Posljednjih godina široj dubrovačkoj javnosti postao je prepoznatljiv onaj godinama ranije nevidljiv redovit i ustrajan pastoral Crkve prema osobama s posebnim potrebama u Dubrovniku. Jedna od osoba koje su za to zaslužne svakako je s. Marinela Žuro, milosrdnica sv. Vinka, koja od 2011. godine radi kao vjeroučiteljica u OŠ Marina Držića u Dubrovniku, jedinoj školi u Dubrovačko-neretvanskoj županiji koja uz redovit program ima i program za djecu s posebnim potrebama. Sestra kaže da imaju četiri razredna odjela i šest odgojno-obrazovnih skupina, zatim produženi stručni postupak te jedno dislocirano odjeljenje pri udruzi »Dva skalina«, i vrtić za djecu s posebnim potrebama. U vrtiću ima deset mališana, u produženom stručnom postupku ostaje osam učenika, a u udruzi je redovitih sedam plus dva.
U školi ukupno ima 35 djece s kojima se susreće jedanput odnosno dvaput tjedno. I kad nije s njima u razredu, a jer su svi u krugu matične škole, susreće ih gotovo svakodnevno. U svojoj redovničkoj odjeći s bijelim šlajerom, obveznim osmijehom koji izvire iz duše te uvijek toplim pristupom samom svojom pojavom donosi radost djeci s različitim dijagnozama, od autizma preko različitih stupnjeva mentalne retardacije do slijepih ili onih s oštećenjima sluha. A uz svaku tu dijagnozu prilijepe se nerijetko i neke druge.
Zbog različitih dijagnoza rad s djecom vrlo je kompleksan i zahtijeva multidisciplinaran pristup, napominje s. Marinela. S njima rade stručnjaci iz područja edukacijske rehabilitacije, logopedije, psihologije, profesori glazbene i tjelesne kulture te jedan zdravstveni djelatnik i vjeroučitelj. Programi rada usmjereni su na to da osposobe djecu za svakodnevni život prateći individualne karakteristike svakoga pojedinoga djeteta.
Kad je počela raditi, kako uvijek kaže, »s ovom našom djecom«, imala je dozu straha: Hoće li ona to moći? Kako će s njima raditi, komunicirati? Hoće li je prihvatiti? Bilo je pitanja koja je postavljala sama sebi i o njima dugo razmišljala. Od roditeljskoga doma u Dicmu pokraj Sinja u kojem je od rođena 1953. i rasla s još tri sestre, od kojih su dvije također postale redovnice, i s jednim bratom, od igranja s vršnjacima i druženja u školskim danima, susreta s redovničkim načinom života ulaskom u samostan u Splitu 1968. godine, djelovanja kao vjeroučiteljice i voditeljice crkvenoga pjevanja na župama na Visokoj u Splitu, u Svirčima na Hvaru, u Otoku kod Sinja, Biogradu na Moru, među gradišćanskim Hrvatima u Austriji do župe sv. Petra na Boninovu u Dubrovniku, susretala je brojne osobe i stekla je ono kršćansko redovničko životno iskustvo susretanja i prihvaćanja svakoga čovjeka u Kristu. Ali u tom izazovu koji je bio pred njom nije imala puno iskustva. I onda je rekla sama sebi: »Ti to možeš!« Ohrabrila se i krenula s vjerom u pomoć Božju i zagovor sv. Vinka koji se na poseban način brinuo za »posebnu« djecu. I tako je sve počelo puno ljepše i puno bolje od očekivanoga.
Djecu sa svim njihovim različitostima prihvatila je i doživjela kao blagoslov za sve, a i oni su prihvatili nju. »Bez puno verbalne komunikacije međusobna se ljubav razvila u poseban odnos i na poseban način koji je teško opisati. To čovjek može samo doživjeti. Njihov osmijeh, ‘vrisak’ kad čuju moj glas, zagrljaj, poljubac… govore više od svih riječi! U radu s ovakvom djecom i sam čovjek postaje drugačiji. Svijet i život gledaju se iz druge i drugačije perspektive. A i odnos prema Bogu je drugačiji«, pokušala je s. Marinela opisati taj odnos koji je obogatio njezin život i unio u njega neke nove dimenzije. »Raditi u ovakvoj ustanovi iziskuje puno strpljenja, volje, snage, a nadasve ljubavi. Bez ljubavi ovo ne bi bilo moguće. I kad bi me danas pitali koju bih školu napustila, a u kojoj bih ostala raditi, moj odgovor bi bio jasan: ostala bih u školi za djecu s posebnim programom.«
Nedavno je njezin bivši župnik Ivica Pervan na jednoj misi s vjernicima podijelio razgovor koji je vodio s njom na početku rada s djecom s posebnim potrebama.
Tom prilikom joj je ponudio da će, ako joj je to sve skupa previše i teško, zamoliti ravnateljicu da joj malo smanji satnicu u radu s tom djecom. Na to mu je s. Marinela odgovorila: »Hvala Vam! Ne! Ne želim izdati svoje milosrdničko poslanje i karizmu moga utemeljitelja sv. Vinka Paulskoga. Meni su sada ova djeca povjerena i ja ih želim voditi Bogu.« Opisujući svoj katehetski rad, kazala je: »Dok njih učiš, i sam puno možeš naučiti. Ono što vam oni pruže, to je nešto posebno. Oni imaju neizmjerljivu ljubav. Oni se cijeli daju upravo kroz izraze ljubavi, ali na svoj način. I iz njihove ljubavi čovjek se može naučiti nesebičnoj ljubavi prema svakomu čovjeku, bez obzira na njegove različitosti.«
Zapažena je bila i podjela sakramenata djeci s posebnim potrebama prije dvije godine u crkvi sv. Petra na Boninovu. S. Marinela je razgovarala s roditeljima o tome da im djeca pristupe sakramentima. Iz razgovora je shvatila da im to puno znači. Neki su čak mislili da njihova djeca to ne smiju, pa im je prijedlog s. Marinele bio iznenađenje. Ozbiljno su pristupili pripremama iako put nije bio baš lagan, ali su ustrajali. »Oni su vrijedni, vrjedniji od puno nas drugih, i zašto im uskratiti radost susreta s Isusom«, razmišljala je s. Marinela. »I Bogu hvala, prebrodili smo sve zaprjeke, manje i malo veće, i 14. siječnja 2015. u župi sv. Petra na Boninovu, gdje inače djelujem, upriličili smo podjelu sakramenata našoj djeci, uključivši sve od 10. do 21. godine, jer sa 21 godinom odlaze od nas. Naš biskup Mate Uzinić podijelio je krizmu 25 djece, a ja sam im podijelila prvu pričest jer su na mene navikli i jer se ‘dobro’ poznajemo. Bio je to velik blagoslov za njih, njihove obitelji i za sve nas. Sa svom sigurnošću mogu reći da su djeca bila presretna, ‘čudesna’, neobična, mirna… Jednostavno, bila sam uvjerena da oni vrlo dobro razumiju da je to njihov veliki dan, nešto lijepo i za njih jako važno.«
Ova školska godina posljednja je godina rada s. Marinele u OŠ Marina Držića na Ilijinoj glavici i »s ovom našom djecom« jer odlazi u mirovinu. Ne zna hoće li je potrebe njezine provincije »odnijeti« nekamo drugamo ili će ostati u Dubrovniku. »Kako god bilo, ova će djeca ostati u mom srcu. Kontakt s njima i njihovim roditeljima, kao ni sa svojim kolegicama i kolegama, ne ću prekinuti. A ako ostanem u Dubrovniku, nadam se da ćemo se i dalje viđati, susretati i družiti. Imam plan kako to ostvariti, ali o tome drugom prilikom.«
