Zahvaljujući i dvanaestom zborniku koji su krajem listopada u Vukovaru predstavili Matica hrvatska i njezin Ogranak Vukovar te vukovarski franjevački samostan, više se počelo doznavati o povijesti zapadnoga dijela Vukovara, danas gradske četvrti Borovo naselje. Živi svjedok te povijesti i nezaobilazan sugovornik bivši je dugogodišnji župnik u Borovu naselju o. Flavijan Šolc koji je u župi sv. Josipa radnika u Borovu naselju proveo 22 godine, dva mjeseca i dva dana, kako sam s ponosom ističe. S obzirom na to da je tek u svibnju ove godine započela izgradnja crkve u čast sv. Josipu radniku – gradnja je trebala započeti 1942. godine – o. Šolc je u razgovoru pojasnio kako je došlo do gradnje, ali i do njezine odgode.
»Braća Tomaš i Jan Bata započeli su 1931. godine gradnju lanca modernih tvornica, po njima nazvanih ‘Bata’. Želja im je bila uz tvornicu izgraditi novo urbano naselje: škole, športske dvorane, trgovine, nogometne terene, kupališta. Nisu zaboravili ni katoličku crkvu.
Za njezinu gradnju, zajedno s pastoralnim centrom i župnim dvorom, dodijelili su sedam tisuća kvadrata na atraktivnoj lokaciji na križanju današnjih dviju ulica: dr. Ante Starčevića i Hrvatskoga zrakoplovstva, među neboderima. Ondašnji đakovački biskup Antun Akšamović ponudio je upravi tvornice milijun i pol kuna uz kamatu od deset posto kao jamčevinu da će se na tom terenu izgraditi katolička bogomolja. Projekti za njezinu gradnju bili su dogotovljeni već 1942. godine. Međutim, ondašnja uprava tvornice, koju su u većini i na najvažnijim funkcijama činili Srbi, opstruirala je njezinu izgradnju. U tome se osobito isticao Toma Maksimović, rođen u trgovačkoj obitelji u Brčkom, u susjednoj Bosni i Hercegovini, koji je također imao jedva trgovačku večernju školu, ali je bio podoban za glavnoga direktora tvornice ‘Bata’. On je svojim sunarodnjacima omogućio bolja radna mjesta, dodijelio im najplodniju zemlju i još štošta. Nikoga ne treba čuditi da je iz obitelji u Borovu Selu svaki drugi član bio zaposlen u državnim poduzećima. Kažu da je Maksimović planirao izgraditi i tramvajsku prugu od Vukovara do Dalja u dužini od tridesetak kilometara. U tome ga je spriječio Drugi svjetski rat.«
Hrvati, okupljeni u udruzi »Sv. Josip radnik«, koja je osnovana 1938. godine, pod vodstvom svojih franjevaca borili su se za svoja građanska, radnička i hrvatska prava, tumači o. Šolc. Maksimović je otpuštao i franjevce koji nisu, prema njegovoj prosudbi, bili podobni. O dvojici takvih »nepoželjnih franjevaca« svjedoči i kronika franjevačkoga samostana u Cerniku u kojoj je zapisano da je 7. rujna 1940. godine u franjevačku rezidenciju u »Borovu Bata« bio premješten o. Marcel Gazdić. Dotični Maksimović nije htio ni čuti da o. Gazdić postane dušobrižnikom tamošnjih tvorničkih radnika. O. Gazdić je već bio na toj službi i osnovao je katoličku akciju u tom dijelu Vukovara, što se Maksimoviću nije svidjelo. Stoga je tražio i dobio njegov premještaj, što pokazuje da je bio jako utjecajan i u crkvenim krugovima. Drugi nepoželjni franjevac bio je o. Petronije Pajtler, rođeni Cerničanac. Posljednji fratar koji je napustio Borovo bio je dr. o. Alojzije Pišpek. Prilikom savezničkih granatiranja Borova krhotine granate pogodile su o. Pišpeka. On je i umro od posljedica ranjavanja i pokopan je na katoličkom groblju u starom Vukovaru. Za njegova nasljednika imenovan je prof. o. Rufin Ruf, kojega su nove vlasti također protjerale. Bilo je to u lipnju 1946. godine. Najprije su o. Rufa pozvali na informativni razgovor u ‘stanicu milicije’, kako se to nekoć govorilo. Za to vrijeme nasilno su provalili u svećenički stan i zatečeno pokućstvo odvezli u središte grada pred franjevački samostan. Nekoliko dana kasnije i škola mu je otkazala gostoprimstvo. Franjevci nisu više imali prostorija za bogoslužje, za dijeljenje sakramenata, a ni za stanovanje.
Na pitanje do kada su katolici nastanjeni u Borovu naselju morali putovati za svoje religiozne potrebe u šest i više kilometara udaljeni franjevački samostan i crkvu u Vukovaru o. Šolc objasnio je da je to bilo sve do 1962. godine. »Tada je uprava naše franjevačke provincije kupila običnu obiteljsku kuću na Krivoj bari i nakon nužnoga preuređenja uselio sam se u nju. U većoj dvorani slavio sam misu i dijelio sakramente, a u manjoj sam stanovao. Nove gradske vlasti svako malo su dolazile, ili su slale dopise i opomene, kako je riječ o prometnoj cesti pokraj koje se nalazi sakralni objekt i kako je jako opasno da se vjernici okupljaju baš u toj kući – crkvi. ‘Dajte mi drugu lokaciju!’ rekao sam. Pet punih godina trajala su naša dopisivanja. Godine 1967. odlučio sam pisati pismo namjere na Kabinet predsjednika Josipa Broza. U međuvremenu kleknuo sam pred raspelo i učinio zavjet: ‘Gospe, ako dobijem lokacijsku i građevinsku dozvolu, novu ću crkvu posvetiti tebi u čast. I gle čuda, 13. svibnja 1967. stiže pozitivan odgovor iz Beograda. Četrnaest punih godina trajala je izgradnja nove crkve, a 1981. godine bila je i posveta. Nitko sretniji od mene!«
O. Šolc nastavio je svoj govor: »Većina onih istih koji su za vrijeme i nakon Drugoga svjetskoga rata nosili crvenu zvijezdu petokraku na svojim čelima ili njihovi sinovi okrenuli su kapu s tri roga i s novom oznakom za samo tri dana stručno minirali novu Gospinu crkvu. Tu smo crkvu, narod i ja, mukotrpno gradili punih četrnaest godina. Bio je to najrazrušeniji sakralni objekt u Vukovaru 1991. godine.«
No u duhu narodne mudrosti koja kaže da čovjek snuje, a Bog određuje, »pod ruševinama je ostao kip Gospe Fatimske koji je izravno iz Fatime donijela časna sestra Ivana, članica Milosrdnih sestara sv. Križa u Đakovu«.
»Kod raščišćavanja ruševina pripadnici specijalnih postrojba Hrvatske vojske naišli su na taj neoštećeni kip. Bilo je to 2. veljače 2000. Po starom kalendaru taj se blagdan nazivao ‘Marino’ – Dani Marijina čišćenja! Jedan od mojih nasljednika o. Perković zavjetovao se ponovno napraviti novu crkvu u čast Gospi Fatimskoj. U njezinoj izgradnji sudjelovala je ponajviše naša Franjevačka provincija i tadašnja hrvatska Vlada.«
Na primjedbu da se nerijetko iz srpskih redova čuje da je uprava tvornice »Borovo Bata« dala i njima dio zemljišta na kojem se sada gradi nova crkva o. Šolc je rekao: »O. Ante Perković, jedan od mojih nasljednika, dobio je od te iste tvornice 2013. godine lokacijsku i građevinsku dozvolu. Da je bilo ikakvih zaprjeka zacijelo bi dobro upućeni Srbi, a i drugi kojima smeta izgradnja nove crkve, već tada digli svoj glas. Godine 2009. ponovno je pokrenuto pitanje njezine izgradnje. Ponovno je zatražena sva potrebna dokumentacija i sve je prošlo bez ijednoga prigovora. Kad već o tome govorimo, treba reći da su Srbi ušli u taj posjed za vrijeme tzv. Krajine, ali samo kad su palili ‘badnjak’ – lisnatu hrastovu granu – uoči pravoslavnoga Božića. Osim toga njima je Vlada, za vladavine Ive Sanadera, dala novac za izgradnju pravoslavne crkve u tom istom naselju ‘Borovo Bata’ gdje ona nikad nije bila ni planirana. Ovdje želim navesti i riječi gospodina Jovana Ajdukovića iz Borova Sela kako je upravo Vlada na čijem je čelu bio gospodin Ivo Sanader dala srpskoj nacionalnoj manjini više novca od svih dosadašnjih u slobodnoj i neovisnoj Hrvatskoj.«
Na molbu da opiše što se u međuvremenu dogodilo s izgradnjom crkve u čast sv. Josipa o. Šolc je rekao: »Gospa se pobrinula da i njezin zaručnik dobije ‘krov nad glavom’. U tijeku je izgradnja nove crkve njemu u čast. Ono što se trebalo dogoditi 1942. godine događa se upravo sada nakon 75 godina čekanja. U tijeku je izgradnja crkve s pastoralnim centrom. A kad se za to ukaže potreba, predviđena je i izgradnja župnoga dvora. Tako bi Hrvati katolici u zapadnom dijelu Vukovara, unatoč tolikim opstruiranjima od 1938. godine pa sve do danas, dobili još jednu bogomolju, i to upravo u godini kad se čitava Hrvatska prisjeća povijesne odluke Hrvatskoga državotvornoga sabora, donesene prije 300 godina, kad su čitav hrvatski narod i domovina nam Hrvatska preporučeni upravo zagovoru i zaštiti sv. Josipa.«
T. Janjić
