Shvatiti misao o uskrsnuću Isusa Krista te svu dubinu značenja toga događaja uvijek je bilo teško. Opisujući Isusovo uskrsnuće, grčki jezik Novoga zavjeta rabi pojam anastasis. Ta imenica potječe od grčkoga glagola anistemi, što bi značilo ustati. Time biva jasno da je temeljna misao da je Bog ustao ili podigao se iz stanja obamrlosti.
Znakovito je spomenuti i podatak da se i bazilika Kristova groba u starini nazivala, a neki ju i danas tako nazivaju, Anastasis. To će reći bazilika Kristova ustajanja. Tako su i biblijski pisci Novoga zavjeta, a onda i rana tradicija Crkve, događaj Kristova uskrsnuća gledali prije svega kao događaj koji se tiče dinamike, odnosno kretanja. Dakle nije u prvom planu bio grob i Kristovo polaganje u grob, nego prije svega dimenzija Kristova ustajanja na novinu života.
Kristova životnost
Ulomak iz Evanđelja po Ivanu koji se čita na danjoj misi Uskrsa upravo ide u istom misaonom smjeru (usp. Iv 20, 1-9). Prikazuju se tri biblijska lika koja su u pokretu, odnosno žele shvatiti Krista koji je pokrenut. Marija dolazi prva na grob i opaža da je kamen s groba dignut. I neživa priroda pripovijeda tako o kretanju, o micanju, te time o životnosti. Tada i Marija biva pokrenuta. Trči Šimunu Petru i drugomu učeniku kako bi ih obavijestila o kretanju Onoga koji će uskoro sve pokretati u snazi svoje uskrsne preobrazbe, odnosno pokrenutosti.
Ipak, Marija Kristovu životnost ili pokretljivost tumači na način odnošenja. Gospodin za nju nije onaj koji bi sam bio živ, nego su ga drugi pokrenuli, odnosno odnijeli iz groba. Njezina je reakcija u potpunosti ljudska te odražava vjeru i zbunjenost prve kršćanske zajednice koja je pred događajem Kristova uskrsnuća bila uistinu zbunjena. Osim toga, ista zajednica svjedoči događaju koji se do tada nikada u povijesti ljudskoga roda nije dogodio. No pogled na stvarnost svijeta u kojem ljudi danas žive čini se da rađa još veću zbunjenost spram istoga događaja.
Smisao Kristova uskrsnuća
I danas je čovjeku teško vjerovati da obamrlo ljudsko tijelo može ponovno ustati i biti u pokretu u snazi Duha Božjega. Kostima je tako mjesto u grobu, a ne među živima. Reakcija ponovno u potpunosti ljudska, i to lišena svakoga upliva vjere. Jer onaj tko na osnovi puke ljudskosti razmatra otajstvo Kristova ustajanja, tj. uskrsnuća, jednostavno ne može otkriti dubinu i smisao toga događaja. Ljudski um, koliko god bio bremenit bogatim mislima i snagom, nije sam u stanju doći do smisla Kristova uskrsnuća. Za to je čovjeku potreban Duh Božji koji uvodi u svu istinu.
Marijino kretanje i poruka Šimunu i drugomu učeniku da je grob prazan rađa i njihovom osobnom kretnjom i hitanjem k tomu grobu. I oni svojim pokretom tijela žele promotriti netom javljenu vijest o praznom grobu. I tada pri dolasku do groba brži, tj. pokretljiviji učenik, pušta Šimuna da se on prvi uvjeri u istinitost Marijine vijesti.
Živa vjera daje nadu
Šimunovo motrenje praznoga groba ne će biti uspješno. On promatra prazan grob i povoje te konstatira da Kristovo tijelo nije u grobu. No Šimun tu staje. Njegova misao nije sposobna ići dalje od promatranja materijalnih stvarnosti ne bi li dublje proniknuo u smisao Kristova ustajanja iz groba. Kao da evanđelist želi ciljano ponovno prikazati teškoću prve Crkve da se uputi u dublje promišljanje događaja Kristova uskrsnuća. Jer povoji i ubrus nisu odraz uskrsnuća, nego povratak u svijet materijalnosti. Pokušaj su dokazivanja pukom materijom nečega što samu materiju nadilazi. Jer povoji i ubrus nisu dostatan razlog čovjeku da svojim umom prihvati istinu o Bogu koji je ustao iz groba.
Na jednak način to nije dovoljno ni obitelji koja motri ljesove svojih pokojnika ili drži u rukama predmete koji su ih duboko za njih vezivali za života na zemlji. Oni i dalje ne mogu oživjeti pokojnika jer tek su uspomena na one koji su nekada bili u pokretu. Nekada hodali, trčali, govorili te dijelili isti prostor s njima. No, dok promatraju ljesove svojih pokojnika, nadu im daruje živa vjera da oni nisu nestali te da ljudski život smrću ne može biti predan ništavilu. I upravo o tome svjedoči posljednji protagonist evanđeoske naracije, a to je drugi učenik kojemu se ne navodi ime.
Svježina koju jedino Krist može dati
Drugi učenik, za razliku od Šimuna, motreći prazan grob, ne ostaje tek pri pogledu uprtu k materijalnim ostatcima koji bi ga vezali s Kristom, nego je njegov pogled ipak drukčiji. Ivan taj pogled bez okolišanja naziva pogledom vjere. Pažljivomu čitatelju Ivanova izvještaja otkriva se istinski ključ za shvaćanje otajstva Kristova uskrsnuća. To će biti vjera koja se ne zadržava tek na zemaljskim ostatcima Kristova boravka u tijelu, nego se u snazi Duha propinje u visine. Vjera je to koja čovjeku daje da ustaje iz obamrlosti svojega odveć ljudskoga i materijalnoga pogleda na uskrsnuće. Jer proniknuti u smisao Kristova uskrsnuća ne može čovjek koji ne želi biti vjerom pokrenut kako bi shvatio događaj kretanja, odnosno Kristova ustajanja na život.
Tek će čovjek istinske vjere moći u Kristu prepoznati onoga koji je trajno živ i u pokretu te ga time i prepoznavati u okolnostima svojega života. Krist će tako biti prepoznatljiv u svemu što vjernik živi svakoga dana, a tomu idu u prilog i evanđeoski tekstovi koji prikazuju uskrsnuloga Krista koji se ukazivao upravo ljudima u okvirima njihove svakidašnjice. Ondje su ga trebali ponovno otkrivati, i to očima vjere. Stoga je slavlje Kristova uskrsnuća prije svega događaj u kojem vjernici propitkuju svoju vjeru i kakvoću istinskoga predanja Kristu koji je živ te ih trajno želi nadahnjivati i »oživljavati« u okvirima njihove svakidašnjice koja je katkada odveć obamrla te joj je potrebna svježina koju jedino Krist može dati. Čovjeku se valja otvarati toj svježini i novini svakoga dana.
