U čitavoj povijesti anđeoske poezije vjerojatno nema poznatijega stiha od Rilkeova: »Svaki je anđeo strašan«. I dok Rilke anđeosku strahovitost pripisuje ljepoti, pronicavije je tumačenje dao Zlatko Tomičić u antologijskoj pjesmi: »njegov strah / to je istina / (…) / Strah te njegove milosti«. Sveto pismo obojici angelologa daje za pravo. Nema biblijskoga čovjeka koji se ne bi bojao anđela; no ta bojazan poprima posve drukčije obrise u onih koji se zavaravaju prividom i onih što tragaju za sjajem istine. Prvi će – poput Nabukodonozora i Heliodora – u izbezumljenosti i obeznanjenosti oćutjeti silinu Božje istine i ljepote; drugi će – poput Manoahove žene i Marije – u pojavi anđela prepoznati milosrđe, a u njihovim riječima milost. Upravo je Milosti Puna to pjesnički sažela: »Gladne napuni dobrima, a bogate otpusti prazne.« Kako drukčije objasniti da su od istoga uskrsnoga anđela stražari obamrli, a žene se obradovale?
Glasnik s praznoga groba nije tek po tome dvojaka pojava: on bez teškoća miče grobni kamen, ali ipak sjeda na nj da se odmori, kao što i najavu Kristova ukazanja zaključuje neobičnim proročkim izričajem: »Vidite, rekoh vam!«
Doda li se tomu da ga Marko smješta u grobnicu, a Luka i Ivan nadodaju mu anđeoskoga druga, lako je razabrati kolike su dvojbe slikara koji žele prikazati udio anđelâ u uskrsnuću. No nedvojbeno ga je najumjesnije prikazao talijanski slikar koji je zbog udioništva u djelima prvaka baroka gotovo ostao bez imena. Da je Francesco Buoneri – poznatiji po nadimku Cecco del Caravaggio, »Caravaggiov Frane« – na jedinoj slici koja mu se sa sigurnošću pripisuje odabrao upravo Matejev evanđeoski predložak, vidi se i po svećeničkom pečatu koji anđeo otvara perolakom desnicom. No unatoč bljesku đakonskih haljina sred grobnoga tenebrizma, vojnici ga ne vide: pogled im smjera preko okvira, kamo s anđelom upućuje i Uskrsnuli.
»Za godinu dana prijeći ćeš more i nakon mnogo rada i napora zadobit ćeš ono za čime čezneš.« Tu je uputu mladomu budistu neznana imena – ubijenu u Nagasakiju u doba nastanka posljednjih Ceccovih djela, 1624. – u viđenju u njegovoj pustinjačkoj pećini izrekao čovjek »blistave pojave«. Sveti Kajo, kako je danas jedino poznat taj korejski mučenik, prema jednoj je pobožnoj slici nakon krštenja zaključio da mu se bio ukazao sam Uskrsnuli. U tom je trenutku svetac nedvojbeno razabrao i značenje kasnijega viđenja: dok mu je pagodu gutala vatra, »dijete zadivljujuće ljepote« tješilo ga je najavom skoroga dioništva u blaženstvu. Istinitost glasnikovih riječi Kajo će zapečatiti krvlju. Tješeći evanđeoskim riječima zatočena misionarskoga druga, i sam je svršio u zatvoru, a kada mu je zbog odbijanja upraviteljeve naredbe da prestane naviještati dosuđena lomača, s pjesmom je potrčao da je zagrli. Ta čega se anđeo ima strašiti?
