Ove godine diljem svijeta i u Hrvatskoj slavi se Svjetski dan reformacije, tj. 500. obljetnica, nije pretjerano reći, velike svjetske vjersko-političke revolucije, koja je započela, kako se to općenito misli, 31. listopada 1517. pribijanjem 95 teoloških teza augustinijanskoga redovnika Martina Luthera na vrata crkve Svih svetih u njemačkom gradu Wittenbergu. Time je označen kraj vjerskoga i političkoga jedinstva središnje i zapadne Europe, što je duboko utjecalo na tijek vjerskih, političkih i kulturnih zbivanja u Europi. O tome smo razgovarali s crkvenim povjesničarom, dominikancem o. dr. Stjepanom Krasićem, dugogodišnjim profesorom crkvene povijesti na Papinskom sveučilištu sv. Tome Akvinskoga u Rimu i emeritusom Međunarodnoga sveučilišta »Libertas« u Dubrovniku, autoru brojnih knjiga iz hrvatske i opće povijesti, u kojima često argumentiranim znanstvenim zaključcima ruši mnoge udomaćene, općeprihvaćene i »neupitne« povijesne činjenice.
DR. KRASIĆ: Protestantska reforma(cija) u Njemačkoj, a onda i u drugim krajevima, pripremana je cijelim nizom učenja i događanja u kasnom srednjem vijeku. Iznenada je izbila 1517. u obliku osobne pobune jednoga čovjeka, Martina Luthera (1483. – 1546.), njemačkoga redovnika augustinijanca i profesora na sveučilištu u Wittenbergu, koji je na sebi svojstven način pokušao riješiti neke od najvećih problema svoga vremena izazvavši veliku pometnju koja se »lančanom reakcijom« proširila po Europi s dotad neviđenim posljedicama, dovevši do rađanja »evangeličkoga kršćanstva«. Tako se dogodilo da se Lutherov pokret, koji se na početku ticao samo svoga protagonista, pretvorio u prvorazredan društveni, vjerski i politički događaj na mnogo širem području gdje su po njegovu primjeru nastavili djelovati Francuz Jean Calvin (1509. – 1564.), Švicarac Ulrich Zwingli (1484. – 1531.), Škot John Knox (1505. – 1572.) i neki drugi.
DR. KRASIĆ: Tradicija očuvana među protestantima kaže da je 31. listopada 1517. Luther pribio svojih kasnije poznatih 95 teoloških teza na vrata crkve Svih svetih u Wittenbergu, kojima je osporavao katolički nauk u pitanju potpunoga oprosta, »indulgenciju«, i njegove primjene. Pod pojmom oprosta razumijeva se otpuštenje pred Bogom vremenite kazne za grijehe čija je krivica već izbrisana; to otpuštenje vjernik, pravo raspoložen i uz određene uvjete, dobiva posredovanjem Crkve koja, kao poslužiteljica otkupljenja, svojom vlašću dijeli i primjenjuje blago zaslugâ Krista i svetaca. Crkva uči da se kazna za grijeh čisti molitvom, pokorom i obraćenjem bilo za zemaljskoga života, bilo poslije smrti u stanju zvanom čistilište za one koji su umrli u prijateljstvu s Bogom, ali su samo nesavršeno očišćeni.
DR. KRASIĆ: U konkretnom slučaju radilo se o problemima gradnje nove crkve sv. Petra u Rimu, za što je trebalo pronaći velika financijska sredstva. Slučaj je htio da se u to vrijeme u Njemačkoj propovijedao jedan drugi oprost. Knez Albrecht von Hohenzollern Brandenburški, koji je 1513. bio imenovan nadbiskupom magdeburškim i upraviteljem halberstadske biskupije, bio je 1514. izabran također nadbiskupom i izbornim knezom Mainza. Da zadrži sve tri biskupije, trebao je postići dispenzu toga gomilanja crkvenih služba. Polovicu novca dobivenoga propovijedanjem indulgencija trebao je dati za gradnju crkve sv. Petra, a drugu polovicu zadržati za sebe da time Rimskoj kuriji plati za potvrdu svoga izbora i za gomilanje triju biskupija. Za te se troškove zadužio u bankarskoj kući »Fugger«. Radilo se o velikoj financijskoj transakciji. Nadbiskup je kao papinski povjerenik za taj oprost za svoje propovjednike i zamjenike napisao opširnu uputu »Instructio summaria«. Da postigne što veći novčani učinak, obilno se poslužio nepreciznim teološkim formulacijama. Iako u njoj nije obećavao, kako je kasnije tvrdio Luther, oprost od budućih grijeha, bilo je moguće kupiti ispovjedno pismo kojim se bilo kada u budućnosti izabranom ispovjedniku moglo ispovjediti grijehe čiji je oprost pridržan papi. Jedan od dvojice propovjednika oprosta u biskupiji Magdeburg bio je dominikanac iz Leipziga o. Johannes Tetzel, dobar pučki propovjednik, ali loš teolog. Čim je 22. siječnja 1517. bio imenovan na tu službu, odmah je na temelju nadbiskupovih uputa počeo propovijedati s velikom bukom govoreći da se indulgencije mogu kupiti za novac, ali nije nikada tvrdio da se oprost može postići bez iskrenoga kajanja. Kad se kao propovjednik približio Wittenbergu, Luther je kao ispovjednik saznao za propovijedanje oprosta. Piše da je narod kao lud hrlio u mjesta gdje su Tetzel i drugi propovijedali oproste, nazvavši Tetzelovo propovijedanje »velikom predstavom«. Nakon što je pročitao »Instructio summaria« shvatio je da Tetzel ne govori napamet, nego da iza toga stoji nadbiskup Mainza. Zbog toga ga je odlučio na to upozoriti. U svom dopisu od 31. listopada 1517. upozorava ga da propovjednici oprosta »lažnim bajkama i obećanjima oprosta uljuljavaju narod u sigurnosti i bezbrižnosti«, tražeći od njega da povuče »Instructio summaria« i zamijeni je drugim uputama, inače se mogu očekivati velika šteta i sramota. Svom dopisu priložio je svojih 95 teza o oprostu.
DR. KRASIĆ: Propovjednici oprosta, po njemu, »napuhanim i razuzdanim« riječima uzvisuju oproste mnogo više od njihove stvarne vrijednosti, stvaraju »truli mir umjesto volje za skrušenjem i pokorom« tako da se ljudi time uljuljavaju u lažnoj sigurnosti spasa. Lutherove primjedbe bile su velikim dijelom opravdana kritika zloporabe indulgencija, ali su također sadržavale neke ideje upitne ili vrlo upitne teološke i dogmatske ispravnosti, ali tomu treba posvetiti poseban tekst.
DR. KRASIĆ: Na Lutherove primjedbe i kritike nije odgovorio on ni neki drugi biskup. Izostao je i odgovor katoličkih teologa, što upućuje na njihovu suodgovornost za širenje reformacije. Umjesto da se o svim tim pitanjima razvije stručna i odgovorna rasprava, slijedilo je olako iznošenje osobnih mišljenja kao da se radi o dogmama, a protivnika proglašavalo heretikom. Jedino je dominikanski teolog Toma Kajetan, kojega je 1517. Leon X. imenovao kardinalom i svojim legatom u Njemačkoj, još prije Luthera u svom traktatu o oprostima odlučno ustao protiv propovjednika oprosta koji svoja privatna mišljenja iznose kao nauk Crkve i osudio svojevoljno dogmatiziranje još uvijek otvorenih pitanja, što je bilo jedan od uzroka reformacije.
DR. KRASIĆ: Nema ni jednoga izvornoga dokaza za neko pribijanja teza na vratima spomenute crkve. O tome u onodobnim vrelima nema ni spomena, niti je Luther ikada o tome govorio. On se, naime, u svojim djelima često i rado osvrće na događaje iz vlastitoga života, ali nikada nije spomenuo takav događaj. Da se to dogodilo, on bi ga, zbog njegove stvarne i simboličke važnosti, nesumnjivo ne samo spomenuo, nego i opširno opisao. Dana 31. listopada 1517. padala je uočnica blagdana Svih svetih pa se, radi mogućnosti dobivanja uobičajenih crkvenih oprosta, u gradu našlo mnogo naroda. Bučno pribijanje na crkvena vrata takvoga spisa zasigurno ne bi prošlo nezapaženo, a vjerojatno bi i u cijeloj Njemačkoj izazvalo veliku pometnju i sablazan. Do Lutherove smrti g. 1546. ni jedan reformator ili Lutherov suradnik ne spominje neko pribijanje teza na vrata crkve u Wittenbergu. Danas je teško naći nekoga ozbiljnijega povjesničara koji bi vjerovao u pribijanje teza na vrata wittenberške crkve.
DR. KRASIĆ: Na inicijativu katoličkoga teologa Johannesa Ecka, od 27. lipnja do 16. srpnja 1519., u Leipzigu je bila priređena javna rasprava između njega i Luthera. Odnosila se na sporna pitanja koja je pokrenuo Luther. Eck je svom sugovorniku dokazivao da mnoge njegove ideje, osobito o božanskom pravu i papinu autoritetu, nisu u skladu ni sa Svetim pismom ni s crkvenim saborima. Luther je odlučno odbacivao najvišu učiteljsku vlast koja bi Sveto pismo tumačila autentično i obvezujuće, zatim autoritet Crkve, tradiciju, mišljenje teologa u vezi s iskonskim grijehom, zaslugama i dobrim djelima i dr. Isticao je Sveto pismo kao jedini izvor vjere.
DR. KRASIĆ: Godine 1519. objavio je svoje govore o trima sakramentima koje je jedino zadržao: krštenje, euharistija i pokora. Kod prvih dvaju sakramenata jako je naglasio subjektivni karakter ponuđene milosti i njezin plodonosan učinak, a nije sigurno je li prihvaćao sakrament pokore u tradicionalnom smislu ako ga može podijeliti svaki laik, žena, pa i dijete. Učinkovitost sakramenata, jednako kao i opravdanje, ne ovisi o djelima, nego o vjeri koja ne izrasta iz dobrih djela, koja je Kristov dar. Još je radikalniji njegov nauk o Crkvi. Kršćanstvo je nevidljivi skup svih Kristovih vjernika i nema nikakve vidljive glave na zemlji. »Krist je jedina glava i on vlada sam.« Biskupi su njezini glasnici i prema Božjoj odredbi svi jednaki. Petru su dani ključevi, ali ne kao osobi, nego kao predstavniku cijele zajednice. »Papu treba strpljivo podnositi, kao kad bi nad nama bio Turčin.«
DR. KRASIĆ: »Podnosio« ga je objavljivanjem polemičkih spisa u kojima ga je najpogrdnijim riječima izvrgavao ruglu kao Antikrista, ne štedeći ni kardinale, redovnike i redovnice, čime je najavio svoj konačni istup iz Crkve. Slijedila su tri njegova kapitalna, revolucionarna djela. U djelu »Kršćanskomu plemstvu njemačke nacije o poboljšanju kršćanskoga staleža«, objavljeno u ljeto 1520., iznosi svoj plan za promjenu odnosa u društvu. Cilj mu je srušiti tri bastiona u kojima se utaborila Rimska kurija opirući se svakoj reformi, a to su: razlika između svećenika i laika, papino isključivo pravo nepogrješivo tumačiti Sveto pismo i njegovo isključivo pravo sazivati opće sabore. Ako papa ili biskupi zakažu, dužnost je državnoga poglavara intervenirati. U drugom programskom spisu »O babilonskom ropstvu Crkve« iz listopada 1520. razračunava se s naukom Crkve o sedam sakramenata koje Rimska kurija drži u tamnici. Sakrament kruha nalazi se u trostrukom zatočeništvu: odbijanje pričesti pod objema prilikama, odbacuje transsupstancijaciju i shvaćanje mise kao žrtve. Luther ipak zadržava stvarnu Kristovu nazočnost pod prilikama kruha i vina u obliku konsupstancijacije. U trećem programskom spisu »O slobodi čovjeka kršćanina«, koji je izišao nakon bule izopćenja, tvrdi: kršćanin je gospodar svega i sluga svega. Bio je to poziv svima koji su mislili kao on: »Los von Rom!«/«Raskinimo s Rimom!«
DR. KRASIĆ: Papa Leon X. je pod predsjedanjem dvojice kardinala, jednoga teologa i jednoga kanonista imenovao povjerenstvo koje je imalo zadaću ispitivati sav dotadašnji Lutherov nauk. Ono se moglo osloniti na mišljenje sveučilišta u Kölnu i Lövenu. Konačno je 15. lipnja 1520. objavio bulu »Exurge Domine« u kojoj je iz Lutherovih spisa bila izdvojena 41 izjava i osuđena kao »heretička, izazovna, lažna, za pobožno uho sablažnjiva, za priprosti puk zavodljiva te suprotna katoličkomu nauku«. U njoj se poziva Luther da ih pod prijetnjom izopćenja iz Crkve opozove u roku od 60 dana. No ne samo da ih on nije opozvao, nego je 10. prosinca 1520. na gradskim vratima u Wittenbergu na lomači zapalio kanonsko pravo, papinu bulu, zbirku propisa o ispovijedi i djela nekih katoličkih teologa. Bio je to njegov konačni raskid s Katoličkom Crkvom. Papi nije ostalo drugo nego da ga bulom »Decet Romanum Pontificem« od 3. siječnja 1521. formalno izopći iz Crkve.
DR. KRASIĆ: Do takvih i sličnih posljedica može dovesti bilo koje teološko pitanje koje se na vrijeme ne rješava. I najmanja iskra u određenim okolnostima može upaliti požar nesagledivih razmjera. Činjenica je da crkvena hijerarhija nije bila budna, nego je puštala da dođe do toga kada se više ne može ništa, ili gotovo ništa poduzeti. No Luther je ipak specifičan slučaj. Njegovi se zaključci mogu svesti na tri glasovita »sola«: prednost Svetoga pisma pred predajom (sola Scriptura), vjere pred djelima (sola fides) i milosti pred zaslugama (sola gratia), što je postalo središnje načelo reformacije. Sve ga je to korak po korak nepovratno udaljavalo od tradicionalnoga učenja Crkve. No ne smije se zaboraviti ni inertno crkveno učiteljstvo koje je krajem srednjega vijeka puštalo da se stvari nekontrolirano razvijaju, dočekavši nespremno izazove novoga vijeka.
DR. KRASIĆ: Nikada se dotle u povijesti nije dogodilo da je s manjim povodom došlo do većih i težih posljedica kao u vrijeme reformacije. Jedno čisto teološko i teoretsko pitanje, kao što je pitanje načina nadnaravnoga opravdanja pred Bogom; samo vjerom ili vjerom i djelima, preraslo je u pravu vjersko-političku ili političko-vjersku revoluciju s nesagledivim posljedicama koja su ostale do danas.
DR. KRASIĆ: Luteranizam je u bîti htio biti vjerski pokret koji je proklamirao povratak na život prvotne Crkve. Međutim, njegovo nastojanje da promijeni dogme i izmijeni odnose čovjeka s Bogom, novo poimanje predodređenja, sakramenata, njihova učinkovitost itd. vodili su revolucionarnoj preobrazbi Crkve kakva ona nikad dotad nije bila. Kao rezultat toga novoga shvaćanja rodio se ne samo novi tip Crkve, nego i religije shvaćene kao odnos između čovjeka s Bogom. U tom shvaćanju bili su izbrisani svi posrednici među njima, zanijekana Crkvi vlast autentičnoga tumačenja Svetoga pisma, a uvedeni relativizam, subjektivizam i individualizam, koji su ponekad poprimali paradoksalne oblike. Radilo se, dakle, ne toliko o novom, reformiranom, nego upravo o revolucionarnom tipu kršćanstva i najvećem izazovu što ga je Katolička Crkva doživjela u svojoj povijesti.
DR. KRASIĆ: Širenju reformacije u Europi pridonijelo je više čimbenika u koje ovdje ne možemo ulaziti. Činjenica je da se vjerska revolucija koja je izbila u Njemačkoj proširila poput velikoga požara po dobrom dijelu Europe. U prilog njezinu širenju išle su i političke prilike, no ta tema zaslužuje poveći osvrt.
