U šumi Klačinac između Cernika i Šumetlice u zaseoku Marijevac partizani su 15. lipnja 1945., dakle više od mjesec dana nakon završetka Drugoga svjetskoga rata, bez ikakvoga suđenja, ubili 51 Hrvata samo zato što su bili pripadnici druge vojske. Uglavnom se radilo o pripadnicima domobranske vojske i žandara koji su se vraćali s križnoga puta iz Bleiburga. Rekli su im da idu na rad u Požegu. To je posvjedočila Luja Vuk, udova Ivice Vuka, držeći u ruci popis od 42 ubijena i šestero krvnika, uglavnom iz toga kraja. Među njima bile su i dvije partizanke, a obje su se zvale Desanke! Imena i prezimena devetorice ubijenih nije bilo na tom popisu. Ne zna se iz kojih razloga. Naredbu je izdao najpoznatiji udbaš toga kraja nakon Drugoga svjetskoga rata Ivan Stevo Krajačić, rodom iz prigradskoga naselja Dragalić kod Nove Gradiške.
Luji je danas 90 godina, a kad se sve to događalo, bila je 17-godišnjakinja. Iako je danas u poodmakloj dobi, starost joj nije umanjila dobro pamćenje. Za nju se još i danas može reći da je živa povijest svoga kraja. Njezini su se doselili iz Like, iz Podlapače. Djevojački se prezivala Sertić. Njezin pokojni suprug Ivica, nekoć poznati kolar u tom kraju, napravio je, krišom, popis tih mučki ubijenih stradalnika. Tintu je sam napravio od materijala koji su bili oko njega na raspolaganju. Radi se o mladićima iz Nove Gradiške, Bjelovara, Garešnice, Karlovca i Požege. Noć je trebala sakriti zločin, kao i većinu njihovih zločina do danas. Međutim, narodna mudrost takve je pokušaje opisala riječima: »Zaklela se zemlja raju da se svačije tajne znaju!«
O samom činu ubijanja svjedočili su i drugi ljudi iz susjedstva kojih više nema na životu. »Kad su ih povezali žicom i postrojili ih, potjerali su ih prema šumarku Klačinac. Ja sam se od straha sakrila pod krevet«, pripovijeda jako uzbuđena baka Luja. Međutim, prema svjedočenju sada pokojnih svjedokinja Elizabete, Kate i Marije Trtanj, koje su sve to promatrale svojim očima, te Ivana Bigovića Maćaševa i Stjepana Valešića, te su jadne ljude tri dana i tri noći mučili mještani Srbi iz susjedne Šumetlice. »Među njima su se najviše isticale u zlodjelima i mučenjima tri Srpkinje. Jedna se zvala Desanka, druga Jula, a trećoj se ne mogu sjetiti imena«, nastavila je svoja prisjećanja 90-godišnja baka Luja. »Moram i to reći da zbog tih zlodjela do sada još nitko nije odgovarao. Međutim, sve tri partizanke su, još za života, teško patile u svojim bolima ne mogavši ni umrijeti, a i njihova djeca.«
Suprug Ivica popisao je imena i prezimena 42 stradalnika, mjesto rođenja te kojemu su rodu vojske pripadali. Zločinci su strijeljali i jednoga njihova ideološkoga pripadnika koji se zgražao nad brutalnošću svojih kolega, a ponajviše partizanki iz susjednoga mjesta.
Očuvan je i popis počinitelja tih zlodjela. Kako je taj popis preživio sve premetačine u staji u kojoj su bili zatočeni ti jadnici pravo je čudo. Baka Luja veli da su te liste stavili iza jedne grede i kad je opasnost prošla, liste su pomno čuvane na skrovitom mjestu.
»Tjelesa ubijenih bacili su u jednu udolinu u šumi Klačinac između dva brežuljka. Granjem iz obližnje šume prekrili su njihove zemne tjelesne ostatke. Mi smo na tim predjelima«, prisjeća se nadalje Luja, »čuvali blago. Tako su svinje tražeći žirove naišle na kosti tih nesretnih ljudi. Netko je smogao snage pa je otišao u Novu Gradišku i javio drugu Stevi da je zločin izišao na vidjelo. Drug Stevo Ivan Krajačić naredio je da se posmrtni ostatci tih nesretnika prekriju još jednim slojem zemlje.«
Na kraju razgovora baka Luja otkrila je još jednu veliku tajnu. U bunaru, koji se nalazi zabetoniran ispod sadašnje lovačke kuće u Cerniku, nalaze se zatrpane kosti i drugih stradalnika iz toga kraja nakon Drugoga svjetskoga rata. Navela je i imena šumaraka u okolici gdje su pokopani ubijeni Hrvati toga mjesta. U Cerniku je nakon Drugoga svjetskoga rata ubijen 101 mještanin, a u samom ratu nitko nije stradao!
