Hrvatska je kao europska država stvorena na tradicijama kontinenta na kojem se nalazi i zato ne smije bitno od toga odstupati. Prema tome u svim obvezama koje joj se nameću kao članici Europske unije mora se brinuti za očuvanje načela solidarnosti i uzajamnosti kao temeljnih načela zaštite njezinih građana. Dakle, ne mogu se olako predlagati ukidanja nekih stečenih prava, posebice u mirovinskom i zdravstvenom osiguranju. Zato su neumjesne poruke političara, makar kasnije i povučene, a kojima se navješćuje ukidanje nekoga prava. Primjerice, nedavno najavljivanje ukidanja ili smanjivanja posebnoga dodatka na mirovinu od 27 posto za određene dobne skupine. Razvije se nepotrebna polemika i stvori graja oko problema pa se nakon toga sve negira ili samo odgađa.
Građani takve poruke shvaćaju kao prijetnje, a mlađe se dovodi u nesigurnost glede njihove mirovinske budućnosti, zbog čega je sve prisutnije razmišljanje o odlasku u inozemstvo trbuhom za kruhom.
Povijest nas podsjeća da zapadni kapitalizam nije srušio istočni komunizam nikakvim oružanim prijetnjama ni vojnim prevratima, nego ga je srušila ignorancija ondašnjih političkih struktura, koje nisu uočavale želje svojih građana za boljim životom. Nametala se lažna uravnilovka. Danas kapitalizmu prijeti sasvim suprotna pojava koja se očituje pretjeranim raslojavanjem na mali broj sve bogatijih i sve veći broj onih koji su na rubu egzistencije. Tako je zapažena jedna bahata i nedopustiva izjava jednoga bivšega gradonačelnika, kojom se hvali: »Zaradim 50 milijuna godišnje a da baš ništa ne moram raditi.« Takav nema straha za egzistenciju. Isto je tako indikativna izjava jednoga drugoga gradonačelnika, koji javno u televizijskoj emisiji priznaje da će i dalje davati nerealna obećanja koja se ne mogu izvršiti u obećanim rokovima ako mu to bude potrebno za dobivanje izbora.
Poznato je da strah za egzistenciju, odnosno življenje u neizvjesnoj socijalnoj sigurnosti, nije dobar znak za demokraciju. Ljudi traže druge izlaze. U Hrvatskoj njezini građani kao istinski domoljubi ne pokušavaju rušiti svoju izabranu vlast nasilno, ali svoje nezadovoljstvo i tjeskobe rješavaju odlaskom u inozemstvo. Takvi pogrješni izlazi nisu dobri za našu demokraciju. Brojni novinarski tekstovi i razni intervjui s građanima upozoravaju na pesimizam i beznađe. Njihov odlazak ne će biti zaustavljen pozivanjem na domoljublje i patriotizam, ali bi mogao biti zaustavljen promjenom politike, koja bi trebala otvarati nade. Nažalost u nas je još uvijek u modi generalno etiketiranje određenih skupina radno aktivnoga stanovništva kao neradnika i lijenčina, na što slabo ili nikako ne reagira ni aktualna vlast ni oporba. Svi radije predbacuju prosječnomu čovjeku da još uvijek previše razmišlja u kategorijama bivšega poretka pa se zato ne zna prilagoditi dinamici modernoga kapitalizama. Citiraju se razmišljanja ili izjave predstavnika Svjetske banke ili Međunarodnoga monetarnoga fonda, što se rabi kao alibi za neučinkovitost vlastite politike. Tako egzistencijalno ustrašeni pojedinac ostaje prepušten sam sebi i traži izlaz u iseljavanju.
Očito je da su se političke strukture otuđile od naroda. One u tim strukturama ne razumiju da građani najbolje znaju i osjećaju nepravdu zbog činjenice malih plaća i u budućnosti još manjih mirovina nasuprot onih koji se hvale da zarade milijune ne radeći ništa. Radnike se tjeralo u mirovine prijetnjom propisa, kupovalo im se mirovinske staževe, poslodavcima se opraštalo doprinose, što je sve opterećivalo i uništavalo mirovinske fondove. Sve u skladu sa zakonima. Ljudi su nedovoljno plaćeni, izigravani u svojim pravima, ucjenjivani ugovorima na određeno vrijeme, sada platežno nesposobni pa im se prijeti i ovrhama, a sve je to u skladu s propisima. Tako ljudi ostaju ustrašeni i socijalno ugroženi, što politika još uvijek ne prepoznaje ili ne želi prepoznati.
Kod pojava bankrota banaka i velikih poduzeća (posljednji je primjer slučaj »Agrokor«) prijeti otpuštanje zaposlenika. Država i političari tada olako posežu u prava zaposlenika i poreznih obveznika, dakle u prava malih ljudi. U slučaju protivljenja prijeti im se uvozom jeftinije radne snage. Pogrješnom politikom plaća brzopleto smo se rješavali obučenih, školovanih i kvalitetnih radnika i drugih stručnjaka (varioci, medicinsko osoblje i slično) pa sada imamo problem nedostatka izučenoga i školovanoga kadra, koji zamjenjuju jeftiniji radnici. Nažalost takva »jeftinija« radna snaga često nije jeftinija jer je pretežito neobučena i nespremna za zahtjevnije poslove pa je i manje učinkovita.
Valja podsjetiti da zakone donosi država, a izglasavaju ih uvaženi zastupnici, pa ako ti zakoni i propisi nisu u stanju riješiti, odnosno braniti interese većine građana, oni nisu u nacionalnom interesu. Svi ti propusti upozoravaju da se hrvatski kapitalizam mora mijenjati u pravcu humaniziranja tako da se nađe racionalna mjera u solidariziranju interesa kapitala i interesa zaposlenika. Isto važi i za odnose države i javnih služba. U protivnom nam prijeti sve veće raslojavanje na bogate i siromašne, kao što već postoje razlike između bogatih i siromašnih država.
Stara je istina da gladni uvijek gledaju sa zavišću u tuđi tanjur pa su isto tako u razdobljima kriza povećane mnoge nepravde. Tada se ljudi uspoređuju u plaćama i drugim povlasticama i traže sami rješenja, koja im ne daje njihova država.
