva zakon koji on sam sebi ne daje, ali kojemu se mora pokoravati. Taj glas, što ga uvijek poziva da ljubi i čini dobro, a izbjegava zlo, kad zatreba, jasno odzvanja u intimnosti našega srca: čini ovo, a izbjegavaj ono. Čovjek, naime, ima u srcu zakon što mu ga je Bog upisao. U pokoravanju tom zakonu jest isto čovjekovo dostojanstvo i po tom zakonu će mu se suditi. Savjest je najskrovitija jezgra i svetište čovjeka, gdje je on sam s Bogom, čiji glas odzvanja u njegovoj nutrini.« (GS 16)
Iz tih tvrdnji Koncila jasno je da savjest upućuje na Božji izvor… savjest upućuje čovjekovu slobodu na prave moralne izbore, potvrđujući objektivnu i nepremostivu razliku između dobra i zla.
Kad govorimo o odgoju čovjeka, onda je u taj odgoj neizbježivo i nenadoknadivo uključen odgoj savjesti. Kakav je neki čovjek? Onakav kakva je njegova savjest!
Koncil kaže: »U savjesti se divno otkriva onaj zakon kojemu je ispunjenje ljubav prema Bogu i bližnjemu.« (GS 16) U tom su zakonu, reče Isus, sadržani Zakon i proroci, a to znači: sve se Božje zapovijedi svode na zapovijed ljubavi. To je štovanje Boga iskrenom pobožnošću; poštivanje čovjeka u svim odnosima i vrijednostima, što znači poštivati njegov život već od začeća; poštivati njegovo tijelo odbacujući kao zlo i spolno izrabljivanje njegova tijela; poštivati njegov dobar glas; njegovu imovinu, njegov brak… Kad se čovjek malo brine da traži istinu i dobro, a živi samo za to da što više ima, da što više uživa, da što više tlači drugoga u svom sebičnom interesu, Koncil tvrdi da tada »savjest zbog grešne navike pomalo postaje gotovo slijepa«. (GS 16)
Bože, svojim Svetim Duhom rasvjetljuj našu savjest da biramo uvijek dobro!
Iz knjige »Vjeruješ li ovo?«, Glas Koncila, 2005., str. 106.-109.
