Starozavjetno čitanje Druge nedjelje došašća sadrži Izaijino proroštvo koje se prepoznaje kao mesijansko. U njemu je riječ o mladici koja će isklijati iz panja Jišajeva. Već samo spominjanje toga panja označava početke ostvarenja nade. Naime, prilikom njegova poziva Izaiji je Bog rekao da ga narod ne će slušati te će ga snaći uništenje: »Haranje veliko pogodit će zemlju, i ostane li u njoj još desetina, i ona će biti zatrta poput duba kad ga do panja posijeku. Panj će njihov biti sveto sjeme.« Taj panj koji je bio ostavljen za sveto sjeme nakon svega uništenja naroda sada klija mladicom.
Mladica predstavlja idealnoga kralja iz Davidova roda koji će biti obdaren osobitim Božjim darovima svrstanima u tri para: mudrost i umnost, savjet i jakost, znanje i strah Gospodnji. Prvi par označava sposobnosti intelekta, drugi par praktične sposobnosti, a treći par duhovne darove. Usto, Izaija govori i o kraljevim idealnim postupcima koji će biti obilježeni pravdom, milosrđem, mirom, dobrom. To će mu donijeti ugled među svim narodima.
Kad je Izaija pisao ove retke, on naravno nije mislio na Krista. Bila su to očekivanja koja je narod imao od svakoga novoga kralja iz Davidova roda. Takav ideal ipak nikada nije ostvaren, što je dovelo do očekivanja Božjega pomazanika – mesije koji će ponovno uspostaviti kraljevstvo i donijeti vječnu pobjedu Božjemu izabranomu narodu.
Kad se u evanđeoskom odlomku Druge nedjelje došašća čita o Ivanu Krstitelju koji propovijeda: »Obratite se, jer približilo se kraljevstvo nebesko!«, riječ je o ostvarenju drevnih židovskih očekivanja. Mesija kojega su oni čekali trebao je ostvariti Božje kraljevstvo na zemlji, onakvo idealno kraljevstvo o kojem govori Izaija. Ivan piše da se taj trenutak približio, a evanđelist predstavlja Krstitelja kao glas koji viče u pustinji: »Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze!«, preuzimajući opet jedan odlomak iz Knjige proroka Izaije. Ta priprava puta za Mesiju i njegovo kraljevstvo događa se obraćenjem, pa zato Ivan i podsjeća farizeje i saduceje na posljednji sud prije kojega valja promijeniti život.
Kršćanski vjernik prepoznaje Gospodinov dolazak ne samo u njegovu začeću ili rođenju, ne samo u njegovu drugom dolasku na kraju vremena, nego u svakodnevnom susretu s njime u njegovoj riječi, u njegovim djelima, u ljudima koji su Gospodinova braća i sestre. Vjernicima valja promijeniti život da bi mogli biti spremni za taj svakodnevni susret, a po tome i za onaj susret na kraju vremena.
Priprema za susret s Gospodinom, za njegov dolazak, ostvaruje se tako da i sami vjernici djeluju na ostvarenju onakva kraljevstva kakvo on donosi, kraljevstva pravde, milosrđa, mira i dobra. Valja im poslušati poziv Ivana Krstitelja i početi mijenjati najprije sebe. Čim budu barem malo promijenili sebe, već će promijeniti svijet.
Odlomak iz Poslanice Rimljanima, koji je uzet kao drugo čitanje, govori o življenju nebeskoga kraljevstva sada. Kao što je u evanđeoskom odlomku prikazano da se starozavjetna obećanja ostvaruju u Isusu Kristu, tako i Pavao promatra Stari zavjet i kaže: »Što je nekoć napisano, nama je za pouku napisano da po postojanosti i utjesi Pisma nadu imamo.« Kad spominje »Pismo«, on misli na Stari zavjet jer Novi zavjet tada još nije bio napisan. Zapravo ga Pavao kroz svoje poslanice tek počinje stvarati. Stari zavjet, dakle, već odiše utjehom i nadom. U njemu je sadržano obećanje i on upućuje na Isusa Krista. U njemu su utjeha i nada ostvarene. Ipak, to ne znači da nema prostora za još nade, jer Pavao i nakon Kristova utjelovljenja, muke, smrti i uskrsnuća još uvijek govori o nadi koju imaju Isusovi učenici. Kristov prvi dolazak probudio je nadu u njegov drugi dolazak na kraju vremena.
Zato je kršćanski život uvijek usmjeren prema budućnosti. Krist kršćane neprestano poziva da gledaju naprijed, da iščekuju, da budu budni. Budni, pak, ostaju ako ovdje i sada, zajedno s njime, ostvaruju nebesko kraljevstvo. Pavao stoga potiče kršćane na slogu koja se ostvaruje zajedničkim slavljenjem Boga i na međusobno prihvaćanje.
Evo, dakle, dvostruke zadaće svakoga vjernika za život do drugoga dolaska Gospodinova. Najprije, potrebna je sloga u slavljenju Boga. Taj dio te dvostruke zadaće potiče vjernike da u svakom trenutku svojega života budu okrenuti prema Bogu, da svaka njihova misao, odluka, riječ ili postupak budu proslava Boga. Sloga među vjernicima ostvaruje se tako da se kod drugih primjećuje isto takvo nastojanje da žive proslavljajući Boga. Vrhunac takve sloge u slavljenju Boga doživljava se u zajedničkom bogoslužju. Živjeti i navješćivati nebesko kraljevstvo kako bi se bilo spremno za drugi Gospodinov dolazak znači ujedno i neprestano moliti za jedinstvo kršćana, ne samo u za to predviđenoj molitvenoj osmini, jer se svojim jedinstvom i slogom ovom svijetu navješćuje nada.
Drugi je dio ove dvostruke zadaće međusobno prihvaćanje. Pritom nije za vjernika pitanje u tome »kako drugi prihvaćaju mene«, nego »kako ja prihvaćam druge i drugačije od mene«. Pavao kaže da tako trebamo prigrljivati jedni druge kao što je Krist prigrlio nas na slavu Božju. Stoga svatko najprije treba prepoznati onu bezuvjetnu ljubav kojom Krist grli ljude, dajući samoga sebe, da bismo s takvom ljubavlju, ne postavljajući nikakve uvjete, mogli grliti jedni druge. Ne trebaju se drugi promijeniti da bi ih vjernik ljubio, nego ih vjernik ljubi prepoznajući u njima ono Božje, ono dobro, a toga ima u svakom čovjeku.
