Po mnogočemu je zanimljiv govor koji je papa Franjo održao članovima Papinske akademije za život, koje je primio tijekom plenarnoga zasjedanja te akademske ustanove u četvrtak 5. listopada. Budući da je riječ o prvom općem zasjedanju Papinske akademije za život u sadašnjem sastavu, govor se može tumačiti i kao obrana preustroja toga tijela, koji je u određenim katoličkim krugovima naišao na kritike. Naime, iz analize tko su članovi u novom sastavu, koju su provodili neki mediji, uglavnom više svjetovni negoli crkveni, doista se može zaključiti da se interes akademije – to će Papa u govoru i potvrditi – bitno proširio te u njegovu središtu nisu više samo pitanja kao što su pobačaj, ili u novije vrijeme eutanazija, nego je zanimanje znanstvene institucije sada mnogo šire (premda, jasno, spomenuta pitanja nisu isključena). Akademiju moraju zanimati sve veće – a time i sve više zastrašujuće – mogućnosti koje nude novi dosezi znanosti i tehnike, koji su u stanju – sada je to već očito – dovesti u pitanje samoga čovjeka kakav je do sada bio. Crkva izvan tih tokova ne želi i ne može ostati, iščitava se iz Papina govora koji je na tragu radnoga naslova ovogodišnjega plenarnoga zasjedanja akademije: »Pratiti život. Nove odgovornosti u tehnološkom dobu.«
No spominjanje te zadaće bio je tek početak Papina govora. U govoru koji na neki način sintetizira sve bitne naglaske njegova pontifikata – antropološku kritiku na tragu enciklike »Laudato si’«, poziv Crkvi i vjernicima da se ne prepuste rezignaciji, nego da se svjedočki uključe u tokove u duhu pobudnice »Evangelii gaudium«, kao i dimenziju milosrđa – Papa zapravo utire put novoj »antropološkoj sintezi«.
Nakon uobičajenih početnih pozdrava papa Franjo je rekao: »Zasjedanje se suočava sa sklopom prigoda i kritičnih mjesta koji se tiče čovječanstva na planetarnoj razini, s obzirom na noviji tehnološki razvoj znanosti o životu. Moć biotehnologija, koja već sada omogućuje manipulacije životom kakve su do jučer bile nezamislive, nameće strašna pitanja. Stoga je hitno potrebno intenzivirati proučavanje i sučeljavanje s učincima razvoja društva u tehnološkom smislu, kako bi se iznjedrila antropološka sinteza koja će biti na visini toga epohalnoga izazova. Područje vašega kvalificiranoga savjetovanja ne može se stoga ograničiti na rješavanje pitanja koja nameću posebna stanja koja su u etičkom, društvenom ili pravnom smislu konfliktna. Nadahnuće za ponašanja u skladu s dostojanstvom ljudske osobe tiče se teorije i prakse znanosti i tehnike u njihovu sveukupnom odnosu prema životu, njegovu smislu i njegovoj vrijednosti.«
U tom pogledu – rekao je Papa – ljudsko stvorenje prolazi kroz »posebnu fazu« u svojoj povijesti. A »tipični obris« te faze Papa je opisao kao »širenje kulture koja je opsesivno usredotočena na gospodstvo čovjeka – kao vrste i kao pojedinca – nad stvarnošću«. »Ima onih koji govore čak o egolatriji, tj. o pravom pravcatom kultu vlastitoga ‘ja’, na čijem se oltaru sve žrtvuje, uključujući i najdraže osjećaje. Ta perspektiva nije bezopasna. Ona oblikuje subjekt koji se neprestano gleda u ogledalu, do te mjere da postaje nesposobnim svrnuti pogled na druge i na svijet. Širenje toga stajališta ima preteške posljedice za sve osjećaje i za životne veze«, rekao je Papa.
Nije riječ o tome, rekao je Sveti Otac, da bi se željelo umanjiti ili sputati težnju k većoj kvaliteti života ili obezvrijediti važnost gospodarskih resursa i tehničkih sredstava koji je omogućuju. »Ipak, ne smije se prešutjeti beskrupulozni materijalizam kojemu je vlastit savez između ekonomije i tehnike, a koji se odnosi prema životu kao prema resursu koji treba iskoristiti ili odbaciti u funkciji moći i profita«, rekao je papa Franjo. Nažalost – nastavio je – muškarci, žene i djeca diljem svijeta osjećaju gorke posljedice »iluzornih obećanja toga tehnokratskoga materijalizma«. Umjesto obećanoga blagostanja koje bi trebalo biti automatska posljedica širenja tržišta, »šire se prostori siromaštva i sukoba, odbacivanja i napuštanja, osvete i očaja«. »Autentični znanstveni i tehnološki napredak trebao bi, naprotiv, nadahnjivati humanije politike«, rekao je Papa.
Dio govora u kojem kritizira »egolatriju« koja se očituje u »beskrupuloznom materijalizmu«, kojemu podvrgava kako gospodarski sustav tako i znanost i tehniku, Papa završava pozivom kršćanima i Crkvi. »Kršćanska nas vjera goni da ponovno preuzmemo inicijativu, odbacujući svako popuštanje nostalgiji i žaljenju. Crkva, uostalom, ima veliku tradiciju velikodušnih i prosvijetljenih duhova koji su u sve vrijeme otvarali putove znanosti i savjesti. Svijetu su potrebni vjernici koji će, s vedrinom i radošću, biti kreativni i propulzivni, ponizni i hrabri, odlučni da poprave pukotinu među naraštajima«, rekao je Papa. Posljednje tri riječi bile su mu povod za sljedeću napomenu: »Ta pukotina prekida prenošenje života. Veličaju se zanosne mogućnosti mladosti. No tko ih vodi prema ispunjavanju odrasle dobi? Odraslost je život sposoban za odgovornost i ljubav bilo prema budućemu naraštaju bilo prema prošlomu. Život otaca i majka u poodmakloj dobi očekuje da bude čašćen zbog onoga što je velikodušno dao, a ne da se odbaci zbog onoga čega više nema.«
To »ponovno preuzimanje inicijative« koje Papa zahtijeva izvor svojega nadahnuća nalazi u »Božjoj riječi koja obasjava početak života i njegovo konačno odredište«. Uputivši na prva poglavlja Biblije, Sveti je Otac podsjetio da se u njima čovjeka predstavlja kao »stvorenje koje je Bog želio i volio radi njega samoga«, a ne samo kao »nakupinu stanica dobro organiziranih i odabranih tijekom evolucije života«. »Čitavo stvaranje kao da je uklesano u posebnu Božju ljubav prema ljudskomu stvorenju, koja se širi na sve naraštaje majka, otčeva i njihove djece. Božanski blagoslov u početku i obećanje vječnoga odredišta, koji su temelj dostojanstva svakoga života, pripadaju svima i za sve su. Muškarci, žene, djeca na zemlji – oni čine narode – život su svijeta koji Bog ljubi i želi privesti spasenju, ne isključujući nikoga. Biblijski prikaz stvaranja valja uvijek nanovo čitati kako bi se vrjednovala sva širina i dubina te geste Božje ljubavi, koja stvorenje i povijest povjerava savezu muškarca i žene«, rekao je Papa.
U Papinu očito brižno sročenom govoru nova misaona cjelina započinje ponavljanjem završnih ili ranije spomenutih važnih riječi. »Savezu muškarca i žene« Papa daje središnje mjesto u svom pokušaju davanja smjernica za novu antropološku sintezu. »Taj savez svakako je opečaćen jedinstvom ljubavi, osobne i plodne, koja prožima put prenošenja života preko braka i obitelji. No on ide bitno dalje od toga pečata. Savez muškarca i žene pozvan je preuzeti u svoje ruke režiju čitavoga društva. To je poziv na odgovornost za svijet, u kulturi i u politici, u radu i u gospodarstvu; u Crkvi također. Ne radi se jednostavno samo o jednakim mogućnostima i o uzajamnom poštivanju. Radi se nadasve o slaganju muškaraca i žena glede smisla života i puta naroda. Muškarac i žena nisu pozvani samo govoriti jedno drugomu o ljubavi, nego također govoriti jedno drugomu, s ljubavlju, o onome što moraju činiti kako bi se ljudski suživot ostvarivao u svjetlu Božje ljubavi za svako stvorenje. Govoriti si uzajamno i ujediniti se, jer ni jedno od dvoje – ni sam muškarac ni sama žena – nisu u stanju preuzeti tu odgovornost. Zajedno su stvoreni, u svojoj blagoslovljenoj različitosti; zajedno su zgriješili, u svojoj preuzetnosti da zauzmu Božje mjesto; i zajedno se, Kristovom milošću, vraćaju pred lice Božje, kako bi se prihvatili brige za svijet i povijest koju im je on povjerio. Ukratko, riječ je o pravoj pravcatoj kulturnoj revoluciji koja se nalazi na obzoru ovoga vremena. A Crkva, kao prva, treba učiniti svoj dio«, rekao je Papa.
Premda je nije imenovao, Papa je u svom govoru iznio jasnu kritiku rodne ideologije, pokazavši ujedno implicitno da je ona nastavak izvjesnoga načina borbe za ravnopravnost spolova. Umjesto da imenuje idejne i ideološke struje, Papa je rekao da treba »pošteno priznati zakašnjenja i nedostatke« (u odnosu na stvaranje saveza muškarca i žene). »Oblici podložništva koji su na žalosni način proželi povijest trebaju konačno biti napušteni. Novi početak mora biti upisan u etos naroda, a to može učiniti obnovljena kultura identiteta i različitosti. Hipoteza, koja je u novije vrijeme uznapredovala, da će se put dostojanstvu osobe, a time i dogovoru muškarca i žene, otvoriti korjenitim neutraliziranjem spolne različitosti, nije točna. Umjesto suprotstavljanja negativnim tumačenjima spolne različitosti… ta se različitost zapravo želi izbrisati, nudeći tehnike i prakse koje ju čine nevažnom za razvoj osobe i za ljudske odnose. No utopija ‘neutralnoga’ istodobno uklanja i ljudsko dostojanstvo, koje je konstitucionalno spolno različito, tako i osobnu kvalitetu roditeljskoga prenošenja života. Biološka i psihološka manipulacija spolnom različitošću, za koju se u biomedicinskoj tehnologiji čini kao da je potpuno na raspolaganju odabiru slobode – a to nije! – dovodi tako u opasnost da se potpuno uništi izvor energije koji hrani savez muškarca i žene te ga čini kreativnim i plodnim«, rekao je Papa.
Dio govora koji je započeo slikom stvaranja Papa je završio slikom s početka ostvarivanja otajstva otkupljenja, tj. utjelovljenjem »Sina u utrobi Marije, Majke Isusove, Majke Božje«. »Ta objava konačno obasjava otajstvo bivstvovanja i smisao života. Slika rađanja od tada zrači dubokom mudrošću o životu. Budući da je primljen kao dar, život se veliča u daru: rađanje nas preporođuje, davanje (života) nas obogaćuje«, rekao je Sveti Otac. Izveo je zahtjev za današnje vrijeme: »Treba se suočiti s izazovom zastrašivanja kad je riječ o rađanju ljudskoga života, gotovo kao da je riječ o poniženju žene i prijetnji kolektivnomu blagostanju. Naprotiv, roditeljski je savez bedem planetarnoga čovještva muškaraca i žena, a ne hendikep. Naša se povijest ne će obnoviti ako odbacimo tu istinu«, zaključio je Sveti Otac.
U posljednji dio svojega govora Sveti je Otac uveo rečenicom: »Strast za praćenjem i skrblju o životu, duž čitavoga luka njegove individualne i društvene povijesti, zahtijeva rehabilitaciju etosa suosjećanja i nježnosti za rađanje i preporođenje ljudskoga u njegovoj različitosti.« Pritom, rekao je, »poglavito« misli na »različite životne dobi«, a »posebno na starce i djecu«. »Sve što je u njima osjetljivo i krhko, ranjivo i propadljivo, nije problem koji se treba ticati isključivo medicine i blagostanja. U igri su dijelovi duše i ljudske osjetljivosti koji zahtijevaju da budu osluškivani i priznati, čuvani i cijenjeni, kako od pojedinaca tako i od zajednica. Društvo u kojem se sve to može kupiti i prodati, birokratski uređeno i tehnički opremljeno, jest društvo koje je već izgubilo smisao života. Ne će ga prenijeti malenoj djeci, ne će ga prepoznati u starim roditeljima. Eto zašto, a da toga gotovo nismo ni svjesni, već gradimo gradove koji su sve neprijazniji prema djeci i zajednice koje su sve negostoljubivije prema starcima, sa zidovima i bez prozora i bez vrata: trebali bi štititi, a zapravo guše«, rekao je Papa.
U tom je kontekstu Sveti Otac podsjetio na važnost »svjedočanstva vjere u Božje milosrđe, prema kojemu je usmjerena te se u njemu ispunjava svaka pravednost«. Ono je »bitno« za »istinsko suosjećanje među različitim naraštajima«. »Bez njega sekularni grad nema nikakve šanse oduprijeti se anesteziji i poniženju humanizma«, odlučno je ustvrdio papa Franjo.
U tom »novom obzoru« Sveti Otac vidi poslanje obnovljene Papinske akademije za život. »Razumijem da je to teško, ali i zanosno. Siguran sam da ne nedostaje muževa i žena dobre volje, kao ni znanstvenika i znanstvenica, različitoga usmjerenja, s obzirom na religiju i s različitim antropološkim i etičkim pogledima na svijet, koji se slažu s potrebom da se pozornosti naroda, radi općega dobra, ponovno približi autentičnija životna mudrost. Otvoren i plodan dijalog može i mora biti pokrenut sa svima kojima je na srcu traženje valjanih razloga za čovjekov život«, rekao je Sveti Otac.
Izražavajući zahvalnost članovima akademije na angažmanu, Papa je svoj govor, prije nego što će im udijeliti apostolski blagoslov, zaključio riječima: »Odgovorno praćenje ljudskoga života, od njegova začeća, za čitavoga tijeka sve do naravnoga završetka, jest posao razlučivanja i razumijevanja s ljubavlju, za slobodne i oduševljene muževe i žene te za pastire koji nisu najamnici.«
