– Bako, a što su to »lidlići«? – djeca doista znaju dodati »pravi desert« na nedjeljni obiteljski ručak. – Jesmo i mi »lidlići«?
– Ha, ha, nismo, Jurice! – baki samo što nije ispala džezva od smijeha. – Mi smo ti više »konzumići« ili »šparići« jer su nam ti dućani tu puno bliže! Ali opet, svi smo ista sirotinja! Ha, ha!
– Eto, naš »veliki trećaš« nema pojma o onome što su »vrtićarci« izmislili! – podsmjehne se moja ženica Jelica. – Čulo dijete za »lidliće« s televizijskih emisija, ko besplatnih reklama za dućan koji ima i puno većih grijeha od loše robe i tih nesretnih »lidlića«! Pa jeste vi to čuli?! Za reklamu grčkih proizvoda taj trgovački lanac stavio je na svoju ambalažu ono njihovo slavno mjesto s puno plavih crkvica, pa su onda s njih izbrisali sve križeve! Kao, to su samo »plave gljive«?! I to im nije bilo dosta, nego su sad u Italiji stavili za reklamu fotku mjesta Dolceaqua, s koje su prvo brižno prebrisali sve križeve i pročelja crkava, pod izlikom da, kao, »ne bi vrijeđali osjećaje« pripadnika drugih vjera i nevjernika!?!
– Ma sve je to zato što smo mi kršćani »mekinjavi«! – borbeno se javlja njen brat, moj šuro, poznatiji kao »Sin Oluje«. – Treba ih tužiti tak da im od trgovačkog lanca ni karika ne ostane! Zamisli da ti sad u novinama napraviš fotoreportažu o Zagrebu s fotkama njihovih dućana, pa sa svih tih njihovih »hangara«, izloga i reklamnih stupova izbrišeš njihov logo! Pa zajašili bi te njihovi advokati »kak vrag grešnu dušu«!!
– Ne kužim usporedbu – nejasno je njegovoj Jasni – mislim, zašto bi itko micao njihov logo, koga on vrijeđa?
– Pa »konzumiće«! – hitro će Jelica. – Ili nas koji zagovaramo »Kupujmo hrvatsko«! Što je, usput rečeno, također za neke bilo »uvrjedljivo«…
– Ma što se sekirate oko tog brisanja s fotografija – s čela stola javi se punac, stari Jura – nije to ništa novo, mogla bi vam Jovanka o tome pričati kolko vam srce hoće!
– Koja sad Jovanka? – zinusmo.
– Pa Broz! Titova žena, koja je s dosta fotografija nestala kad mu više nije bila draga… – suvereno nastavi Jura. – I ne samo ona, brisali su drugovi s fotografija i druge drugove, i druga Đilasa, i druga Rankovića, i… Ma, nestajali su i stolci s »povijesnih« zasjedanja, čim bi diktatoru postali »nevažni« oni koji sjede u njima! Čim bi se nepoželjnim i nepodobnim drugovima politički »otfikarilo« glave, a nekima i doslovce, odmah bi ih se micalo i s važnih slika, da ne »pokvare povijest« onima koji ostaju na fotografijama! Stara je to škola komunističkog totalitarizma, a vi se sad snebivate nad ovim »lidlizmom«?
– Ali, tata, pa sad je demokracija! – uzrujana mi ženica djeluje naivnije i od vrtićaraca. – Danas brisati križeve s fotografija?! Pa to… to je sramotno, taj »lidlizam«, da ne velim čisti idiotizam!
– No, sad ste oboje pretjerali! – javlja se punica-baka, kao najveća ljubiteljica plavožutoga znaka. – Pa nisu »lidlisti« baš kao ti komunisti! Oni ipak ne miču križeve zaozbiljno, u stvarnosti, nego samo na fotografijama. Pa to ni tak’ strašno…
– Ako nisu i ta njihova retuširanja samo prvi nagovještaj, znak, najava sljedećega koraka? – konspirativno kao da sam član povjerenstva za Agrokor, prošaptah. – Baš kao u onom filmu »Omen« ili »Predskazanje«, kako li se zvao taj film o opsjednućima i sotoni… Ono, kad bi se prvo na fotkama pojavilo neobjašnjivo oštećenje, poput reza ili munje koji prolaze točno preko neke osobe, a potom bi baš ta osoba tragično nastradala, nestala!
– Uuuh, to bi onda bio onaj crni »izam«? Onaj znan nam još od Edena? – zapaluca jezikom punac. – Ma, mora da su svi, i stari i novi »izmi«, njegova djeca!
