Papa Franjo odlučio je da će od ove godine posljednje nedjelje prije svetkovine Krista Kralja, ove godine to je 19. studenoga, Katolička Crkva slaviti Svjetski dan siromašnih. Siromašni su zaslužili da se ukaže na izazove s kojima se oni suočavaju, kako na globalnoj razini tako i u zemljama Europske unije, napose u Hrvatskoj, te da se predstave politike i programi kojima se nastoji smanjiti siromaštvo.
Postoje razni metodološki pristupi kojima se pokušava znanstveno utemeljenim kriterijima pristupiti mjerenju siromaštva, to jest ocijeniti koji postotak stanovništva neke zemlje živi u siromaštvu. Na globalnoj razini postoje institucije koje u svojim programima imaju misiju »boriti se protiv siromaštva«, kao što su primjerice Program Ujedinjenih naroda za razvoj (UNDP) te Svjetska banka.
UNDP je 90-ih godina prošloga stoljeća pokrenuo na globalnoj razini u borbi protiv siromaštva prepoznatu inicijativu Milenijski ciljevi razvoja do 2015. godine kojoj je temeljni cilj bio »prepoloviti siromaštvo do 2015.« Prema izvješćima Ujedinjenih naroda i istraživača Svjetske banke inicijativa je polučila određene rezultate. Naime, prema spomenutom izvješću UNDP-a broj ljudi koji žive u ekstremnom siromaštvu (s manje od 1,9 američkih dolara dnevno, tj. manje od 13 kuna dnevno) smanjen je sa 1,75 milijardi 1999. godine na 836 milijuna 2015. godine. I istraživači Svjetske banke u svojim izvješćima navode da se broj ljudi koji žive u ekstremnom siromaštvu smanjio sa 1,85 milijardi 1990. godine na 767 milijuna 2015. godine. Takvi globalni trendovi smanjivanja ekstremnoga siromaštva posljedica su ekonomskoga rasta, posebice velikih ekonomija kao što su Kina, Indija i Brazil u posljednjem desetljeću.
S druge strane, ekstremno siromaštvo u zemljama područja subsaharske Afrike sve do 2010. godine bilo je u porastu, te i danas od navedenih 760 milijuna ljudi koji žive u ekstremnom siromaštvu njih oko 50 %, tj. 383 milijuna, živi u zemljama subsaharske Afrike. No, prema podatcima Svjetske banke, u Europi (ne u Europskoj uniji!) u ekstremnom siromaštvu živi 700.000 ljudi, što je samo 0,1 % udjela ekstremno siromašnih. Podatak za broj ljudi koji živi u ekstremnom siromaštvu u zemljama EU-a ne postoji, ali on je zasigurno bitno niži jer se prethodni podatci odnose na siromaštvo koje bi se moglo kolokvijalno opisati »uvjetima života na rubu preživljavanja« koje je ipak u zemljama Europske unije danas rijetko prisutno u tako ekstremnomu obliku.
Siromaštvo se u zemljama Europske unije mjeri drukčijom metodologijom i granica, tj. linija siromaštva postavljena je na bitno višoj razini od ekstremne linije siromaštva od 1,9 dolara na dan. Kada bi se uzeo u obzir taj iznos, moglo bi se zaključiti da je u većini zemalja Europske unije siromaštvo »pobijeđeno«, no i na temelju hrvatskoga iskustva jasno je da nije baš tako i da u zemljama Europske unije postoji mnogo građana u siromašnim uvjetima životnoga standarda. Ipak, važno je uočiti razliku između metodologija praćenja izazova siromaštva na globalnoj razini uspoređujući podatke s europskima. Može se uočiti da definiranje siromaštva i sam pristup mjerenju ovisi o prostornom i vremenskom kontekstu.
U zemljama članicama Europske unije primjenjuje se jedinstvena metodologija u praćenju siromaštva kojom se zapravo siromaštvo smješta u kontekst društva, pa je u onim zemljama koje imaju veći standard i veće dohotke ta granica viša, a u zemljama s nižim standardom granica je siromaštva niža. Granica siromaštva u zemljama Europske unije definira se kao 60 % medijalnoga dohotka pojedinca ili referentnoga kućanstva u nekoj godini. Tako podatci Eurostata za 2016. godinu navode da je među 27 članica EU-a 17,3 % građana živjelo u riziku siromaštva, što znači da nešto više od 86 milijuna građana živi u riziku siromaštva. To je primjerice porast za oko 5 milijuna siromašnih u usporedbi s 2008. godinom, za istu skupinu zemalja, unatoč svim proklamiranim ciljevima za smanjivanje siromaštva na razini EU-a.
U zemljama Europske unije, osim pokazatelja »novčanoga« siromaštva, vrlo velika važnost pridaje se praćenju pokazatelja koji definira koji broj građana živi u situaciji ne samo siromaštva, nego im uz siromaštvo prijeti i rizik socijalne isključenosti. Tako je prema tom pokazatelju prema Eurostatu u riziku siromaštva i socijalne isključenosti (AROPE) 2015. godine živjelo 118,8 milijuna europskih građana ili 23,3 %. Taj pokazatelj nastaje kombinacijom pokazatelja rizika od siromaštva, materijalne deprivacije i radnoga intenziteta koji mjeri intenzitet (ne)zaposlenosti odraslih radno sposobnih članova kućanstva. U Hrvatskoj je taj pokazatelj bio iznad europskoga prosjeka i za 2016. godinu iznosio je 27,9 % te je Hrvatska bila iza Bugarske, Rumunjske, Grčke, Litve i Latvije prema postotku građana koji žive u riziku siromaštva i socijalne isključenosti. Dakle, u pravilu je za sve zemlje postotak građana koji žive u situaciji rizika siromaštva i socijalne isključenosti veći od postotka građana koji žive u riziku siromaštva, a najmanji postotak siromašnih i socijalno isključenih 2016. godine bilježi Češka 13,3 %.
Prateći te podatke za zemlje Europske unije, može se ocijeniti da postoje europske zemlje koje konstantno bilježe relativno niže stope rizika od siromaštva, ali postoje i one koje konstantno imaju više stope rizika od siromaštva, no ta razlika nije isključivo posljedica razlike u razini ekonomske razvijenosti. Tako su primjerice, uz skandinavske zemlje, Češka i Slovenija zemlje koje konstantno imaju niže razine siromaštva, dok su na drugom kraju spektra zemlje s kontinuirano višim stopama siromaštva kao Bugarska i Rumunjska te južnoeuropske zemlje Grčka, Španjolska, Italija i Portugal, te u posljednjih desetak godina baltičke zemlje Litva, Latvija i Estonija koje su po siromaštvu pretekle spomenute južnoeuropske zemlje. Tako po prisutnosti siromaštva 2016. godine u Europi predvode Rumunjska i Bugarska u kojim je gotovo četvrtina građana izložena siromaštvu, zatim slijede Španjolska, baltičke zemlje i Grčka sa stopama rizika od siromaštva između 21 i 22 %, iza njih su Italija sa 20 % i Hrvatska sa 19,5 %.
S druge strane, najnižu razinu siromaštva 2016. bilježe Češka ispod 10 % te Finska i Danska između 11 i 12 %, iza kojih slijede Nizozemska i Slovenija sa 12,7 % siromašnih. Dakle, prisutnost siromaštva u pojedinim članicama EU-a nije determinirana samo razlikama u razinama razvijenosti, to jest ne vrijedi da je manje siromašnih u zemljama koje imaju veći BDP odnosno koje bilježe veću ekonomsku razvijenost. Primjerice, Češka i Slovenija, iako su manje razvijene od Italije ili Njemačke, kontinuirano imaju niže stope siromaštva. Dakle, prisutnost siromaštva u europskim zemljama, osim ekonomske razvijenosti, ovisi i o brojnim drugim čimbenicima, kao što je primijenjeni model socijalno-gospodarskih odnosa, pa tako baltičke zemlje, koje se često u Hrvatskoj ističu kao dobar primjer jer imaju visoke stope gospodarskoga rasta posljednjih godina zbog primjene neoliberalnoga koncepta reformi, a zapostavljanja socijalne dimenzije, kontinuirano uz visok gospodarski rast bilježe i najviše stope siromaštva u europskom kontekstu. Uz ekonomski rast i razvijenost i socijalno osviješten model socijalno-gospodarskih odnosa, za kvalitetnu borbu protiv siromaštva i njegovo ublažavanje važno je izgrađivati kvalitetan sustav socijalne zaštite i upravo su te tri dimenzije ključne i u njima se nalazi objašnjenje zašto se primjerice Češka i Slovenija kontinuirano nalaze u skupini europskih zemalja koje bilježe najniže stope siromaštva, a obrnuto vrijedi za primjerice baltičke zemlje.
Osim tih razlika u prisutnosti siromaštva u pojedinoj zemlji, važno je istaknuti i to da nije jednako biti siromašan u Bugarskoj i Danskoj jer se same granice siromaštva bitno razlikuju, a nakon toga i sustavi socijalne zaštite ako ste u riziku siromaštva. U Danskoj svojem građaninu jamče bitno veću razinu zaštite od one koju sustav socijalne zaštite Bugarske pruža svojim građanima. Naime, iako je metodologija praćenja siromaštva u EU-u jedinstvena, ipak 60 % medijalnoga dohotka nije isto u Danskoj i Bugarskoj pa je, naravno, granica siromaštva u Danskoj za 2016. godinu mnogo viša nego u Bugarskoj. Tako primjerice u Danskoj za 2016. godinu granica siromaštva za samca iznosi 1433 eura mjesečnoga dohotka (što je nešto manje od 50 eura na dan) i svi građani koji mjesečno raspolažu s manje od 1433 eura smatraju se siromašnima, dok je u Bugarskoj iste 2016. granica iznosila 157 eura mjesečnoga dohotka (5 eura dnevno). Ta granica za Hrvatsku za samca iznosila je 286 eura (oko 10 eura dnevno ili oko 75 kuna). Naime, vidljivo je da bi se i u najmanje razvijenim članicama kao što je Bugarska, u odnosu na onu »globalnu« granicu od 13-ak kuna na dan (o Danskoj da se i ne govori), mnogi siromašni građani prema definiciji globalnoga praćenja siromaštva mogli smatrati dobrostojećima.
Dakle, velike su razlike u životnom standardu siromašnih građana europskih zemalja. U nekim siromašnijim europskim zemljama (Bugarska, Rumunjska, pa i Hrvatska) standard siromašnih građana nerijetko je, nažalost, tako nizak da narušava njihovo ljudsko dostojanstvo, a samim time su onda ugrožena i temeljna ljudska prava tih građana. Naime, siromašni građani manje razvijenih zemalja EU-a nerijetko su izloženi uvjetima života koji ne samo da narušavaju dignitet, nego ostavljaju negativne posljedice na zdravlje, primjerice zbog neadekvatnih uvjeta stanovanja, nemogućnosti osiguravanja dovoljne topline u stanu u zimskim mjesecima, dotrajalosti objekta stanovanja koji je nerijetko vlažan i s neadekvatnom izolacijom pa su siromašni stanari izloženi propuhu i vlazi, što ostavlja negativne posljedice na zdravlje. Također, u siromašnijim zemljama EU-a gdje je granica siromaštva tako niska u pitanje dolazi i osiguravanje adekvatne prehrane koja je važna za sve, a posebice za one najmlađe i djecu koji su još u razvoju i neadekvatna prehrana može izazvati negativne razvojne posljedice.
Sve to vrijedi i za siromašne građane u Hrvatskoj, o čemu s vremena na vrijeme izvijeste i hrvatski mediji. Tako je za Međunarodni dan borbe protiv siromaštva, 17. listopada, RTL televizija u svojoj emisiji »Potraga« prikazala teške uvjete u kojim žive siromašni hrvatski građani. Posebice potresan prilog bio je o samohranoj majci i njezinoj kćerkici iz Osijeka koje žive u neadekvatnim stambenim uvjetima, a djevojčica svjedoči o životu u siromaštvu i svojim neispunjenim željama kao što su vlastiti krevet i kutak za učenje. Još potresniji prilog bio je o drugoj majci koja živi sa svojim bolesnim odraslim sinom o kojem skrbi. Žive od socijalne pomoći od koje doslovce uspijevaju tek preživjeti u derutnoj staroj kući u nedostojnim stambenim uvjetima u Osijeku, u kojoj nemaju ni kupaonicu, a sa svih im strana dopire hladnoća. Njihovo temeljno ljudsko pravo na dostojanstveno stanovanje i dostojanstven život ozbiljno je narušeno.
Koliko su siromaštvo i socijalna isključenost ozbiljan problem u Hrvatskoj, zorno ilustriraju statistički podatci, ali i podatci relevantnih institucija kao što je izvješće pučkoga pravobranitelja. Navodi se da je tijekom 2016. godine za više od 13.600 kućanstava zbog problema s dugom bila isključena električna energija, tako da su se mnoga djeca u Hrvatskoj za kontrolne ispite tijekom 2016. godine pripremala uz svijeću. Takvim tendencijama, osim teške ekonomske situacije uzrokovane višegodišnjom ekonomskom recesijom koja je trajala do 2015. godine, zasigurno je pridonio i nepravedan ovršni zakon koji je, pojednostavljeno rečeno, tako postavio sustav da za neke on predstavlja itekako unosan »biznis, izvor zarade i bogaćenja«, a za druge njihova mala početna dugovanja uvećava nekoliko puta pa oni postaju nesnosan teret i ljude guraju u dužničko ropstvo iz kojega se bez prihvatljivih odgovara nositelja ekonomske i socijalne politike oni sami nikada ne će moći izdići, kako zbog instituta (pre)visoke zatezne kamate kojom se dug višestruko uvećava tako i zbog nesnosno visokih troškova ovršnoga postupka. Ipak, važno je istaknuti da je temeljno načelo da se dug mora vratiti, no u tržišnoj se ekonomiji mora proporcionalno štititi dužničko-vjerovničke odnose, a ne da, literarno rečeno, jedino za dužnike ne vrijedi presumpcija »nevinosti«, nego su već u početku »proglašeni krivima«.
Prema podatcima o kretanju rizika siromaštva u Hrvatskoj od 2010. godine do danas, od kada se na jednak način (jednakom metodologijom Državnoga zavoda za statistiku) prati siromaštvo, stopa rizika od siromaštva oscilira između 19,5 % i 20,5 %. Drugim riječima, u Hrvatskoj kontinuirano postoji između 800 i 850 tisuća građana koji su izloženi životu u siromaštvu, broj građana koji žive u riziku siromaštva i socijalne isključenosti još je i veći: oscilira između 1,3 i 1,2 milijuna. Doduše, bilo je određenih pozitivnih promjena, prije svega nakon 2015. godine, pa je tako broj građana u riziku od siromaštva i socijalne isključenosti 2016. godine bio za oko 150.000 manji nego 2010. godine, zahvaljujući oporavku gospodarstva i poboljšavanju prilika za zapošljavanje.
Poseban je problem siromaštvo djece kojemu bi mjerodavni nositelji socijalne politike trebali posvetiti mnogo više pozornosti nego do sada. Bilo je i krivih poteza resornoga ministarstva koje je izmjenama Zakona o socijalnoj skrbi 2013. godine smanjilo visinu socijalne pomoći obiteljima s malodobnom djecom za 12 % te je time »socijalna država« ionako siromašnu djecu i obitelji ostavila da žive u još većoj neimaštini, umjesto da je djelovala u suprotnom smjeru.
Evo podataka koji to ilustriraju: po starom zakonu iz 2012. godine siromašna je obitelj koja je imala 3 djece u dobi 7 – 15 godina ostvarivala pravo na 2200 kuna ukupne mjesečne pomoći za uzdržavanje, a nakon izmjena zakona, počevši od 2014., ima pravo na mjesečni iznos od 1920 kuna zajamčene minimalne naknade, što je 280 kuna ili 12,7 % manje mjesečne pomoći usmjerene na zaštitu siromašne obitelji s troje djece. Dodatno žalosti činjenica što nepravda učinjena siromašnim obiteljima s malodobnom djecom do danas nije ispravljena.
Nadalje, statistički podatci navode da se u Hrvatskoj nažalost povećava siromaštvo među djecom pa je svako peto dijete u dobi do 18 godina – što je oko 150.000 djece – izloženo siromaštvu. Započela su istraživanja dječjega siromaštva, no javnih rasprava i dostatne svijesti o ozbiljnosti toga izazova među nositeljima političke odgovornosti baš i nema.
Zasigurno će i slavlje prvoga Svjetskoga dana siromašnih unutar Katoličke Crkve pod vodstvom pape Franje, koji je na svjetskoj razini već prepoznat kao istinski vođa u promicanju prava i položaja najsiromašnijih članova društva, pridonijeti osvješćivanju svjetske javnosti o problemu siromašnih, kako na globalnoj razini tako i na razini mjesnih Crkava i vjernika, te potaknuti brojne inicijative mjesnih Crkava na polju ublažavanja siromaštva svojih siromašnih vjernika. Očekuje se da Katolička Crkva u Hrvatskoj slijedi primjer pape Franje pa se u skorije vrijeme može nadati procvatu socijalnih inicijativa s ciljem pomaganja bližnjemu u potrebi. Primjer za to je i akcija Caritasa Zagrebačke nadbiskupije »Da život imaju« za izgradnju doma za djecu bez adekvatne roditeljske skrbi, od kojih mnoga, nažalost, završe na ulici nakon što navrše 18 godina.
Pozitivan primjer sa župne razine donijelo je Karitativno vijeće župe Marije Pomoćnice na zagrebačkoj Knežiji. Naime, kroz projekt »5 za 1« dobrovoljno se javilo nekoliko obitelji koje financijski manjim iznosima pomažu potrebite obitelji za plaćanje primjerice režijskih troškova i sl. Ideja je da lanci od 5 obitelji, koje to mogu, manjim financijskim iznosom pomažu jednoj potrebitoj obitelji, sve dok ona ne nadiđe »rizičnu situaciju«. Pomažuće i potrebite obitelji dobrovoljno se javljaju, a karitativno je vijeće župe inicijator i koordinira provedbu projekta
Stotinjak muškaraca i žena svakodnevno korača prema Gundulićevoj ulici i ulazi u dvorište njima već dobro znane zgrade s brojem dvanaest. Ondje se nalazi pučka kuhinja Družbe sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskoga. Odjeća im je istrošena, na licima utisnuti ožiljci od bremenitosti života, a u rukama vrećice s plastičnim posudama. Zaustavljaju se ispred blagovaonice, strpljivo čekaju i međusobno razgovaraju, ali ne o sebi – jer nije jednostavno nositi teret siromaštva. Zahvalni su na tome što ipak postoji odredište kojemu se u danu najviše raduju. Iz kuhinje se širi miris svježe pripremljene hrane i kruha. Ispruženih ruku i sa širokim osmijehom dočekuje ih sestra Tihomira Parlaj koju opravdano nazivaju dobrim duhom »kuće milosrđa«. U svojoj jednostavnosti odbija pohvalu takve vrste, ali priznaje da se trajno propituje te da je sretna i ispunjena jer joj redovništvo protječe u služenju i ljubavi prema Bogu i čovjeku. Radila je kao medicinska sestra, a po umirovljenju poglavarica ju je poslala siromasima povjerivši joj vođenje njihove pučke kuhinje. Ispred govora i riječi, stavlja svoje ruke koje su navikle raditi, ali ipak joj je najvještije srce. Ono uvijek pronalazi rješenja, što potvrđuje i tableta protiv bolova koju spremno daje gospođi koja se požalila da se ne osjeća dobro. Osim što se skrbi za namirnice, priprema i dijeli hranu, poznaje po imenu sve potrebite koji joj »kucaju« na vrata. Uvijek dijeli dva tanjura: okrjepu za tijelo i za dušu, jer je njezino mišljenje da uz hranu treba dati Boga, ljubav i sebe. Prostorija za objed u pola jedanaest ispunjena je ljudima i njome se razliježe molitva krunice, zatim se čita i komentira ulomak iz Svetoga pisma. Sestra Tihomira kaže da u početku nije bilo snažnoga molitvenoga raspoloženja, ali je s vremenom ojačala želja i potreba pa korisnici molitvu ponekad započinju sami i prije njezina dolaska. U molitvu ugrađuje sve nakane svojih »gostiju«, njihovih obitelji i svijeta, što im mnogo znači jer su gladni i »živoga« kruha.
Za svetkovine Božića i Uskrsa njihovu kuhinju posjećuje i svećenik, organizira se ispovijed i duhovna obnova. Nakon molitve »dečki«, kako ih iz dragosti naziva, iz kuhinje u blagovaonicu donose velike posude s pripremljenom hranom. Jednoga je kišnoga utorka u ponudi bila pirjana riža i salata od svježega zelja. Istoga je dana stigla i darovana pošiljka mesa, što je silno razveselilo sestru Tihomiru jer njihov objed ovisi o dobivenim namirnicama. Zahvaljuje nekolicini zagrebačkih pekarnica koje svakodnevno doniraju kruh i pecivo, Caritasu Zagrebačke nadbiskupije koji redovito misli na siromahe pa im je nedavno poslao jabuke, kao i svim vjernicima otvorena srca. Namirnice stižu i sa sestrinskoga imanja u Lužnici gdje vrijedne milosrdnice uzgajaju povrće. Ponekad se, u nedostatku namirnica, dijeli hrana iz samostanske kuhinje jer je poglavarica dala upute; dok imaju sestre, imat će i siromasi.
S. Tihomira slijedi put vjere i srca pa u takvim situacijama stane pred sliku utemeljitelja svoje družbe i kaže: »Sveti Vinko, hvala za danas, ali molim te providi i za sutra.« Čuda se, uglavnom, i događaju. Potrebiti se nikada ne žale i ne raspituju o jelovniku, nego kažu: »Što god im0a, dobro je.« Većina ih blaguje u zajedništvu pučke kuhinje, ali ima obitelji koje redovito dolaze po hranu i odnose ju u svoje domove, a neki dolaze samo po kruh i pecivo.
Dragica Gamilec iz Udruge sv. Vinka svakodnevno pomaže s. Tihomiri. Odrasla je u brojnoj obitelji i siromaštvu te je uvijek bila sretna s onim što ima. Sada je nezaposlena i pučka kuhinja drugi joj je dom. Itekako razumije i suosjeća s bližnjima u nevolji. Kaže: »Nemamo pravo tvrditi da smo siromašni ako imamo krov nad glavom, a smisao je života u pomaganju.« Objasnila je da život u sebičnosti donosi bolest, dok je služenje siromasima i volontiranje isto što i zdravlje.
U njihovu kuhinju, dodaje s. Tihomira, dolaze tri kategorije ljudi: oni koji su bez ikakvih primanja i žive na ulici, oni koji primaju socijalnu pomoć te umirovljenici s malim mirovinama, nedostatnima za život, koji si ne mogu ili ne znaju skuhati sami. Ne trebaju joj pokazivati nikakvo uvjerenje, dovoljno je javljanje i razgovor. Prima ih s osobitom ljubavlju jer je u temelju njezina poslanja služenje i pomaganje siromašnima, beskućnicima, gladnima, napuštenima i bolesnima. Nedavno joj se javila i gospođa Marina koja je sa svojom kćerkom ostala bez posla, stana i bilo kakvih sredstava za život. S. Tihomira ističe da su takve potresne i teške životne priče sve brojnije. Milosrdnice su oduvijek dijelile hranu, pa i onda kada nisu imale pučku kuhinju. Tada je u njihov samostan dolazilo desetak ljudi, a danas ih je svakodnevno više od stotinu, a za blagdane i do dvije stotine. Teško im je otvoreno govoriti o svojim nevoljama, ali sestra Tihomira zna da mnogi žive u napuštenim kućama bez vode, struje i grijanja, pri čemu su sretni što imaju krov nad glavom. Nekima je životna svakodnevica kolodvor, pothodnik, ostavljeni autobus ili tramvaj. Dio takvih ljudi pogođenih siromaštvom doselio se nakon Domovinskoga rata, posebice iz Bosne, a jedan korisnik pučke kuhinje kaže: »Kad bi me majka vidjela gdje sam, srce bi joj puklo.«
U sklopu kuhinje nalaze se i tuševi za potrebite, a milosrdnice jednom mjesečno organiziraju šišanje te im daruju odjeću i blagdanske pakete.
Milan ima 48 godina i zajedno s četvoricom poznanika po usudu živi u trošnoj kući. Pripovijeda da im najveću poteškoću zadaje krov, da je dvije zime proboravio bez grijanja i da je još uvijek čitav. Nekoliko je godina radio u Njemačkoj na gradilištu, a potom se vratio u Hrvatsku kako bi s otcem osnovao i vodio obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo. Uzgajali su slatki krumpir – batat, američke borovnice, kupine i ekološke jagode. U posao su uložili sva svoja sredstva i na početku je dobro išlo, a zatim su uslijedili problemi s naplatom. Roditelji su završili svoj zemaljski hod. Prodao je stan kako bi podmirio sva dugovanja prema državi i pomogao oboljeloj kćeri svoje sestrične u liječenju. Novca za vlastiti dom više nije imao. Ponosno ističe da ne duguje nikomu ništa, a njemu duguju mnogi. Svaki dan ustaje u sedam sati, popije kavu, odlazi u pučku kuhinju sestara milosrdnica, a zatim ga se može vidjeti na ulicama kako prodaje časopis koji pomaže beskućnicima, »Ulični Fajter«. Rezignirano kaže da kao osoba ne postoji za sustav socijalne skrbi i da od života ne očekuje ništa jer živi dan po dan.
Sveti je Otac uz prvi Svjetski dan siromaha pozvao čitavu Crkvu, ali i sve ljude, neovisno o vjerskoj pripadnosti, na otvorenost i dijeljenje sa siromasima putem konkretnih djela solidarnosti i bratstva. I s. Tihomira se pita skrbi li se Crkva, čije je srce otvoreno, ali i država, dovoljno za siromašne. Smatra da nije dovoljno podijeliti jedan obrok i kao da odgovor pronalazi u riječima sv. Vinka: »Treba činiti još više.« Dodaje da je današnji čovjek zarobljen materijalizmom i zbog toga veoma nesretan i neosjetljiv za potrebe gladnih, siromašnih, tužnih i ostavljenih. Razlog za nadu ipak postoji. Sve više volontera dolazi u njezinu kuhinju, učenika osnovnih i srednjih škola i studenata. Pomažu u pripremanju, dijele hranu i donose radost. I njezina je družba ove godine obilježila četiri stotina Vinkove karizme i na svečanoj proslavi u Rimu uprisutnila utemeljiteljev duh i poruku raširenu po cijelom svijetu, a toliko potrebnu današnjemu vremenu. Možda tu karizmu najbolje opisuje rečenica koju im je oporučno ostavio: »Kruh koji pružate potrebitom može mu produžiti život za jedan dan, ali način na koji mu ga pružate može mu pomoći za vječno spasenje.« S. Tihomira poručuje da ni jedan dan ne bi trebao proći da čovjek ne učini nešto lijepo i dobro za Boga i siromaha.
