Demografska slika Hrvatske iz dana u dan sve je lošija, a dodatno je prati pobol stanovništva uzrokovan poratnim teškoćama, posebice u krajevima koji su bili više izloženi eksplozivima. O njihovim posljedicama javno se ne govori, istraživanja, ako postoje, nisu dostupna javnosti. No činjenica je da je prema istraživanju u 19 ambulanta u Vukovarsko-srijemskoj županiji u pet godina deset puta povećan pobol od karcinoma dojke. Posebne patnje i muke prošle su žene u Domovinskom ratu na tim područjima, a o njihovim teškoćama malo se govori. Niz je i drugih čimbenika koji utječu na pobol, poput prisilnoga suživota bez istine prema Erdutskom sporazumu. O tim problemima progovara dr. Mirjana Semenić Rutko, specijalistica ginekologije, koja provodi istraživanja i neprestance se bori za istinu i opstanak mladih. Tijekom srpske agresije i okupacije bila je u Vukovaru, a nakon diplomiranja radila je u vukovarskoj bolnici. Na prvo javljanje tadašnji joj je ravnatelj dr. Popović odbio molbu za zapošljavanje, a kada je na čelo bolnice došla dr. Vesna Bosanac, primila ju je na stažiranje.
DR. SEMENIĆ RUTKO: Tijekom okupacije u Vukovaru su boravile žene i djeca zajedno s muškarcima, a riječ je o svima koji nisu uspjeli izići na vrijeme. Budući da je trebalo pomoći onima koji su bili izravno na ratištu, u tu se pomoć uključio i velik broj žena, najviše kao podrška i u logistici, ali se i velik broj žena uključio i u djelovanje na ratištu. Prema podatcima koji na žalost nisu potpuni, na području Vukovara u ratnim je djelovanjima sudjelovalo oko 800 braniteljica, a na području Hrvatske bilo ih je oko 3500. Status hrvatskih ratnih vojnih invalida ostvarile su one koje su bile ranjene, iako ne sve. Neke od žena koje su bile u logistici nisu uspjele ostvariti status braniteljice, pa čak ni civilne žrtve rata, te se još danas bore za priznanje toga statusa. Žene koje su bile uz hrvatske branitelja, a u braku su s pripadnicima Srba, ostale su za vrijeme okupacije u Vukovaru i također nisu ostvarile nikakva prava. Postavljaju se pitanja što s njima i kako prikazati njihov rad.
Kako su muškarci u većini, a i u pravilu glasniji, o njima se više govori. Ženina je uloga i tradicionalno takva da je uvijek tiha potpora svomu partneru i svojoj obitelji. Često se postavlja pitanje treba li za to dobivati nekakvo priznanje. Nije riječ o financijskom priznanju da bi se dobivale kakve medalje, nego priznanju da je žena svojim radom doista uvelike pridonijela obrani Vukovara, pa i čitave Hrvatske. Svoj rad obavljale su savjesno i vrlo često pokazivale su manje straha, jer jednostavno žena ima drugačiji osjećaj kada brani svoju obitelj. Za nju tada nema zaprjeke koju ne će svladati. Pri tome ne mislim da je jača ili bolja, nego jednostavno tako osjeća. Vrlo često kada se to spomene nailazimo na odmahivanje rukom kao da to nije važno jer navodno je važnija uloga muškaraca, koju nitko ne dovodi u pitanje. Treba se prikazati uloga svih podjednako.
DR. SEMENIĆ RUTKO: Iako je Hrvatska u tzv. pravima žena znatno napredovala, moramo imati na umu da mnogo »demokratskije« zemlje imaju lošiji odnos prema ženama, što ne znači da problemi kod nas nisu još uvijek prisutni. Poznato je da je velik broj žena, djevojaka, pa i djevojčica, prošao pakao zlostavljanja, silovanja i drugoga iživljavanja, često i pod prijetnjom da će biti ubijeni članovi njihove obitelji. Međutim to njih više od 50 % prešuti, ponajviše zato što ih se stigmatizira u društvu. Čak se događa da ih promatraju kao krivce za to što im se dogodilo. Vrlo često čuju se komentari muškaraca: »Da je to moja žena, rekao bih joj da šuti i nikomu ne govori o toj sramoti.« Na takve riječi vrlo burno reagiram jer me ta nepravda boli. Kakva je to sramota za ženu? Ako ju je zarobilo 10 muškaraca, što je ona mogla napraviti? Kako se mogla braniti? I, uopće, postavlja se pitanje kakvi su to muškarci koji se vrlo često prikazuju kao veliki snagatori i jaki, a pri tome se najviše iživljavaju na slabijima od sebe. To ne smatram ženinom sramotom. Mislim da je to sramota upravo za te muškarce koji su to napravili. Svoju veliku snagu pokazali su na osobi koja im se nije ni mogla suprotstaviti.
Važan je i naš odnos prema toj žrtvi. Okrećemo glavu, ne želimo se petljati s »njima«. Često se čuje komentar: »Tko zna je li joj se to i dogodilo? Sigurno izmišlja da bi izvukla kakve novce.« I zato velik broj žena prešuti da im se upravo to zlo dogodilo. U ambulanti iza zatvorenih vrata meni kažu da ih boli, to ih muči. K tomu, teško izgrađuju dobar odnos sa suprugom. Djeca ih gledaju s podsmijehom i ne razumiju jer su i oni pod utjecajem društva i okoline pa to smatraju sramotom. I često nisu svjesni da ih je majka možda baš i spasila svojom žrtvom. Ali dalje ne žele o tome javno govoriti jer se ne žele izložiti sramoti. No ako mi to ne kažemo i ne sankcioniramo, znači da su zlodjela bila dopuštena. Time oni koji su to činili kao da imaju prešutno odobrenje da to učine ponovno. Dovodimo li stoga nesankcioniranjem zločina u opasnost naše buduće naraštaje?
DR. SEMENIĆ RUTKO: Žene su vrlo često bile glavni oslonac obitelji kada je došlo do gubitka otčeva, braće. One su bile tu. Vrlo često i same u velikoj tuzi, nalazile su snagu pružiti utjehu i biti oslonac djeci i roditeljima. I to ostavlja traga. A onda ih se olako naziva »histeričnim babama«, a za muškarce se smatra da je u redu da imaju PTSP i razbijaju čaše, stolove, lome vrata, pa čak i tuku svoje žene. Vlada mišljenje da žene svoju bol trebaju proživljavati same, a drugi oko njih to ne bi smjeli ni vidjeti. A ako pokažu jaču reakciju, tada su »histerične«. Problemi će ostati neriješeni sve dok ne promijenimo način razmišljanja tako da prihvatimo posljedice ratnoga djelovanja na sve jednako. Dio toga problema jesu i sve veći broj rastavljenih brakova i nesretna djeca. Često mi žene kažu da se u ambulanti osjećaju sigurno jer znaju da ih ne ću prozvati, pa mi započnu govoriti riječima: »Vi mene razumijete.« Tek kasnije preuzimaju svoju ulogu jake, stabilne žene koja sve probleme stoički nosi na leđima.
DR. SEMENIĆ RUTKO: Zdravstvena slika branitelja i njihovih obitelji 24 godine nakon rata moj je pokušaj upozoravanja na probleme s kojima se susrećemo svakodnevno, a nažalost sve više i više. Na obradu podataka potaknule su me moje prijateljice braniteljice s pitanjima i vlastitim zapažanjem o sve većem broju oboljelih u njihovoj okolini. Tako sam započela ispitivanje koje je obuhvatilo petogodišnje razdoblje od 2008. do 2012. godine. Potresao me podatak o sve većem broju oboljelih. Čak uzevši u obzir sve bolje načine dijagnostike i uvođenje preventivnih programa, saznanje da je broj oboljelih od malignih bolesti toliko povećan više je nego zabrinjavajuće, o čemu svjedoči podatak da je gotovo 10 puta povećan broj oboljelih od karcinoma dojke. Taj je organ gotovo s više od polovice svoje površine izložen okolini, što znači da svaki vanjski utjecaj, kemijski ili biološki, ima veću mogućnost prodiranja i djelovanja na njega. Nadalje, gotovo pet puta povećan je broj karcinoma probavnoga trakta, pa i bubrega i mokraćnoga mjehura, što također upućuje na utjecaj okoline. Neizbježno je to povezati i s onim što jedemo i pijemo. Karcinom pluća povezan je s pušenjem, a nažalost znamo da branitelji i braniteljice u velikom broju puše i toga se ne će odreći.
DR. SEMENIĆ RUTKO: Kontaktirali smo s drugim udrugama iz područja koja su bila jače zahvaćena ratnim djelovanjem. Porazna statistika prisutna je na primjer i u Novoj Gradiški, Kutini, Petrinji, Zadru. Tražili smo u više navrata obrade tla, zraka i vode, no nikada nismo dobili jasne odgovore. Jasno, sumnjamo da je takav pobol posljedica izloženosti eksplozivnim napravama tijekom rata, a u Vukovaru tomu su bili izloženi svi, od najstarijih do najmlađih. Ne smije se smetnuti s uma ni sve ono što nas je zahvatilo tijekom prošlih godina, što je dodatno uvjetovalo lošu statistiku i velik pobol: život u izgnanstvu, često po smještajima gdje se dobivala hrana iz donacija, konzerve bez deklaracija i etiketa – hrana kojoj je prošao rok – te povratak na područje koje se još uvijek razminira pa se događa ponovna izloženost sadržaju eksploziva. Usto, povećava se količina jeftino uvezenih prehrambenih artikala upitne kvalitete koje kupuju ljudi s manjim primanjima, a tek se ponekad dobije obavijest da su zatrovana kemikalijama i slično.
Problem je i uporaba kemikalija u poljoprivredi jer se s ciljem brže i veće proizvodnje rabi prevelika količina tih sredstava. Nije tajna da se jabuke i breskve špricaju po 20 i više puta: pojedemo voće misleći da smo pridonijeli zdravlju, a dodatno se trujemo!
Kada je Udruga braniteljica iz Nove Gradiške predala projekt o ispitivanju malignih bolesti u djece, zainteresirao se vojni ataše iz Beograda jer ih je zanimao rezultat njihova djelovanja. Zaista se moramo zapitati čemu smo bili izloženi! Znamo i za neku paučinu, maglicu, vidjeli smo je, ali nismo uspjeli doznati o čemu je riječ, jer nemamo podatke ni analize, barem ne dostupne javnosti.
DR. SEMENIĆ RUTKO: Kada se govori o psihičkom stanju stanovnika Vukovara, braniteljica, branitelja i njihovih obitelji, često se stavlja etiketa u smislu: to su oni s PTSP-om. Smeta baš takvo pečatiranje. Na jednom sastanku ljutito sam reagirala na konstataciju da svi branitelji imaju PTSP i da su bolesni. Kakva bih ja bila žena, čovjek, kada bih ostala ravnodušna nakon što sam vidjela izranjavano dijete od šest mjeseci? Ne bi bilo normalno da hladno odmahnem glavom nakon saznanja da mi je zaručnik zatučen, a bio je ranjen, ili da mi je otac u logoru! Zar bi bilo normalno da samo odmahnem glavom? Normalna je reakcija da zaplačem, tugujem, da se sjećam. I sada kada se sjetim toga ranjenoga djeteta, dođu mi suze na oči. Zar je to bolest? I danas zaplačem kada se sjetim čovjeka kojega sam voljela sedam godina. Trebali smo se vjenčati te godine. Zar bih trebala biti hladna, ili da se jednostavno pravim kao da to sve nije postojalo? Tada bih bila bolesna jer psihički su bolesnici ljudi bez emocija; hladnokrvni ubojice ljudi su bez emocija; zlostavljači su ljudi bez emocija. Zdravi ljudi imaju emocije i pokazuju ih. Nisu zbog toga bolesni.
Problemi su nastali i zbog nezaposlenosti, smještaja u zajedničkim prostorima i stvaranja geta ljudi koji su prošli pakao. Kada ih je mnogo na jednom mjestu, sve ih prate i njihove priče. I nitko ih ne razumije jer nije prošao to što su oni prošli. I umjesto da ih se reintegriralo u život, zaposlilo te prihvatilo njihovu tugu koja se mogla daljnjim aktivnostima smanjiti, vraća ih se u prošlost: stalnim poticanjem na međusobne borbe, svađanjima, poticanjem međunacionalnih sukoba.
Donošenjem suludih zakona po kojima manjine imaju veća prava nego većina, ljudi shrvani tugom postali su bolesni. Ako žena koja je silovana dođe u državni ured u kojem radi čovjek koji ju je silovao, zar mu se treba nasmiješiti? Kada sretnem čovjeka koji me ispratio iz bolnice na ulicu s puškom uperenom u leđa i riječima kojima me je počastio, koje ja ne želim reći, zar mu se trebam nasmiješiti? I ako ga ne želim pozdraviti i okrenem glavu, zar sam bolesna. Pa on bi to učinio ponovno i učinit će ako dobije priliku!
DR. SEMENIĆ RUTKO: Kada se ratnim zločincima proglašavaju ljudi koji su se branili, dakle hrvatski narod, hrvatski branitelji, a pravi se ratni zločinci, agresori, oslobađaju, kakva je to poruka!? Ne opravdavam agresivno ponašanje ni traženja prava do beskonačnosti, ali nepravda nas najviše pogađa. Djeca često nemaju osjećaj pripadnosti, pitaju se zašto su njihovi roditelji prošli borbe kada oni nemaju posao, kada se zbog nedostatka novca u obitelji ne mogu dalje školovati? Boli ako ne smiju u školi reći kojemu narodu pripadaju dok se u isto vrijeme sveti Savo slavi na sav glas. Zar njihovi roditelji i rodbina ispadaju lažovi? Sve to povećava nervozu, a samim tim i razvoj bolesti povezanih sa psihičkim stanjima, uključujući i rizik od malignih bolesti. Čovjek je organizam, cjelina, i ako se imalo ošteti jedan dio, čitavo tijelo pati.
Osim malignih bolesti, sve je veći broj bolesti kardiovaskularnoga sustava, infarkta srca i mozga, povišenoga tlaka, bolesti kralježnice. Ako ljudi svoje osjećaje drže u sebi, oni negdje moraju izići.
