Nedavno je u jednoj televizijskoj emisiji bio prilog o doniranju tijela u medicinske svrhe. Sjećam se da je sveti papa Ivan Pavao II. rekao da je grijeh pokopati ono što može poslužiti živomu. Ovdje ipak nije riječ o spašavanju života u doslovnom smislu, nego mrtvo ljudsko tijelo služi za stručnu edukaciju budućih liječnika (što je također vrijedno!).
Prema spomenutom televizijskom prilogu, nakon prosječno tri godine tijelo se dostojno pokopa u zajedničku grobnicu institucije ili preda obitelji pokojne osobe. U našoj je katoličkoj tradiciji ispraćaj i pokop pokojnika uz molitvu i euharistijsko slavlje, pa kako promatrati to pitanje s vjerskoga gledišta? Postoji mogućnost da se osoba odluči za doniranje ne samo iz plemenitih razloga, nego zato što su pokop, grobno mjesto i svi troškovi vrlo visoki, posebno kad nema obitelji koja bi o tome vodila brigu. Kakvo je katoličko stajalište o doniranju tijela?
Čitatelj Mario
Na vrlo slično pitanje odgovorili smo u 2. broju našega tjednika baš ove godine (2/2017), pa Vas pozivamo da ga pročitate i tamo jer ćemo ovdje odgovoriti samo na pojedine dijelove Vašega pitanja. Prije svega još jednom upućujemo na ono što nas o postupanju s tijelima naših pokojnika uči Katekizam Katoličke Crkve koji nam nalaže da »s tjelesima pokojnika treba postupati s poštovanjem i ljubavlju u vjeri i nadi uskrsnuća«. »Pokopati mrtve djelo je tjelesnog milosrđa; jest iskazivanje časti djeci Božjoj, hramovima Duha Svetoga. Autopsija leševa može biti moralno dopuštena s razloga zakonske istrage ili znanstvenog istraživanja. Dragovoljno darivanje organa poslije smrti zakonito je i može biti zaslužno. Crkva dopušta spaljivanje mrtvih tjelesa (kremiranje), ako ta odluka ne dovodi u pitanje vjeru u uskrsnuće tijela« (KKC, br. 2300 i 2301).
To je stajalište Crkve potvrdio i sv. Ivan Pavao II., kojega spominjete, i to u svojoj enciklici »Evanđelje života«, u kojoj piše da slavljenje »evanđelja života zahtijeva da se ostvari iznad svega u svakodnevnom životu, življenom u ljubavi za druge i u darivanju samoga sebe« (EŽ, br. 86), a sv. Ivan Pavao II. naziva ih i herojskim djelima i heroizmom svakodnevice, među koje spada i darivanje organa: »Među tim djelima posebnu ocjenu zaslužuje darivanje organa izvršenih u obliku etički prihvatljivom, da bi ponudili mogućnost zdravlja pa i života bolesnicima ponekad lišenih nade« (EŽ, br. 86).
U svom smo ranijem odgovoru uputili i na pisanje moralnoga teologa fra dr. Šimuna Bilokapića u knjizi »Vjera u pitanjima« (neki odgovori dostupni su Vam na portalu Bitno.net), koji piše o temi »Kako Crkva gleda na doniranje organa?« te riječima Ivana Pavla II. dodaje »da je grijeh zakopati u zemlju ono što može spasiti drugoga čovjeka«, pojašnjavajući da pri tome treba poštivati »etičke norme koje reguliraju darivanje, eksplantaciju i transplantaciju organa«, te da je »identitet« osobe – biti živi »dar« (znak i plod darivajuće ljubavi Boga Otca i Stvoritelja), a »cilj« osobe – »darivati se« – pa i darivanjem organa i tkiva, »u ovom slučaju ne samo za života, nego i nakon vlastite smrti«.
U današnje je vrijeme darivanje tijela u medicinske svrhe regulirano Programom doniranja, ali je rijetko te Vas upućujemo da više o tome pročitate i na internetskim stranicama Zavoda za anatomiju Medicinskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu (kao i na drugim fakultetima u RH) na kojima se ističe da je »donacija tijela, uz dobrovoljno darivanje organa, jedan od najplemenitijih činova koje pojedinac može učiniti tijekom života i ostaviti kao svoje nasljeđe nakon smrti«, jer »darivanjem sebe ne darujemo samo jedan život«. »Dugoročno, to su stotine života koji će biti spašeni zbog znanja stečenog proučavajući anatomiju pravog, trodimenzionalnog, ljudskog tijela, ne nekog crteža, makete, slajda, plastičnog preparata, svega onoga što današnje konzumerističko društvo konstantno baca pred nas.«
Takvom pristupu u prilog govori i svjedočanstvo o svetom Franji Saleškom talijanskoga dominikanca o. Angela čiji smo tekst također prenijeli: »Dok je 1590. godine bio student na Sveučilištu u Padovi, obolio je od kuge koja ga je na kraju koštala i života. Prije nego je umro ispovjedio se, primio posljednju pomast i pričestio se. Potom je napisao oporuku, u kojoj je ostavio jasne odredbe o jedinoj stvari koju je posjedovao: vlastitom tijelu. Imajući u vidu da su u Padovi i profesori i studenti ‘trebali tijela pokojnika’ za studij, tj. proučavanje anatomije i budući da ih nitko nije davao (zbog toga su se kradimice iskapala tijela pokojnika dan ili dva nakon pokopa), Franjo je odredio da se njegovo tijelo prepusti u ruke studentima kako bi ga mogli rezuckati prema nahođenju.«
Zaključno možemo reći da je prema katoličkom nauku dopušteno darivati svoje tijelo za proučavanje i znanstvena istraživanja, a prije nego što se tijelo preda obavi se molitva i ispraćaj tijela, slavi se misa zadušnica (dakako, ako je donor vjernik katolik), a u svakom se slučaju s mrtvim tijelom postupa dostojanstveno, sve do trenutka ukopa (prema želji pokojnika ili u obiteljsku grobnicu ili u grobnicu Zavoda za anatomiju), a Zavod poziva i na mise za one koji su donirali svoje tijelo u znanstvene svrhe. Ta praksa u nas i nije zaživjela te je dobro podsjetiti na riječi dr. fra Šimuna Bilokapića da je i u tom kontekstu potrebno izgrađivati »kulturu darivanja, a ona je sastavni dio šire kulture života na koju nas poziva blagopokojni papa Ivan Pavao II.«
