Jedan mladić uporno je zvao župnika od ranoga jutra:
– Gdje ste Vi? Ja Vas trebam!
– Nisam u gradu, ali doći ću k tebi čim završim posao – odgovorio je svećenik, koji je u obližnjem selu razgledavao kućicu sa zemljom na jezeru, koju su mu ponudili za rad s djecom, mladima, starima i obiteljima.
To o čemu smo maštali godinama, postajalo je stvarnost. Ne ćemo više razbijati glavu gdje ćemo okupiti djecu tijekom ljeta, kamo ćemo s njima putovati i igrati se jer oko crkve nema mjesta. Ma, i iz susjednih župa također će moći doći k nama! I usred tih misli trgnuo ga je telefonski poziv:
– Vi, gdje? Ne zabili aba mnje? (Gdje ste Vi? Niste zaboravili na me?)
– Doći ću, kako sam ti obećao, negdje popodne… – podsjetio ga je misionar, no za pola sata evo opet istoga pitanja:
– Vi, gdje?
Ovoga je puta odgovor, pomalo u nervozi, glasio:
– Ja gdje?! Na Lune′! (Luna znači Mjesec.)
Zbog toga simpatičnoga događaja od šale smo novi župski centar za duhovne obnove prozvali “Luna”, što znači “Mjesec”. Djeca su bila ponosna što će, kad budu pisali sastavke o tome kako su proveli praznike, napisati da su ljetovali na “Mjesecu”. Dakako, dobio je centar i svoj službeni naziv, ali među nama je ostao jednostavno “Mjesec”.
Već se druge godine ondje odvijaju ljetne kateheze za skupine djece i mladih. Uvjeti su prošle godine bili jako skromni, ali mi smo cijelo vrijeme uz pomoć župljana nastojali mnogo učiniti vlastitim rukama. Kad su došla djeca, trčala su od sreće po dvorištu i otkrivala što ima novoga: “Tuš! Pristup k jezeru! Ormar! Novi kreveti!!!” Dječaci su se posebno veselili novim krevetima jer su prošle godine spavali na podu, ali od prodaje češnjaka, koji smo zajedno čistili, uspjeli smo kupiti krevete koji su nam nedostajali.
Druga grupa bili su invalidi. Naši župljani zajedno s nama potrudili su se da im pruže mnogo radosti, svaki dan je netko dolazio i pripremao jelo, igrao se s djecom, crtali su, plesali, čitali priče, razgovarali, radili ručni rad… Tako da je svako dijete steklo svojega najboljega prijatelja.
Bile su još dvije skupine, ali bih htjela posebno istaknuti veće ministrante Dimu i Stasa, koji su cijelo ljeto pomagali. Znaju da je o. Raul imao dvije teške operacije i ne smije nositi nikakav teret pa su oni stalno bili uz njega: išli s njim u dućan, pomagali na “Mjesecu” kositi travu, zalijevati vrt i cvjetnjak, uređivati oko kuće, igrati se s invalidima, čistiti krumpire, prati posuđe, zabavljati manju djecu… Na kraju su rekli da su izvrsno proveli vrijeme jer im nije bilo dosadno, a mnogo su naučili i osjetili se važnima i potrebnima.
U grupi studenata svi su se već otprije poznavali jer žive u istom studentskom domu. No na “Mjesecu” su proveli devet dana: razgovarali o vjeri, molili, pjevali, igrali odbojku. Najviše smo se zbližili posljednjega dana, kad smo svi zajedno pripremali ručak, uz šale, “naguravanje” u uskoj kuhinjici, i uzajamnu pomoć. Ručak je ispao izvrstan, a svatko je osjećao da je to velikim dijelom i njegova zasluga.
- • •
Dakle, ako vam je kada dosadno, pogledajte oko sebe: komu možete pomoći, što naučiti raditi, kako dobro upotrijebiti vrijeme. I ne zaboravite da sve dobro koje radimo ljudima – radimo samomu Isusu!
Na kraju, od sestara karmelićanki BSI, primite puno svijetlih pozdrava s “Mjeseca”!
S. Mirjam Bubnić, misionarka u Rusiji
Dragi makovci!
Gledajući moje “garavce” dok čekaju početak trećega tromjesečja da završe školsku godinu, ne mogu a da u mislima ne pratim i vas, makovce. Posebice one kojima dugujem odgovor na njihova pisma, u kojim izražavaju svoju blizinu s nama u misijama. I ne samo to – oni se odriču igrica i slatkiša u korist svojih prijatelja na “Crnom kontinentu”. U svoje, i u ime svojih malenih – hvala!
Mnogi ste ove godine imali krizmu, odnosno primili sakrament svete potvrde. Nažalost, ima i onih koji su odlučili nakon krizme “odmarati” se od Crkve!? I dok me to žalosti, raduje me kad čujem da ima i “makovaca” koji su odlučili poći u sjemenište ili u samostane služiti Gospodinu. Radujem se što su sestre Kćeri Božje ljubavi u Zagrebu primile u samostan tri “makovice” – čestitam!
Stoga sam vam ovoga puta odlučila napisati kako se u Ugandi djevojke odlučuju za samostan. Evo dvaju primjera!
Vastina Kamukama (prezime joj u prijevodu znači “za Boga”) kći je katehista. Kad je njezin otac ostario i više nije mogao raditi, Vastina ga je odlučila zamijeniti! Bilo joj je tek 15 godina kad je kao katehistica preuzela filijalu, tj. malu kapelu u župi Rushoka.
“U toj dobi nije mi bilo lako izići pred narod… Molila sam Boga za pomoć”, pričala mi je Vastina. Tim više što je uloga katehista u Africi mnogo više od onoga što zamišljate. Katehist zapravo čini gotovo sve što i svećenik. Ima službu riječi, a ako kapelica ima svetohranište, tad katehist dijeli i pričest!
Vastinina molitva bila je uslišana i ljudi su ju lijepo primili, a župnik je bio vrlo zadovoljan njezinim pastoralnim radom. U skladu s prezimenom “za Boga”, radila je nekoliko godina, promatrajući i rad nas sestara u misiji.
Jednoga je dana fra Cosmasu izrazila svoju želju: “Želim biti časna sestra, ali nisam školovana…” Pomogli smo Vastini da dovrši šesti i sedmi razred osnovne, zatim srednju i krojačku školu. Nakon što je završila školu došla je u samostan, položila zavjete i sad je sestra Vastina.
Premještena je u Rushoooku, gdje u našoj domaćinskoj školi podučava djevojke vjeronauku, šivanju i ručnim radovima. Izvrsna je krojačica i učiteljica! Silno voli službu katehistice, tako da i danas, kao redovnica, kad ne može doći svećenik, ona predvodi službu riječi pa uz propovijed susestrama podijeli i svetu pričest.
Agnes Nowamazima (prezime joj u prijevodu znači “za istinitoga”, tj. opet za Boga) rođena je u protestantskoj obitelji, ali mama joj je katolkinja, koja se s mužem dogovorila da će to i ostati. Ipak, djeca koju je rađala primala su protestantsku vjeru…
Jednog dana majka naše Agnes upitala je muža bi li joj dopustio da krsti jedno dijete u Katoličkoj Crkvi, “kako bi imala s kime ići u crkvu”. I tako je uzela malu Agnes i krstila ju, kao jedino katoličko dijete u obitelji…
Agnes je išla s mamom redovito u crkvu, pjevala u zboru, bila u skupinama koje su imale svoju službe u crkvi. Pokazala se sposobnom, znala je i lijepo govoriti pa su jednom na vijeću u filijali predložili da bude pomoćnica katehistu. Tako je počela predvoditi službu riječi, no nije dijelila svetu pričest jer na njezinoj filijali nema svetohraništa.
Da bi stupila u samostan, i Agnes je prvo trebala završiti školu. U njezinu je školovanju pomagala jedna obitelj iz Zaprešića, a nakon što je završila školu za tajnice, došla je u samostan. Još je u formaciji pa, ako Bog dade da se njezino zvanje održi, uskoro ćemo i nju vidjeti kao redovnicu u službi “za Istinitoga”, možda kao tajnicu u školi ili kao katehisticu na filijali!
Uz lijepe afričke primjere, pozdravljam vas do novoga javljanja iz Ugande!
S. Vedrana Ljubić
