Uz sve svoje obveze Đurđa vrlo rado djeluje u vjerničkom životu svoje cjeloživotne sredine, najprije brojne godine uz župnika Franju Horvata koji je u Topuskom djelovao pedeset godina, a od 2011. uz župnika fra Gorana Rukavinu jer je te godine sisački biskup Vlado Košić povjerenje da vjernički vode Topusko povjerio franjevcima kapucinima. Svaki materijalni i duhovni vjernički rast u župi Đurđu neizmjerno raduje, a osobni joj je angažman poticaj za sve daljnje životne izazove.
Đurđa je rođena 13. travnja 1962. u Gređanima, selu na ulazu u Topusko. Majka joj je bila Milka, djevojački Muža, iz Topuskoga, pokojna je od 1981., a tata Ilija Žužić bio je rodom iz Gređana, radio je kao tesar i poljoprivrednik. Umro je 1966. od posljedica ranjavanja u Drugom svjetskom ratu. Njih su se dvoje upoznali u rodnom kraju, vjenčali se u župnoj crkvi u Topuskom i skrasili se s Ilijinom obitelji u Gređanima. Ondje su oboje ostali do smrti. Bili su blagoslovljeni sa sedmero djece. Najprije su 1934. dobili Janu. Ona je sa suprugom i četvoricom sinova živjela u Gređanima, bila je domaćica, umrla je ove godine. Zatim je 1936. rođen Nikola. Pokojni je od 2015. Nije se ženio, živio je s roditeljima i bavio se poljoprivredom. Blaža su dobili 1940. Udovac je bez djece, živi kao umirovljeni cestar u Gređanima. On se brinuo o mlađoj braći nakon otčeve rane smrti. Mara je na svijet došla 1942. Udovica je, majka dvojice sinova, živi kao domaćica u zaseoku Donjaki u Maji blizu Gline. U Bribiru živi 1944. rođena Ivka, udovica i majka dvoje djece, umirovljena konobarica. U Preloščici kraj Siska skrasila se 1946. rođena Kata. Udovica je s troje djece, domaćica. Eva, rođena 1950., kao udovica bez djece živi u Zagrebu, umirovljena je sobarica. Đuro je na svijet došao 1956. Zaposlen je u privatnoj metalnoj industriji, oženjen je, imaju jednoga sina, žive u Zagrebu. Đurđa je najmlađa.
»Mama nam je bila jako dobra žena«, pripovijeda. »Bila je prava domaćica, kućni tip žene. Puno je radila, kuhala je po cijele dane, a i poljoprivrede je imala puno. Prema potrebi je bila stroga, bilo nas je puno pa je reda moralo biti. Odgajala nas je u vjeri. Tate se ne sjećam. Umro je kad sam imala samo četiri godine, dugo je bolovao. Svi kažu da je bio jako dobar čovjek. Roditelji su bili u skladnom braku. Velika smo obitelj, ali je među nama braćom velika razlika pa nisam imala osjećaj da nas je puno. Starije su se sestre uglavnom već bile poudale kad sam ja rođena. Rasla sam uz Evu i Đuru, ali i oni su brzo otišli. S nama su živjeli neoženjena braća Nikola i Blaž, ali i stric i teta koji nisu imali svoje obitelji. Kuća je bila oveća pa je bilo mjesta za sve. Moji su bili imućni pa nam ničega nije nedostajalo. U susjedstvu je bilo društva za igru, bilo nas je djece pa smo se znali naigrati do mile volje. Posebno sam bila bliska sa svojom susjedom Zorkom. Bio je to život u prirodi, čuvali smo krave, bilo nam je baš lijepo. Na misu smo redovito išli u župu u Topusko, mi djeca i na vjeronauk. Župnik nam je više od pedeset godina bio Franjo Horvat. On me krstio, pričestio, pripremio za krizmu, on me vjenčao i krstio svu moju djecu. Bila sam prilično vezana uz župnika, premda je znao biti strog. Red se kod njega morao znati. Voljeli smo njegov vjeronauk. Uz njega smo neko vrijeme imali časnu sestru Fortunatu koja nas je učila pjevati. Znali smo s njima igrati nogomet i graničara, na župni smo dvor uvijek smjeli doći. Doma smo posebice molili uz blagdane koje smo jako svečano slavili.«
»U osnovnoj sam školi prva četiri razreda polazila u područnoj školi u Gređanima, a u višim su nas razredima vozili u Topusko. Bila sam odlična učenica i u nižim i u višim razredima, učitelji i profesori su bili dobri. Dodatno sam išla na školski zbor i na neke druge izvannastavne aktivnosti. U razredu je bilo i Srba i Muslimana, sve je bilo u redu, odrastali smo u toleranciji, prihvaćanju i nismo se dijelili. Mama je bila oprezna prema drugim nacijama, u Domovinskom ratu sve je došlo na njezino, tada smo shvatili zašto je uvijek imala upitnik u glavi. Do rata smo svi mi i djeca i mladi bili neopterećeni, nije nam bilo važno tko je tko.
Za srednju sam školu izabrala poljoprivredno-prehrambenu u Novim dvorima kraj Zaprešića. Bilo je to besplatno školovanje, živjela sam u domu u Novim dvorima. Tamo nam je bilo lijepo, baš lijepo. U domu smo čistili, pomagali u kuhinji. Teško se bilo odvojiti od mame, ali nije bilo druge. Nakon prve godine ta se škola zatvorila, a nas su prebacili u Zagreb u 12. gimnaziju. Bili smo smješteni u učeničkom domu ‘Ante Kovačić’. I to je trajalo samo godinu dana. Treći i četvrti razred srednje škole polazila sam u srednjoj prehrambenoj školi na Borongaju, a stanovala sam u domu u Palmotićevoj. Snašla sam se u Zagrebu, bilo mi je lijepo, cijelo sam vrijeme bila odlična učenica, doma sam u Gređane išla kad god bih mogla. Moji su se brinuli za moje školovanje u Zagrebu, a imala sam i dobre rezultate. Maturirala sam 1980. i upisala Prehrambeno-biotehnološki fakultet. Studij je bio zahtjevan, cijeli je dan trebalo biti na faksu, a kasnije navečer i po noći trebalo je učiti. Najteža mi je bila prva godina, dalje je bilo lakše. Tijekom cijeloga sam studija stanovala kod sestre Eve, u Retkovcu i u Sesvetama. Dobro mi je bilo. Pomagala sam sestri u domaćinstvu, a posebice sam tijekom ljeta radila preko student-servisa kako bih si zaradila za knjige. Na misu sam išla u kvartovima u kojima sam stanovala. Vikendima sam često bila doma u Topuskom pa sam na nedjeljnoj misi uglavnom bila u svojoj rodnoj župi. Diplomirala sam 1986.«
»Kao apsolventica sam 1985. već počela raditi u Srednjoj školi Topusko. Predavala sam kemiju i biokemiju, zamjenjivala sam. Te 1985. sam se i udala. Suprug mi je Stanko Kovačević, rođen je 1953. u Gređanima, završio je za automehaničara, radio je kao monter, po terenu, uglavnom u inozemstvu, a sada radi u toplani, termoelektrani u Sisku. Krajem godine ide u mirovinu. Vjenčali smo se u župi i smjestili se kod suprugovih, gdje smo i sada. Živjeli smo sa svekrom i svekrvom, svekar je sada pokojni. Blagoslovljeni smo s troje djece. Najstarija nam je Nikolina rođena 1987. Završila je studij ekonomije i radi u računovodstvu privatne poliklinike u Zagrebu. Stanuje kod moje sestre Eve i dođe kući svaki drugi vikend. Matea je na svijet došla 1990. Po struci je diplomirani specijalist javne uprave, tri je godine studirala u Vodicama, a dvije godine na Pravnom fakultetu u Splitu. Živi u Šibeniku, gdje se zaljubila, radi u jednom automat-klubu. Dođe nam i ona, ali rjeđe od Nikoline. Najmlađi je Domagoj, rođen 1994. On je završio gimnaziju u Glini, radi u Dalekovodu, od ponedjeljka do petka je na terenu, a za vikend dođe doma. Ima curu u Topuskom. Djecom smo suprug i ja zadovoljni. Dobri su, uspješni, žele pomoći. I dalje živimo u Gređanima, imamo kokice i vrt za svoje potrebe, lijepo nam je u prirodi. Prvih godina braka nisam radila, rađala sam.«
»Onda je početkom devedesetih započeo rat. Otišli smo u Zagreb, najprije k sestri Evi, a poslije u jedan stan na Savici. Suprug je bio na poslu, na terenu, a ja s djecom u tom stanu. U Gređane smo se vratili 1996. Kuća nam je bila jako uništena, ali smo je obnovili i vratili se u nju. Godine 1998. zaposlila sam se u lječilištu u Topuskom kao rukovoditeljica nabavne službe. Kad su 2003. osnovane ‘Top terme’, i njima sam do 2005. vodila nabavu. Onda sam postala direktorica ‘Top terma’. I danas sam direktorica, uz jednu pauzu od 2012. do 2014., kada sam ponovno vodila nabavu. Posao mi nije nimalo lak. Cijelo Topusko živi od lječilišta i ‘Top terma’. Posebice je nama u termama situacija vrlo složena, a odgovornost mene kao direktorice je najveća. Terme su u Domovinskom ratu jako stradale, a kompleks ni danas nije cjelovito obnovljen, nema značajnijih ulaganja. Kad bi ih bilo, bilo bi nam puno bolje. Na poslovne odnose jako utječe politika. Uvijek se treba prilagođavati, gledati da ne stradaju firma i radnici, već da sve ide naprijed. Unatoč svim teškoćama, Sisačko-moslavačkoj županiji kojoj pripadamo osigurali smo više do pedeset posto noćenja. Posljednje tri godine poslujemo pozitivno, plaće su redovite, više nema minimalaca, a kompleks, koliko god prema mogućnostima možemo, uređujemo sami. Presitno je to, ali barem je nešto. Zbog svega sam toga velik dio dana na poslu i prema potrebi kad god zatreba. Direktor nema radno vrijeme. A i unatoč svim teškoćama, izazovno je i raditi i graditi sustav kakav su naše terme. S vremenom sam i očvrsnula pa se lakše nosim s teškoćama. Za sve je potrebno iskustvo.«
»Nakon posla i obitelji ostane mi vremena za župnu zajednicu. Nakon rata, čim smo se vratili doma, uključila sam se aktivno u župu. Najprije uz djecu, uz njihove pripreme za sakramente, uz to što su ministrirali, a onda sam u župu ušla i osobnim angažmanom. Župniku Franji bila sam pastoralna vijećnica, članica Sinode u pripremnom razdoblju, za što smo se pripremali u Sisku i Zagrebu.
Uvijek sam mu bila na usluzi, pomogla mu što god je trebalo, s drugima sam nerijetko čistila crkvu. Što god je trebalo, pomagali smo. Godine 2011. župu su preuzeli franjevci kapucini. Župnik nam je postao fra Goran Rukavina koji je i sada s nama. Dogodila se velika promjena. Započelo se s materijalnom i duhovnom obnovom, ljudi su živnuli. Puno je toga napravio fra Goran. Danas nam je i crkva i župni dvor s dvorištem na ponos. A i sadržaja je za vjernike, posebice za mlade, daleko više. Mala smo župa, a imamo čak 50 ministranata. Ključ je u tome što je fra Goran vjeroučitelj u školi pa je u izravnom doticaju s djecom. I zna s njima. Fra Goranu sam tajnica pastoralnoga vijeća, sastajemo se od prigode do prigode, prema potrebi. Svi se svake nedjelje vidimo i na misi, a i svi smo blizu ako nešto zatreba. Suradnja župe i ‘Top terma’ također je dobra. Župnik je baš dobar čovjek, sve se s njim može dogovoriti, voli pomoći, ugodne je naravi. Surađujemo u organizaciji blagdana, ispečem kolače, inicijativa uvijek ima.
U Topuskom je lijepo živjeti. Imamo mir, slobodu, sklad, turisti nam vole doći jer imamo krasne parkove, šetnice, ljekovitu, termalnu vodu, domaći su ljubazni ljudi. Nedostaje ulaganja i života. Natalitet nam je jako slab. Mladi nemaju prilike iako bi rado ostajali u Topuskom. Zaključujem to prema razgovorima s njima u župi, ali i u susretima s mladima u KUD-u ‘Seljačka sloga’ u Gređanima kojemu sam predsjednica od utemeljenja 2006. Imamo tamburašku i folklornu sekciju, oko 45 članova, okupljamo se u društvenom domu u selu, najčešće nedjeljom u 18 sati. Nisam samo predsjednica društva, nego sam i pjevačica i plesačica. Dođe mi to kao radost i rasterećenje. Drugi su bili inicijatori i osnivači, a mene su izabrali za predsjednicu društva. Nastupamo po Hrvatskoj i šire, sa željom da prikažemo naše mjesto kroz običaje i tradicije. Puno nastupamo i za goste ‘Top terma’. I u crkvi kad god zatreba. Imamo prekrasne narodne nošnje. Ali ne možemo, na žalost, sve što bismo htjeli jer od općine dobijemo 10 tisuća kuna godišnje, tražimo donacije i financiramo se sami. Troškovi prijevoza su kamo god krenemo jako visoki pa možemo koliko možemo. Rado bismo da to bude bogatije i snažnije.
Meni osobno povezanost s Crkvom puno znači. Župnik mi je u svemu velika duhovna podrška. Rado mi pomogne savjetom kad god mi je teško. Da nisam vjernica, jako bi mi bilo teško izdržati sve što je potrebno za vođenje poduzeća. Raduje me da i ja od sebe mogu dati, posebice svojoj župi. Tako će biti dokle god budem mogla.«
