Čak i da u knjigu ne zaviri, iz naslova Tisje Kljaković Braić »U malu je uša đava« rijetko će koji čitatelj iščitati štogod opakije od đavolastosti ili vragometnosti naslovne junakinje. No ulazak paloga anđela u Svetom pismu čovjeku donosi mnogo veće opasnosti od đavoluka i vragolija. Da se razmotri samo Stari zavjet, na zloduhe bi valjalo svaliti krivicu za agresivnu paranoju, patološko laganje, suicidalnu depresivnost i remintentnu zoantropiju. Makar i u Novom zavjetu nečisti dusi nagone svoje žrtve na samoozljeđivanje i antisocijalno ponašanje, njihova su nečastiva oruđa češće fiziološka nego psihološka: hiperkifoza i konvulzije, tremor i bruksizam, sljepoća i gluhoća. No najrašireniji je novozavjetni simptom đavolskoga uznemirivanja nijemost, koja prati 50 posto opisanih opsjednuća. U najskromnije ovjerenu egzorcizmu osim Magdalenina – navode ga tek Matej i Luka – to je i jedina spomenuta đavolska manifestacija.
Makar je čitav slučaj stao u dvije rečenice, svojom je dojmljivošću među mnoštvom izazvao divljenje, a među farizejima zgražanje: »Nikada se takvo što ne vidje u Izraelu!« – »Po poglavici đavolskome izgoni đavle. Obje te tvrdnje – kao i Matejev navod da su opsjednutoga Isusu donijeli drugi – pokazuju da se kod egzorcizma nijemka ipak imalo što i vidjeti. Stoga ne iznenađuje što se svi pobrojeni elementi te duhovne dinamike mogu nazrijeti samo na umjetnini koju su stvarala čak trojica nizozemskih umjetnika. Iluminirajući vjerojatno najskupocjeniji rukopis na svijetu, »Prebogate časove vojvode od Berryja«, Pol, Jehannequin i Hermann van Limburg pergamenu s čitanjima za četvrtu korizmenu nedjelju uresili su prikazom koji u prepoznatljivu ultramarinu odaje svu dekorativnu raskoš gotike, ali i naturalistički osjećaj za detalje: ruke garavoga vražićka u kojega su uprte jedino oči farizeja od oštrine su posve izobličene.
Iako se oporavila od udarca kamenom koji joj je u crkvi u Toursu zadala ruka duševne bolesnice, Jeanne-Marie de Maille ostala je trajno izobličenih leđa. No za francusku blaženicu – preminulu 1414., dvije godine prije nego što je kuga pokosila braću Limburg – to je bio samo vrhunac đavolskih iskušenja. Nakon što joj je u Stogodišnjem ratu stradao muž s kojim je bračno darivanje nadomjestila usvajanjem siročadi, prehranom prosjaka i skrblju o okuženima, svekrbina ju je izbacila na ulicu, a milosrđe joj nisu iskazale ni stara sluškinja ni vlastita majka. Je li u tim trenutcima franjevačka trećoredica posumnjala u Gospina ukazanja koja su je vjerojatno potaknula na zavjet djevičanstva, vidi se iz njezina odgovora na oštrinu poniženja: opravu barunice zamijenila je grubom tunikom, a novčanu milostinju nježnošću za zatvorenike. Ako iznenađuje što ju je za savjet tražio i kralj, valja se sjetiti: vrazi dobro znaju kamo se ne ulazi.
