Da je uskrsnuli Gospodin bio istinski lijep, do mjere da ga u odnosu na iznakaženost mukom koju je tri dana ranije podnio čak ni njegovi najbliži suradnici, apostoli i žene, nakon uskrsnuća nisu odmah prepoznali, svjedoči i nedavno umjetničko otkriće. Naime, blistavo Isusovo lice na krasnoj Berninijevoj skulpturi »Spasitelja svijeta« iz 1679. u potpunosti se podudara s mjerama Isusova ranjena lica na Torinskom platnu, u koje je prema predaji bio umotan u grobu. Isusova ljepota nije samo estetskoga karaktera (ta Sin Božji teško da može biti ružan!) – nego je riječ o ukupnom skladu duha i tijela koji samo čista božanska ljubav može satkati. I takvoga, prelijepoga uskrsnuloga Gospodina Bog predaje slaviti ranjenu čovječanstvu o Uskrsu. Stoga nema ništa pogrješnoga u prikazivanju, ali ni u osobnom zamišljanju, Krista uskrsnuloga npr. u svjetlosti i blještavilu. Pogleda li se bolje, i svi ostali veliki blagdani donose čovjeku, čiji je život na zemlji opterećen raznim križevima, utješnu ljepotu i idilu koja dolazi od samoga Boga. Božić tako napunja ranjeni svijet milinom Novorođenoga Kralja, Velika Gospa prikazuje slavno Uznesenje Marijino, Svi sveti neraskidivo nebesko zajedništvo… No uskrsna ljepota nije droga uz koju se zaboravljaju patnje na ovom svijetu. Upravo suprotno: pogled na nju daje smisao da patnje nisu bile uzaludne.
Današnji je svijet nažalost sve manje zagledan u taj lijepi uskrsni smisao. Štoviše, na cijeni je ružnoća – što nakaznije, to bolje. U tome sudjeluju ideologije, zaluđujući ljude tvrdnjama da se potpuna ljepota može ostvariti već na ovom svijetu pa se lijepo proglašava ružnim, a ružno lijepim – što zorno pokazuju pretjerivanja u estetskim zahvatima na ljudskim tijelima. Došlo je doba kada se izvrće smisao svega naravnoga. Ratovi, demografske krize, prirodne nepogode, prijetnja gladi samo su snažne javne manifestacije djelovanja zla. No potiho se ružne stvari događaju još dok su djeca pod majčinim srcem, kad ih se ubija, ili kada im se još u djetinjoj dobi, kao u jeftinim reklamama, nudi lakoća »promjene« spolnoga identiteta. Nadalje, tiho se, u četiri zida, raspadaju mnogi brakovi, a obiteljima se u zakonodavstvima oduzima primat temeljne društvene stanice. Tko spomene zajedništvo naroda, postaje nacionalist, tko spomene crkveno zajedništvo, postaje fundamentalist, a tradicionalne vrijednosti smatraju se zatucanošću. Za Boga pak u svijetu ima mjesta najčešće samo ako je »politički korektan«, to jest, što ga se više udaljava od autentične katoličke vjere, to je prihvatljiviji.
Budući da se ništa u životu ne događa slučajno, u kontekstu fascinacije ružnim koje se pakira u nešto lijepo i naoko bezazleno ne može biti slučajno što je upravo uoči Uskrsa svijet zatekla priča o posve drugačijem »uskrsnuću«. Američki znanstvenici iz tvrtke »Collosal Biosciences« objavili su da su na svijet po njihovu djelovanju došle davno izumrle zvijeri. Valjda sebe smatrajući božanstvima, doslovno su napisali da su »uskrsnuli strašni vukovi«. Opisali su postupak: izdvojili su DNK iz dva drevna uzorka strašnoga vuka (Canis dirus, lat.), zuba staroga 13 000 godina i ušne kosti stare 72 000 godina. Modificirali su potom gene današnjega sivoga vuka tako da sadrže osobine strašnoga vuka: veće tijelo, širu glavu i gušće krzno, a genetski materijal ugrađen je u jajne stanice domaćih pasa… Nakon razvoja embrija implantirani su u surogat-majke, a šezdeset i dva dana kasnije 1. listopada 2024. izvađeni su. Nazvali su ih Romul i Rem, po mitskoj braći blizancima koje je dojila vučica i koji su, znakovito, utemeljili drevni Rim… Događaj je u mnogim medijima s ushićenjem slavljen kao epohalan, a strašni vukovi dobili su titulu za čašćenje: »veličanstvene zvijeri« (kada se u istoj sintagmi sastanu pojmovi »zvijer« i »veličanstveno« to pak za vjernike nosi posve drugačiju simboliku).
Sve to nije razlog za strah. Uskrsnuli Krist je pobjednik. Na mučenu i ubijenu Isusu »ne bijaše ljepote ni sjaja da bismo se u nj zagledali, ni ljupkosti da bi nam se svidio«, a po uskrsnuću, u divnom proslavljenom tijelu, donio je mir. Stoga valja sa sv. Antunom Padovanskim neprestano klicati: »O čudesna moći: pobijediti vlastita neprijatelja vezanim rukama!«
