Da bi se ispravno moglo zaključiti o opravdanosti sumnje u nepravedan odnos bogatih država prema siromašnijim državama unutar EU-a, treba analizirati primjer »detaširanih radnika«, odnosno izaslanih ili upućenih radnika iz jedne države u drugu državu radi obavljanja određenih ugovorenih poslova u ime i za račun svojega domicilnoga poslodavca. To nisu radnici koji odlaze »trbuhom za kruhom« na privremeni ili stalni rad u inozemstvo, nama poznati kao »gastarbajteri«, koji rade za inozemnoga poslodavca, pa kao takvi potpadaju pod pravni režim države stranoga poslodavca, osobito glede poreza, mirovinskoga i zdravstvenoga osiguranja. Za razliku od njih, detaširani ili izaslani radnik radi u drugoj državi, ali kao zaposlenik svojega domaćega, u našem slučaju hrvatskoga poslodavca.
Taj međunarodno priznat pravni institut detaširanja, odnosno zapošljavanja radnika u drugim zemljama bez obveze da potpadaju pod radnopravni i socijalni režim te druge zemlje, nije neka novost. Poznat je godinama i primjenjivao se temeljem konvencija o socijalnom osiguranju na države ugovornice, a i na treće zemlje s kojima nisu bile zaključene te konvencije, ali su bili sklopljeni posebni dvostrani ugovori o zapošljavanju. U svim takvim slučajevima kada se slalo radnika na rad u druge zemlje, takvi radnici bili su tretirani kao zaposlenici zemlje svojega poslodavca u domovini.
Evo primjera: Hrvatski državljanin zaposlen kao gastarbajter u Njemačkoj potpada pod pravni režim njemačkih propisa pa njegov privremeni njemački poslodavac plaća za njega sve obvezne doprinose i poreze u Njemačkoj. Za razliku od toga, hrvatski državljanin koji je zaposlen u Njemačkoj kao izaslani radnik, ali u ime i za račun hrvatskoga poslodavca, ne podliježe njemačkom radnom ni mirovinskom režimu, nego i dalje potpada pod hrvatski pravni režim pa je zato obveza njegova hrvatskoga poslodavca plaćati mirovinske i druge obveze u Hrvatskoj. Konačna posljedica je da gastarbajter ostvaruje mirovinski staž u Njemačkoj, pa kasnije i njemačku mirovinu, za razliku od izaslanoga radnika koji ostvaruje svoj mirovinski staž u Hrvatskoj i ima pravo samo na hrvatsku mirovinu.
Međutim, s gledišta interesa hrvatskih poslodavaca koji ugovaranju izvođenje određenih poslova u inozemstvu (npr. u Njemačkoj), omogućavanje takvih radova vlastitim radnicima (izaslanima) povećava njihovu konkurentnost. Hrvatski poslodavci mogu biti konkurentniji jer su u Hrvatskoj niže plaće, a posljedično tomu i manje obveze. No kada bi morali davati plaće jednake plaćama njemačkih radnika, ne bi bili konkurentni i ne bi dobivali te poslove. Gubitkom poslova ostajali bi i njihovi radnici bez posla. Dakle, zaključak je da se dopuštanjem našim poslodavcima izvođenje radova u inozemstvu s vlastitim radnicima, unatoč manjim plaćama nego što su u Njemačkoj, ostvaruje obostrana korist za naše poslodavce, ali i naše izaslane radnike.
Za slanje naših radnika u drugu državu u pravilu su propisani sljedeći uvjeti: izaslanje ne traje dulje od 24 mjeseca, poslodavac redovito obavlja svoju djelatnost u svojoj matičnoj državi, postoji neposredna veza radnika s poslodavcem i za vrijeme trajanja izaslanja, radnik je zaposlenik svojega poslodavca. Nažalost prijedlog EU-a o promjeni direktive o izaslanim radnicima predviđa da izaslani radnik treba imati istu plaću i iste radne uvjete kao i radnici u zemlji u koju je upućen. Tako bi bili jednako plaćeni kao i domaći. Dosadašnja mogućnost izaslanja do 24 mjeseca smanjila bi se na najduže do 12 mjeseci.
Glede obveze plaćanja poreza na dohodak, sukladno ugovoru o izbjegavanju dvostrukoga oporezivanja, plaća izaslanoga radnika oporezivat će se u Hrvatskoj ako u državi u koju je izaslan ne boravi duže od 183 dana. U protivnom porezi se plaćaju u zemlji u koju je radnik izaslan. Dakle u pravilu će država izaslanja naplaćivati poreze u korist svojega proračuna. Gubi Hrvatska. Gubi ne samo pravo naplate poreza na dohodak, nego i mogućnost konkurentnosti svojih poslodavaca, a time i naplate ostalih zakonskih obveza. Strani poslodavac (u našem primjeru Njemačka) ostat će i dalje konkurentan na svojem tržištu, a naš će poslodavac ostajati bez posla s vjerojatnom budućnošću gašenja ili će u najboljem slučaju stagnirati.
Hrvatska je preko svojih predstavnika u Europskom parlamentu navodno imala izdvojeno mišljenje, ali samo da trajanje izaslanoga rada treba biti i dalje 24 mjeseca te da cestovni promet mora biti izuzet. Međutim, takvo »protivljenje« zapravo je pristajanje na podređen položaj, što znači ostajanje u skupini država tzv. »druge brzine«. Hrvatska udruga poslodavaca (HUP) nije zadovoljna takvim ponašanjem naših predstavnika, očito ocjenjujući da je to u biti pristajanje na promjene na štetu država istočne Europe. Smatraju da bi prihvaćanje izmjene direktive o upućivanju radnika dovelo do smanjivanja konkurentnosti hrvatskih poslodavaca, a time i do smanjenja za desetak tisuća radnih mjesta. Polaze od činjenice da je sloboda pružanja usluga, uključujući i mogućnost za tvrtke da pošalju radnike u inozemstvo, važan dio jedinstvenoga tržišta, koji pridonosi povećanju učinkovitosti i konkurentnosti gospodarstva Europske unije te da je ta sloboda ovakvim postupanjem bila ograničena.
Dakle taj privid tobožnje zaštite naših izaslanih radnika radi potreba »jednakoga postupanja za sve domaće i strane poslodavce« u biti je dovođenje u nejednakost poslodavaca izaslanih radnika u odnosu na zemlje primateljice tih radnika. Osim toga, naš poslodavac koji želi uputiti naše radnike na rad u inozemstvo snosi još i određene posebne troškove kao što su troškovi prevoditelja određenih dokumenata, troškovi upoznavanja s propisima u drugoj državi članici, troškovi rješavanja formalnosti, troškovi suradnje s inspekcijskim tijelima u drugim državama članicama. S druge strane razvijene zapadne zemlje (Njemačka) na taj način štite svoje poduzetnike od strane konkurencije iz drugih zemalja. Hrvatski predstavnici u EU-u trebali bi biti glasniji i jasniji.
