Čim se je proširila vijest o prijelazu pape Franje s ovoga svijeta u dom Očev, Glas Koncila je zamolio za razgovor apostolskoga nuncija u Republici Hrvatskoj nadbiskupa Giorgija Linguu, koji je na molbu reagirao još brže…
Niti dva sata nisu prošla otkako je Sveta Stolica objavila tužnu vijest o smrti pape Franje. Koje su vaše prve unutarnje reakcije, prve misli, na taj događaj?
Prije svega, Papina je smrt za mene iznenađenje. Nisam to očekivao nakon što smo ga jučer gledali na televiziji. S druge mi je strane posve prirodno povjeriti njegovu dušu Božjemu milosrđu, tim više što je on sam na poseban način osjećao Božje milosrđe, nazivajući se grešnikom kojega je Gospodin pomilovao. Znakovit mi je u tom pogledu i ovaj Veliki četvrtak: odredište njegovog posljednjeg pohoda izvan Vatikana bio je zatvor „Regina Coeli“ (Kraljica neba). Tu mi padaju na pamet poznate riječi pokojnoga Pape: „Pitam se: zašto on, a ne ja? Zašto je on pao, a ja ne?“ Uvijek se je povjeravao Božjemu milosrđu. Sjetimo se i njegovoga papinskoga gesla „Miserando atque eligendo“, dio rečenice kojom je sv. Beda Časni parafrazirao evanđeoske retke o pozivu Mateja carinika: „Vidit ergo Jesus publicanum, et quia miserando atque eligendo vidit, ait illi, ‘Sequere me’.“ – „Ugleda dakle Isus grešnika, a budući da ga pogleda smilovavši mu se i izabravši ga, reče mu: ‘Pođi za mnom’.“ Tako se je osjećao: kao onaj kojega je Gospodin pogledao s milosrđem i izabrao. Milosrđe je, uostalom, jedna od njegovih najdražih teoloških tema, presudan aspekt njegove duhovnosti.
Prva je nuncijeva zadaća izrazito pastoralne naravi, predstavljati konkretnoga papu poglavito vjernicima u zemlji u kojoj je na službi. Što je za Vas značilo predstavljati papu Franju?
Da, nuncij predstavlja Svetoga Oca, bilo pred mjesnom Crkvom bilo pred vladom. Oba aspekta imaju pastoralni smisao, jer moramo posvuda donositi svjetlo radosne vijesti, na načine na koje je to gdje moguće. Kad je riječ o papi Franji, to i nije bilo tako teško, jer nije imao potrebu za velikim posrednicima. Uvijek govorim da je on sam bio veliki ambasador. Imao je veliku sposobnost komuniciranja, također i putem društvenih sredstava. Na nama je bilo samo davati mu prostora, biti odjek njegovih poruka.
Također je imao veliku sposobnost inovacije. Da bi prenio staru i uvijek istu poruku evanđelja u novome obliku, koristio je mnogo novih izraza, baš izvorno njegovih, originalnih. Primjerice kad je govorio o „Crkvi u izlasku“, ili o Crkvi kao „poljskoj bolnici“, ili kao o „milosrdnoj majci“. U novine koje je unio uvrštava se još jedan njegov prioritet, a to je sinodska Crkva, tj. njegova želja da u Crkvi na svim razinama raste zajedništvo. Jedinstvo kršćana također je jedan od tih prioriteta. Za mene je vrlo znakovito da ga je Gospodin uzeo k sebi upravo na dan nakon Uskrsa – Uskrsa koji su zajednički proslavili svi kršćani. Možda je i to proročki znak. Jasno, proroštva govore onome tko ima sposobnost otvoriti oči, slušati. Iste činjenice stoga ne nose svima istu poruku. No ja vjerujem da je i sam dan njegove smrti, nakon zajedničkog Uskrsa, vrlo znakovit.
Služili ste do sada trojici papa. U svakome pontifikatu ima tema, pitanja, problema koji su dio jednoga vremena, ali jednako se tako može razabrati neka konstanta, neka središnja poruka koju jedan papa ostavlja u naslijeđe Crkvi. Koja bi to, po vama, bila središnja poruka pontifikata koji je netom završio?
Mislim da je to otvorenost svima. Ta je otvorenost izraz njegovog najdubljeg uvjerenja da Gospodin uistinu nikoga ne isključuje. Sam je rekao da to ne isključuje pravila. No Božja je ljubav uistinu za sve. Želio je da to svatko osjeti, tj. da se nitko ne osjeti isključenim iz Božje ljubavi zbog svoje prošlosti, zbog svojega životnoga stanja. Upravo gore spomenuti opisi Crkve „u izlasku“ i Crkve kao „poljske bolnice“ pokazuju taj naglasak da nitko nije isključen iz Božje ljubavi i milosrđa.
Jedan ste od posljednjih gostiju koje je papa Franjo, 10. veljače, primio u audijenciju prije odlaska u bolnicu, 14. veljače, i početka njegove posljednje životne borbe. Kakva sjećanja nosite na taj događaj?
Bio je to trenutak kad su Papine snage već opale. No vidio sam jasno njegovu veliku odlučnost i usredotočenost. Došao je gotovo sat kasnije no što je bilo predviđeno. Ispričao mi se što kasni. „Morali su mi dati infuziju“, rekao je. I to je pokazatelj da je već tada bio vrlo slab. No to također pokazuje njegovu odlučnost da ispuni obveze koje je preuzeo, unatoč tjelesnoj slabosti. Ja obično tiho govorim. Triput mi je rekao: „Molim Vas, govorite glasnije.“ Želio je pratiti što govorim, dobro razumjeti, ne tek obaviti jednu točku u svom programu. No ja sam znao da još neki čekaju na audijenciju nakon mene pa sam mu zahvalio na vremenu koje mi je posvetio, poželio sam mu sretno ozdravljenje i poručio da se čuva. Imam dojam da je gotovo bio zadovoljan što sam malo skratio, ali sam jednako tako jasno vidio odlučnost da svoju službu izvrši do posljednjega časa, da se daruje u potpunosti. Čini mi se da je jučerašnji (na Uskrs) izlazak na Trg sv. Petra bio izraz njegove želje da se oprosti od vjernika i od trga koje je toliko volio. Možda je predosjećao da se bliži svršetak njegova ovozemnog hoda.
Kako biste opisali odnos pokojnoga pape Franje prema hrvatskome narodu i Crkvi u Hrvatskoj?
Sveti Otac je gajio ljubav prema svima, svim ljudima i svim narodima. Ne mogu dakle reći da je neku zemlju volio više od drugih. No kad je nekoga imao pred sobom, bio je vrlo pozoran, usredotočen. Tako su ga, kad je o mojim susretima s njime riječ, zanimale konkretne stvari, primjerice biskupska imenovanja. Na moje čuđenje, uvijek je bio iznenađujuće dobro informiran. I uvijek sam kod njega opažao veliku sposobnost slušanja. On je, jasno, imao svoja uvjerenja, svoje uvide i u njima je bio postojan, siguran. No nikad nije neko pitanje omalovažio, olako prešao preko njega. Uvijek je bio usredotočen kako bi shvatio stanje u zemlji s čijim je nuncijem u tom trenu razgovarao.
Nešto bi nedostajalo ovome razgovoru kad Vas kao apostolskog nuncija u Hrvatskoj ne bismo upitali za odnos pape Franje prema kanonizaciji bl. Alojzija Stepinca. Mnogi će, naime, u Hrvatskoj i po tome pamtiti ovaj pontifikat…
Da, uvijek je bio dosljedan u svom stavu: Alojzije Stepinac je blaženik, Crkva ga je priznala blaženikom, te je potrebno promicati njegovo čašćenje. S druge je strane, također i zbog elemenata glede kojih je potrebno doći do veće jasnoće, bio odlučan u stavu da se pričeka s kanonizacijom. Ali, ističem još jednom, želio je da se čini ono što se u ovome času može činiti, tj. da se promiče čašćenje bl. kardinala Stepinca, da se utječe njegovome zagovoru. Izrijekom je od mene tražio da promičem pobožnost prema blaženiku. A ja bih odgovorio: „Sveti Oče, nema potrebe da ja promičem pobožnost prema blaženome Stepincu, jer je pobožnost prema njemu u Hrvatskoj već postojana i duboka.“
Možda ima smisla reći nešto o danima sedisvakancije koji predstoje. Što biste, prije svega, poručili vjernicima?
Sada nam predstoje dani molitava za vječni pokoj pape Franje, uključujući i sprovod, te zahvaljivanja za njegovo služenje. Potom se zazivaju konklave. Glede toga mogu jedino pozvati vjernike da se mole Bogu da prosvijetli kardinale koji će birati novoga nasljednika sv. Petra. Također podsjećam da je u pitanju vjera u prisutnost Duha Svetoga u Crkvi. Svaki je papa sa svojim kvalitetama i sa svojim slabostima izraz Božje volje za taj povijesni trenutak. Bog se, dakle, služi ljudskim sredstvima koja mogu bili manje ili više prikladna. No On u konačnici vodi Crkvu.
