FIZIČKI NAPAD NA NADBISKUPA STEPINCA U ZAPREŠIĆU »Nikada ne ću prestati propovijedati istinu!«

Objavio
Stipan Bunjevac
-
Samo spretnošću nadbiskupova vozača Stjepana Kranjčeca nije došlo do tragičnih posljedica u Zaprešiću

U više je navrata dosada već spomenuto da se pod pojmom »karitativna djelatnost« u nizanki ne podrazumijeva samo njegovo temeljno značenje – pomaganje materijalno ugroženima, nego i zalaganje za poštivanje temeljnih, pojedinačnih i nacionalnih ljudskih, političkih, vjerskih i drugih prava i sloboda, promicanje istine…

Komesar: »Narod je naša stvar!«

Slijedom toga treba spomenuti i svjedočanstvo Giuseppea Masuccija, tajnika opata Giuseppea Ramira Marconea, vatikanskoga poklisara pri hrvatskom episkopatu u doba NDH-a, od 1. studenoga 1945., objavljeno u knjizi »Misija u Hrvatskoj« (Madrid, »Drina«, 1967., str. 230.) o prijetnjama komunističkih vlasti nadbiskupu Alojziju Stepincu i njegovoj spremnosti umrijeti za istinu:

»Kad sam stigao onamo i htio izaći iz kola, da uđem u crkvu, dočekala me je ondje skupina ljudi, među kojima je bilo i uniformiranih lica, te navalila na nas kamenjem i jajima uz pucnjavu tako, da smo jedva živi izbjegli proslijedivši s oštećenim kolima dalje.«

»Prije pontifikalne Mise su časnici i partizani otišli nadbiskupu da bi ga opomenuli i zamolili, da izbjegava svaku ofenzivnu riječ… U 11,30 sati je nadbiskup došao k meni i kazao mi, da su ga nekoliko minuta prije pontifikalne Mise posjetili jedan dopukovnik (isti koji ga je uhitio 17. svibnja) i jedan komesar u građanskom odijelu. Izrazili su želju da razgovaraju s njim nasamo. Nadbiskup je otpustio svećenika, koji je trebao nositi njegov skut, i rekao im, da ima samo dvije slobodne minute. Odgovorili su mu da su dvije minute dovoljne i počeli bez daljnjeg uvoda: ‘Govori se u gradu, da biste govorili danas protiv vlade. Čuvajte se! Narod će vas napasti!’ – ‘Kakav narod?’, upitao je nadbiskup. ‘To je naša stvar!’, glasio je odgovor. ‘Kazat ću vam’, nastavio je prelat, ‘da je 99 posto naroda s Katoličkom Crkvom. U svakom slučaju možete činiti, što hoćete. Umiremo samo jedanput. Ja ne ću biti ni prvi ni zadnji, koji prelazi u vječnost. Nikada ne ću prestati propovijedati istinu, možete slušati sve, što govorim… Sada nema više vremena. Moram ići jer vjernici čekaju u katedrali…’

Na svršetku propovijedi Pastir nadbiskupije je rekao: ‘Obavijestit ću vas, draga braćo, da su dva partizana došla k meni, da me ušutkaju prijetnjama, ali ja se ne bojim nikoga osim Boga. Moja politika je bila uvijek i bit će uvijek ista: spasavati duše’« (»Blaženi Alojzije Stepinac – svjedok Evanđelja ljubavi«, knjiga 3., priredio dr. Juraj Batelja, Postulatura blaženoga Alojzija Stepinca, Zagreb, 2010., str. 294.).

Vrhunac kampanje protiv pastirskoga pisma

Samo nekoliko dana nakon te prijetnje zbio se početkom studenoga nemio događaj u Zaprešiću, čime su vlasti jasno pokazale da je prijetnja bila itekako ozbiljna. Naime, nakon što je nadbiskup potpukovniku i komesaru izrekao svoju postojanost i čvrstu odluku da nikada ne odstupi od promicanja temeljnih kršćanskih vrjednota, te je tako postao »kamen oko vrata« novoustoličenim vlastima u ostvarenju njihova ideološkoga koncepta u novostvorenoj državi, komunisti su po tko zna koji put ponovno otkrili svoje pravo lice i na nimalo demokratski i human način pokušali uvjeriti nadbiskupa u ispravnost njihove »demokracije« i »humanosti«.

Kardinalov opis nemilog događaja
»Napadači su novog upravitelja župe, koji ih je zbog navedenog sramotnog čina posve opravdano prekorio, isprebijali kolcima, bacili na tle i gazili po njemu. I dok je on iznemogao ležao na zemlji, postavili su kraj njega pištolj, da onda uzmognu ustvrditi, kao što su to kasnije i učinili, da je on tobože sa sobom nosio oružje, upotrijebio ga i pucao.«
O divljačkom napadu na njega i njegovu pratnju uputio je 7. studenoga 1945. svećenicima »Okružnicu o događaju u Zaprešiću 4. XI. 1945.«: »Časna braćo svećenici! S velikom boli u duši moram Vam saopćiti, da mi je zasada nemoguće vršiti nadpastirsku službu u nadbiskupiji izvan Zagreba nakon napadaja na mene i moju pratnju u Zaprešiću 4. studenoga o.g. Toga sam dana htio otvoriti novu župu, koju već odavna žele tamošnji vjernici. Kad sam stigao onamo i htio izaći iz kola, da uđem u crkvu, dočekala me je ondje skupina ljudi, među kojima je bilo i uniformiranih lica, te navalila na nas kamenjem i jajima uz pucnjavu tako, da smo jedva živi izbjegli proslijedivši s oštećenim kolima dalje. Dokaz veličine životne opasnosti, u kojoj smo se nalazili, jesu uz razbijena stakla i 2 kamena pronađena u kolima, od kojih je jedan težak 70 dkg, a drugi 20 dkg. Napadači su novog upravitelja župe, koji ih je zbog navedenog sramotnog čina posve opravdano prekorio, isprebijali kolcima, bacili na tle i gazili po njemu. I dok je on iznemogao ležao na zemlji, postavili su kraj njega pištolj, da onda uzmognu ustvrditi, kao što su to kasnije i učinili, da je on tobože sa sobom nosio oružje, upotrijebio ga i pucao.
Ovo je točan i istinski prikaz događaja, utvrđen svjedočanstvima prisutnih svjedoka. A sve drugo, kao što i službeno saopćenje Ministarstva Unutarnjih Poslova Narodne Vlade Hrvatske od 6. XI. o.g., ukoliko se s ovim navodima kosi, jest posve neistinito.
Tko je bila ta skupina napadača, poznato je svima ondje prisutnima… Sve ovo, kao što i najsramotnije pogrđivanje, lažni i nepravedni napadaji na biskupe i svećenstvo na političkim sastancima, po novinama i išaranim napisima po ulicama te pokušaji razdvajanja svećenstva, koje je danas više povezano uz svoje biskupe nego ikada prije, a što protivnici žele postići podmećući svećenicima razne izjave, koje oni uopće nisu dali, sve se ovo događa usprkos zajamčene slobode vjeroispovijedanja i savjesti te opetovanih tvrdnja, da Crkva imade u ovoj državi potpunu slobodu djelovanja.
Uza sve to ja vas, časna braćo, upozorujem, da i na propovjedaonici i u ispovjedaonici izbjegavate svaku riječ, koja bi mogla dati povoda, da se vaš nastup ili djelovanje protumači kao čin čisto političkog karaktera.
Časna braćo svećenici! Iako sam dakle zasada prisiljen, da obustavim svoje uobičajene pastirske pohode po nadbiskupiji, ja ću ipak i dalje ostajući na svom mjestu braniti nauku Božju i prava svete Crkve, pa i uz cijenu vlastita života« (str. 294.-296.).

 

O istom je događaju nadbiskup izvijestio 10. studenoga 1945. i dr. Vladimira Bakarića, predsjednika Vlade Federalne Hrvatske, zahtijevajući da se obuzdaju zlodjela Ozne i Komunističke partije:

»Na svršetku propovijedi Pastir nadbiskupije je rekao: ‘Obavijestit ću vas, draga braćo, da su dva partizana došla k meni, da me ušutkaju prijetnjama, ali ja se ne bojim nikoga osim Boga. Moja politika je bila uvijek i bit će uvijek ista: spasavati duše’«

»Događaji, kojima smo u posljednje vrijeme bili svjedoci, traže da Vam upravim ovo pismo. Kamapanja protiv pastirskog pisma katoličkog Episkopata, koja prolazi kroz novine, političke sastanke, karikature po zidovima, porugljive parole išarane po svećeničkim i redovničkim kućama, dosegla je svoj vrhunac u tvornom napadaju na mene i moju pratnju 4. o.mj. u Zaprešiću. Na blagdan Sviju Svetih navijestili su mi predstavnici vlasti, točnije OZNE, da će narod reagirati protiv mene u crkvi, budem li, po njihovom mišljenju, napao narodnu vlast. Protiv dubrovačkog biskupa došlo je u Dubrovniku do javnog nastupa u crkvi, kad je tumačio pastirsku poslanicu povicima: ‘Dolje Krist!’ Ove činjenice traže, da Vas kao odgovornog faktora državnih vlasti upozorim na neke momente, koji su od bitne važnosti u današnjoj situaciji, kao što i za njezin daljnji razvoj.

1. Ponajprije moram se osvrnuti na saopćenje Ministarstva unutarnjih poslova Narodne Vlade u Hrvatskoj od 6. o. mj. o događajima u Zaprešiću. U njemu ima nekoliko krupnih neistina, koje moram poradi same istine ispraviti… Kod moga dolaska pred crkvu u Zaprešiću, stajao je mirni domaći seljački svijet. Na desnoj strani bilo je oko dvadesetak uniformiranih oboružanih osoba, skupina žena s partizanskim kapama i nešto seljaka… Većina župljana nove župe uopće nije mogla doći pred crkvu, jer je to bilo spriječeno. Da je napadaj organiziran, svjedoči samo saopćenje Ministarstva unutarnjih poslova kad kaže: ‘da je sakupljena grupa počela demonstrirati, klicati agrarnoj reformi i bacati jaja, blato, sitno kamenje na nadbiskupov auto’. Jasno je, da ta jaja, kamenje nije neočekivano iz zraka palo u ruke demonstranata, nego je bilo unaprijed pripremljeno« (str. 296.-297.).

VEZANI ČLANCIVIŠE OD AUTORA