Olga uopće ne izgleda poput Ruskinje. Iako joj ime to sugerira, njezina pojava, uzmu li se u obzir poznati stereotipi, djeluje nekako španjolski. Graciozan hod, maurske oči kao iz pjesme… Mnogi koji poznaju Španjolsku reći će pak da tipične Španjolke i ne izgledaju tako. »Ja sam iz Barcelone«, kaže Olga prepoznatljivim španjolskim naglaskom. »Iz Katalonije«, dodaje, kao da ne želi da netko njezinu domovinu smjesti u politički pogrješne koordinate. Da, ali Olga nije tipično španjolsko ime… ni katalonsko, odgovorit će njezin sugovornik. Odakle joj rusko ime? »Kako ne«, kaže Olga. »To je vrlo često ime u Kataloniji. I inače u južnoj Europi, u Italiji, pa i u Hrvatskoj«, tvrdi. Pa i nije baš. U Hrvatskoj se Olga još i može susresti tu i tamo, ali u Italiji… Tko zna kako je Olga iz Barcelone dobila ime, ali ruska imena u Kataloniji nisu potpuno neobična. Roditelji su ih znali davati djeci svjedočeći svoje ljevičarske ideje, zapravo više kao simbol otpora španjolskomu fašističkomu režimu koji je zatirao pokušaje katalonske posebnosti. Katalonci nisu komunisti. Ali lijeve tendencije, sve do simpatija prema Rusiji, u uvjetima režima španjolskoga diktatora Francisca Franca, nisu bile ništa neobično. No nakon pada Francova režima sredinom sedamdesetih godina Katalonija nije samo dobila autonomiju, nego se počela u punini razvijati kao slobodno društvo, a njezine vodeće političke snage dolazile su iz kršćansko-demokratskih i liberalnih redova, kao i iz ljevice. Vjerojatno je to šarenilo političkih ideja, uz ljepotu zemlje i bogatstvo kulture, pridonijelo tomu da Katalonci uživaju simpatije mnogih. Tko nije poželio prošetati glasovitom ulicom La Rambla u Barceloni, razgledati čudesnu crkvu Svete obitelji ili jednom u životu na Camp Nou gledati utakmicu Barcelone! Tko ne zna tko je Josep Carreras ili Juan Antonio (zapravo Joan Antoni) Samaranch, da se ne govori o imenima kao što su Salvador Dalí, Antoni Gaudí ili Joan Miró. Što bi bio glazbeni svijet bez Montserrat Caballé, a brojni glazbeni sladokusci u istom će dahu spomenuti i majstora političke šansone Lluísa Llacha. No Katalonija je za mnoge samo najbolji i najzanimljiviji dio Španjolske. Zato su mnogi po Europi nakon nedavnoga referenduma o neovisnosti uzdahnuli rekavši: Što im je to trebalo?
Europa je ostala u čudu gledajući nasilje španjolske državne policije nad Kataloncima koji su u nedjelju 1. listopada glasovali na ilegalnom referendumu o neovisnosti svoje zemlje. Ništa manje iznenađenje nije vladalo ni nad tolikom željom Katalonaca da uspostave vlastitu neovisnu državu. Čuđenje se miješalo s nerazumijevanjem koje prati svaku težnju za neovisnošću. No je li ishod katalonskoga referenduma iznenađenje?
I jest i nije. Doista se malotko nadao da će Katalonci s toliko samouvjerenosti zatražiti vlastitu državu. Mediji, to se vidjelo, nisu isprva znali kako bi procijenili razvoj događaja. Političari u Europi bili su još više iznenađeni. Tek su rijetki odmah reagirali, prije svih oni koji podržavaju španjolsku cjelovitost. Vidljiva je bila suzdržanost Europske unije, a onda i Hrvatske, koja je najprije čekala što će reći oni koji u Europi vode glavnu riječ.
Katalonski referendum o neovisnosti i ono što slijedi nakon njega otvara pitanja vezana za odnos između zakona na jednoj i volje građana na drugoj strani, zatim govori o odnosima moći unutar političkih sustava, a ishod bi mogao imati važne posljedice ne samo za Španjolsku, nego i za cijelu Europu.
Ipak, razvoj prilika i nije toliko iznenađujući ako se uzme u obzir strastveno domoljublje Katalonaca. Njihova himna »Žetelac«, koja datira iz 17. stoljeća i nadahnuta je jednom tadašnjom seljačkom bunom, pjeva o »trijumfalnoj Kataloniji, koja će opet biti bogata i na svojem vrhuncu«. Te stihove mnogi Katalonci prizivaju u sadašnje vrijeme. Tko se imao prigodu družiti s njima, zna da većina sanja neovisnost. I premda se, unatoč njihovoj poznatoj tvrdoglavosti, nije činilo da će ići tako daleko, da će umjesto veće samostalnosti kategorično tražiti državu, taj se trenutak dogodio.
Na referendumu 1. listopada, koji je španjolski vrhovni sud proglasio ilegalnim jer je protivan ustavu, sudjelovalo je 2,26 milijuna birača od ukupnoga broja koji iznosi 5,3 milijuna. Pitanje je glasilo: »Želite li da Katalonija postane neovisna država u obliku republike?« Njih 2,02 milijuna glasovalo je za to, a 180 tisuća protiv toga. Središnja vlast iz Madrida pokušala je spriječiti referendum poslavši policiju da zatvori birališta. Uslijed policijskoga nasilja ozlijeđeno je više od 800 ljudi, a čini se da je to bila upravo kap koja je prelila čašu, jer izgleda da su za neovisnost sad i oni koji prije nisu bili. Predsjednik katalonske vlade Carles Puigdemont izjavio je sutradan da je rezultat referenduma »obvezujući« i najavio proglašenje neovisnosti. U masovnim okupljanjima Katalonci su idućih dana podržali rezultate referenduma, a posljednjih dana dogodili su se i nešto manje masovni prosvjedi protivnika neovisnosti.
Jedno od najvažnijih pitanja vezanih za referendum jest je li on reprezentativan, s obzirom na to da je na njega izišlo manje od pola birača. To je upitno i zbog toga što nema zakonskih odredaba koje bi regulirale referendum. No broj sudionika ipak je velik, a impozantan je i broj onih koji su glasovali za neovisnost.
Pitanje o ustavno-pravnom poretku pritom se izravno suočava s pitanjem volje građana. Legalnost nasuprot legitimnosti. Španjolski ustav vrhovni je zakon i kao takav vrijedi za sve građane. No, sada su se nasuprot ustavu našli građani, na kojima počiva ustav. Ne bi bio problem riješiti to pitanje kad bi se ustav i izražena volja naroda odnosili na isto područje države. Ali u katalonskom slučaju samo se jedan dio pripadnika jedinstvenoga ustavnoga područja, doduše kompaktan, usprotivio ustavu. Riječ je dakle o secesionističkom potezu. Ali kako utvrditi tko je u pravu? Odgovor bi se mogao potražiti u pitanju jesu li Katalonci nacija, ali upravo se tu lome koplja između Barcelone i Madrida.
Katalonci se nisu samo ozbiljno pripremali za aktualne događaje, oni su u cijeloj novijoj povijesti bili nadahnuti idejom nacionalne neovisnosti. Španjolska službeno priznaje Kataloniju, uz Baskiju i Galiciju, kao »povijesne nacionalnosti«, ali za sebe zadržava status jedinstvene nacije. Katalonci se pak pozivaju na povijest kao nadahnuće za osnivanje vlastite države, premda je riječ o stoljećima snažne međusobne isprepletenosti različitih političkih, kulturoloških, etničkih i jezičnih čimbenika na Pirenejskom poluotoku. No u tim odnosima Katalonci su se veoma rano počeli prepoznavati kao zasebna cjelina i u političkim previranjima tijekom novije povijesti tražili su svoje mjesto pod suncem. U njihovoj definiciji nacije ne ističe se toliko etnička koliko kulturna pripadnost. Posebnu ulogu pritom igra katalonski jezik, koji je sličan španjolskomu, ali je po nekim elementima, posebice tvorbi riječi, sličniji francuskomu.
Početkom tridesetih godina dvadesetoga stoljeća Katalonija je dobila privremenu autonomiju u okviru španjolske republike, ali ju je izgubila Francovim dolaskom na vlast, a tijekom španjolskoga rata Barcelona je bila važno žarište otpora Francovu režimu. Nakon Francova odlaska i uspostave demokracije u Španjolskoj, Katalonija je ponovno postala autonomna. Katalonski je parlament donio odluku kojom se Katalonci proglašavaju nacijom, uz ogradu da Španjolska to ne priznaje, nego da Katalonce smatra nacionalnošću.
Prema istraživanju iz 2009. godine samo 15 posto Katalonaca bilo je za neovisnost, dok ih je 35 posto tražilo status federalne države unutar Španjolske. Međutim, na oglednom referendumu održanom krajem te iste godine u nekolicini katalonskih gradova čak 95 posto sudionika izjasnilo se za katalonsku državnu samostalnost unutar EU-a. Doduše, na izjašnjavanju je sudjelovalo samo 27 posto građana Katalonije.
Između 600 tisuća i dva milijuna ljudi sudjelovalo je na javnim okupljanjima u povodu »Dana Katalonije« 11. rujna 2012. pod geslom »Katalonija, nova država u Europi«. Na neslužbenom referendumu u studenom 2014. godine 80 posto sudionika izjasnilo se za neovisnost. Zanimljivo je da su na izborima u rujnu 2015. snage koje su predvodile dotadašnja nastojanja za neovisnost izgubile većinu, ali sad je očito da ni tadašnji pobjednici nisu ništa manje gorljivi zagovornici samostalnosti. Ne može se dakle sada reći da se u Kataloniji nije ništa događalo. Prije bi se moglo reći da se Katalonce nije ozbiljno shvaćalo. A oni su kroz čitavu noviju povijest nastojali dokazati da sebe smatraju drukčijima od ostalih Španjolaca i da tu posebnost žele institucionalizirati u vlastitoj državi.
Dakako, glavni im je argument gospodarstvo. Španjolska ima 46,5 milijuna stanovnika, od toga 7,5 milijuna živi u Kataloniji, koja je po broju žitelja treća regija po veličini, nakon Andaluzije i Aragona. Katalonija je motor španjolskoga gospodarstva, ondje se nalaze najjača središta industrije, turizma i bankarstva. Svaki četvrti turist koji dođe u Španjolsku, zapravo dolazi u Kataloniju. Sukladno tomu, Katalonija ima najmanju stopu nezaposlenosti u Španjolskoj. Sa 16 posto stanovništva, Katalonija sudjeluje u poreznim prihodima Madrida sa 20 posto. Španjolska ih jednostavno previše košta, kažu Katalonci.
Oni dakle imaju svoje argumente, ali postoji i druga strana, koja ostaje pri tvrdnji da je riječ o jedinstvenoj naciji. Kako utvrditi tko je u pravu? Onaj tko bude uporniji. A Katalonci su se pokazali upornima, unatoč tomu što se malotko nadao da će na kraju ustrajati na samostalnosti. Valja se nadati da Madrid nije poput Beograda i da ne će odgovoriti radikalnim mjerama. Ali time priča nije završena, jer da bi država mogla postojati kao takva, mora biti međunarodno priznata. Pojedine europske države već su signalizirale da ne žele neovisnu Kataloniju u svojem društvu, ali realnost je nešto drugo. Europsko gospodarstvo ne može dopustiti izolaciju tako važnoga područja.
Ako Katalonija doista postane neovisna, Španjolska će se naći u egzistencijalnim brigama. Nije problem samo u tome što će ju napustiti važan i gospodarski snažan dio, nego što bi to razorno djelovalo na samu supstanciju španjolske nacije, koja sebe vidi kao zajednicu različitih dijelova, ali sudbinski vezanih. Ako iz te sudbinske veze iziđe Katalonija, kako će Madrid objasniti Baskima, pa i pripadnicima drugih snažnih regionalnih identiteta, da njihovo daljnje zajedništvo ima smisla? Španjolska je služila kao primjer države koja je uspješno prevladala fašističku diktaturu i u demokratskom okruženju okupila sve svoje sastavne dijelove u funkcionalno društvo. Sad sve to propada, a pokazuje se da funkcionalnost nije baš na najvišoj razini.
Kako god ta priča završi, ona predstavlja golem izazov i za Europsku uniju, daleko veći od izlaska Velike Britanije iz njezina okrilja. Stručnjaci tvrde da neovisna Katalonija vjerojatno ne bi mogla ostati u EU-u, nego bi trebala proći proces kandidature. Ali EU uvijek nađe rješenje, pa bi u tom slučaju omogućila Kataloniji poseban status glede zajedničkoga tržišta, uključujući i otvorene granice. O tome da bi i drugi mogli slijediti primjer Katalonije ne treba ni govoriti. No važno je pitanje kako uopće očuvati sadašnju Europsku uniju, koja se sve više oslanja na institucije, sve se više centralizira, a onda odjednom otkrije da joj narod radi iza leđa.
A narod slijedi svoje osjećaje i svoja pravila. Mnogi se ovih dana pitaju je li predsjednik španjolske vlade Mariano Rajoy zapravo probudio te osjećaje kad je poslao policiju na birače. Pitanje je je li ih mogao spriječiti da je postupio drukčije. Jer Katalonci, većina njih, neovisno o simpatijama koje uživaju, i bez obzira na aroganciju na koju nailaze, očito su uvjereni da će uskoro trijumfirati, baš kao što kaže njihova himna.
