Kada se krene od sjevernojadranskoga grada poznatoga po buri prema unutrašnjosti do najposjećenijega hrvatskoga nacionalnoga parka, vijugava cesta vodi kroz naselja koja su sve pustija. Iako se između Senja i Plitvica uz državnu cestu mogu vidjeti kuće, vozeći se šezdesetak kilometara nailazi se tek na jednu katoličku crkvu, no u zimskim mjesecima mnogo toga upućuje na Božju stvaralačku moć – od raznolikosti prirode do nade u opstanak u malenim mjestima i selima koju ljudi gaje u tom kraju. Na pola puta, u blizini Otočca i odmah na samom čvorištu autoceste za Split, smjestila se nevelika seoska crkva s početka 19. stoljeća u Kompolju, mjestu u kojem stanovnici ne vole da ih se geografski smješta u Liku, nego daju precizniji opis da su dio Gacke doline.
Već sam naziv otkriva da se to mjesto s nešto više od tristo mještana smjestilo uz polje koje donosi hranu i egzistenciju, a tako je bilo i stotinama godina prije – taj pretežito poljoprivredni kraj bio je primamljiv i Japodima na početku nove ere, zahvaljujući kojima je Kompolje poznato na arheološkoj karti Europe jer se na brježuljku Crkvina nalazilo japodsko naselje. Svoj je demografski maksimum mjesto dosegnulo početkom 20. stoljeća kada je imalo više od tisuću žitelja, no iseljavanje i drastičan pad uveo je Kompolje u novi milenij s trećinom tadašnjega stanovništva. Unatoč svim teškoćama život se u tom mjestu veže uz područnu školu, a susretište u koje se rado navraća jest i župni dom i crkva sv. Stjepana prvomučenika.
Uz dvojicu župnika nakon Drugoga svjetskoga rata Mirka Dintera i Milu Rajkovića koji su ostali u sjećanju naroda, sadašnji župnik Anđelko Kaćunko (63) također mnogo čini na materijalnom i duhovnom području kako bi probudio Kompoljčane iz duhovnoga zimskoga sna. Na zapad regije Gacke stigao je prije sedam godina iz Vojne biskupije u župnu kuću u kojoj od 1969. godine nitko nije boravio, pa je za mnoge župljane već i ta činjenica da svećenik živi u mjestu bila velika novost i osvježenje.
»Od mojega dolaska u kolovozu 2011. godine odnos rođenih i umrlih je do 2016. godine ‘pozitivna nula’ – u župnoj crkvi imali smo 31 krštenje, a preminulo je 29 župljana. Broj prvopričesnika i krizmanika varira od četiri do šest svake godine«, kaže župnik Kaćunko, rodom iz Doca Donjega, koji je široj javnosti poznat i po svojem publicističkom radu, a svoje župljane oduševljava i glazbenim znanjem i umijećem te redovitim ažuriranjem internetske stranice i objavom tjednoga župnoga listića. Po župnoj evidenciji tijekom posljednjega božićnoga blagoslova obitelji u siječnju ove godine u Kompolju je živjelo oko 330 stalnih žitelja, a još ih desetak povremeno boravi dio godine. Od toga broja – kako nam kaže župnik Kaćunko – tek je nekoliko onih koji nisu katolici: dvoje muslimana i nekoliko pravoslavnih.
U Kompolju se nedjeljom slavi jedna misa, u 10 sati, kao i svakoga dana – uglavnom navečer, osim u došašću kada vjernici dolaze na zornice. Svake nedjelje župnik Kaćunko uz kompoljačku župu ima dužnost i na Vratniku, a dvaput mjesečno odlazi u župu Brlog te jednom mjesečno u vratničku filijalu Crni Kal te po potrebi pomaže i župniku u Otočcu.
»Dolazak vjernika nedjeljom u crkvu varira od 15 posto u redovitim prigodama do oko 30 posto na posebnim slavljima. U cijelom tom kraju, tj. gdje god su ljudi vezani uz zemlju, osjeća se određen ‘nonšalantan’ pristup nedjelji, odnosno vrlo ‘labav’ ili fleksibilan odnos prema trećoj Božjoj zapovijedi, poštivanju dana Gospodnjega, jer se pred misom prednost olako daje svim drugim poslovima. Takve sam nazvao ‘štalokatolicima’, premda se to odnosi i na nedjeljni boravak u radionici, u šumi, na moru, u birtiji«, govori župnik Kaćunko o župi osnovanoj 1807. godine koja svetkovinu zaštitnika slavi 26. prosinca, a vanjsku proslava ima nakon Velike Gospe za »letnju Stipanju«.
U Bosni postoji izreka da su »najgori Turci oko džamije«, no u Kompolju je sasvim obratna situacija – župnikovi susjedi ujedno su i njegovi najbolji i najaktivniji suradnici u svim projektima koje pokreću, tako da ih za neke potrebe ne treba ni tražiti, već ih oni sami uočavaju, a u veće se akcije uključuje i širi krug župljana. Odnedavno je župljanin Kompolja i umirovljeni pastoralni teolog mons. dr. Milan Šimunović koji se vratio u rodno mjesto kako bi prkosio dvama stereotipima: da je nemoguće živjeti na selu i da kao pastoralni teolog radi na terenu. Jedan od trojice svećenika iz mjesta, mons. Šimunović slavio je mladu misu na Novu godinu prije točno pedeset godina, a prisjeća se kako je Kompolje u njegovu djetinjstvu bilo mnogo življe nego danas.
»Posljednjih sam godina postao posebno osjetljiv na pitanje sela, svi trče u grad, u gradu se drukčije živi, a na selu i dalje ima zdravih snaga, pa tom malom broju ljudi treba posvetiti veću pažnju. Zbog toga sam se i vratio. Došao sam u mirovini u rodnu župu kao običan župljanin, mogao sam ostati u Rijeci ili otići u daleko lakše sredine, no vratio sam se i obnovio staru kuću kako bih rekao susjedima da ne smiju zapuštati svoja ognjišta i da ne smije sve tako brzo propadati«, kaže profesor Šimunović, kojega župnik zove »Domaći«, a rado se kao svećenik uključuje u život župe – služeći mise, održavajući kateheze, dajući prijedloge i ideje prema svojim mogućnostima, budući da je uključen u projekte na razini Hrvatske biskupske konferencije i angažiran u pisanju knjiga i članaka.
»Nikada nisam vjerovao da će se ovdje moći okupiti zbor koji će četveroglasno pjevati na ponoćki i drugim programima. To je ujedno i katehetska skupina jer se kroz tumačenje pjesama i druženje stvara zajedništvo. To je dokaz da se ‘iz ničega može napraviti nešto’. Smatram da župa ima potencijal jer je jedino mjesto okupljanja u mjestu. U župu može doći bilo tko, dobrodošli su oni redoviti vjernici, ali i oni koji često ne dolaze. Posebno me raduje što na misu i obiteljske susrete počinju dolaziti cijele mlade obitelji, a tomu zasigurno pridonosi i župnik koji svoj pastoral obogaćuje i sviranjem tamburice, ali i prisutnošću župe na internetu«, kaže mons. Šimunović.
Da se u ljudima uspjela probuditi inicijativa i angažman za župu svjedoče svi oni koje smo susreli na nedjeljnom misnom slavlju. Stigli su u crkvu po velikoj hladnoći i snijegu, svatko znajući svoju ulogu u »lancu« župnoga zajedništva… Ovogodišnja će se Druga nedjelja došašća posebno pamtiti u župi jer je toga dana pušteno grijanje u crkvu prvi put u povijesti, a djecu i obitelji posjetio je sv. Nikola. Toliko izvanrednosti dovelo je i do toga da se zaboravilo na redovite i uhodane stvari, pa se tako propustilo na kraju mise pomoliti u čast mladoga hrvatskoga blaženika Miroslava Bulešića. Naime kompoljska župa prva je u Hrvatskoj dobila relikvije toga blaženika i ugradila ih u obnovljeni oltar prije dvije godine.
Svim je tim obnovama posljednjih godina izbliza svjedočila župna mežnjarica Mira Kranjčević, po adresi i uključenosti bliska župi. Uz supruga Tomislava i troje djece Katarinu, Gloriju i Antu, ta 51-godišnjakinja rodom iz Kutareva svoju službu ne shvaća samo kao posao, nego poziv da se uključi u materijalnu i duhovnu obnovu župe i samoga mjesta.
»Ljudima je mnogo značilo što se svećenik vratio u mjesto, počeli su se više približavati i sudjelovati u župi. To je i naša zadaća: mi smo ovdje da potičemo župljane na pastoralne aktivnosti i djelovanje. Biti mežnjar ne znači samo otključavati crkvu, čistiti i spremati za različite prigode, nego i svjedočiti životom ljepotu života u župi. Na početku sam se pitala kako ću to moći, no sve je u redu i uvijek imam podršku cijele obitelji. Trudimo se svaki dan nešto pozitivno napraviti i ovako je moj život postao ispunjen, jer biti župljanin a ne sudjelovati ni u čemu je prazno. Svoje djelovanje u župi ne shvaćam kao teret, nego kao dobitak i izgrađivanje«, svjedoči jedna od najvjernijih župnikovih suradnica domaćica Kranjčević.
Njezina kći Katarina Kranjčević (23) diplomirala je u rujnu studij hrvatskoga jezika i književnosti u Rijeci, a i tijekom studija redovito je vikende provodila u Kompolju – jer je dio župnoga zbora te čitačica na nedjeljnim misama, ali ne po »obiteljskoj dužnosti«, nego iz vlastite želje. Dok čeka praksu u Otočcu, pomaže župniku Kaćunku u vođenju uredskih poslova jer – kako on sam priznaje – ne veseli ga što mu je nametnuto »brdo papirologije« jer je osobno skloniji slovima nego brojkama. Zajedno s dvjema osnovnoškolkama krenula je Katarina u školu orguljaša koju predvodi svećenik Josip Šimatović s redovnicom iz Zagreba i jednom mjesečno imaju probe i vježbe.
»Kao mladi prije nego što je došao don Anđelko sa svećenikom Josipom Šimatovićem redovito smo se družili, išli smo s njim okolo u sela, pravili roštiljade. Mnogi su mladi zatvoreni u sebe, no mi ih svojim životom želimo privući. Imali smo dosta primjera gdje smo uspjeli privući osobe za koje nikada ne bismo rekli da bi došle u crkvu, a uspjeli smo to kroz župni zbor«, govori Katarina Kranjčević i kaže da se muški dio sela osim u crkvi nedjeljom zna okupiti na nogometu, na igralištu kod škole.
Za Božić 2014. u župi je počeo djelovati župni zbor – probe imaju jednom ili dvaput tjedno, a uz župnika voditelja glavnu ulogu ima i Glorija Kranjčević kao orguljašica. Zbor redovito vodi pjevanje na nedjeljnim i blagdanskim misama, kao i na kulturnim priredbama. Dio zbora od samoga početka jesu i supružnici Petar (54) i Marija (53) Kranjčević. »Prije nego što smo pokrenuli zbor pjevalo se pučki, a sada znamo otpjevati i četveroglasne skladbe. U zboru smo oboje, najviše se okupljamo oko crkve i u kvartiru, a osim pjevanja dodatno smo se i povezali, pa nakon proba imamo druženje, slavimo rođendane i imendane. Župa je po novom župniku i nama vjernicima doživjela preobrazbu, sada se okupljamo svaki dan na misama«, govori Petar Kranjčević, trenutačno u invalidskoj mirovini, a ranije zaposlen u drvnoj industriji. Župni zbor nastupa i u susjednim župama i crkvama, poput Brloga, Vratnika, Kala, Otočca, a upravo na to zajedništvo među okolnim župama često poziva i župnik Kaćunko. Podsjeća ih kako su stariji njegovali taj oblik zajedništva i prijateljstva i ističe da je danas »primjetno sve jače zatvaranje u sebe ili u svoju ‘malu izolaciju’, koja se nažalost svede na duhovno životarenje uz privlačno ‘medijsko smeće’ koje umno zaglupljuje i moralno kvari«.
Na izvornoj ličkoj čakavskoj ikavici razgovara Milan Kranjčević (58), pravnik i tajnik Hrvatske gospodarske komore u Otočcu, koji vrši i službu ravnatelja Katedre čakavskoga sabora pokrajine Gacke, koji odmah ističe dvije posebnosti Kompolja: oko 80 posto izložaka u zagrebačkom Arheološkom muzeju o japodskoj kulturi dolazi iz Kompolja, a Kompoljčani su dali najviše učiteljskoga i profesorskoga kadra tijekom 20. stoljeća.
»Danas je ovdje razvijen pasivni oblik poljoprivrede, aktivnih je poljoprivrednika relativno malo, sadi se krumpir, kukuruz, ječam, pšenica, ima malo OPG-ova. Dio stanovnika radi u Senju i Otočcu u uredima i tvrtkama, industriji i upravi, rjeđe se putuje u Gospić. Nekada je u Kompolju bio pogon za proizvodnju stiropora, no sada je zatvoren. Također sjećamo se da su se nekada u tom kraju bavili lončarstvom, izradom drvenih i vunenih predmeta, no više nitko nije usmjeren na to«, napominje Kranjčević, koji smatra da su Kompoljčani vrlo oprezni, »ni u čemu nisu prvi, uvijek su među zadnjima«, kao da vlada mentalitet čekanja, nejurišanja i neisticanja. Tako opisuje kako su se velike moderne kuće i strojevi u Kompolju nabavljali među zadnjima, tek kada se vidjelo kod drugih kako će to biti. »Mnogi od nas samo stanuju na selu, ne živimo tu, mi smo građani koji žive na selu, nemamo ništa sa seljačkim načinom života, osim sentimenta i sjećanja«, kaže Kranjčević i ističe sve veći problem zapuštene zemlje.
Uspjeli pastoralni eksperiment – tako bi se mogao nazvati projekt koji svoje prve korake čini u župi u Kompolju, a riječ je o programu obiteljske nedjelje – misnom i katehetskom susretu jednom mjesečno na koji su pozvani djeca i roditelji, posebno oni koji se pripremaju za slavlja sakramenata. Sa željom da se stječe iskustvo vjere i zajedništvo te oživotvori ona lička poslovica: »Uči sveta [savjeta] i od malog deteta«, odazvali su se roditelji i pozitivno reagirali na prva tri susreta.
Svoju duhovnu hranu tu pronalazi i župljanka Suzana Rubčić (45), koja u župi potiče molitvene aktivnosti te redovito čita na misnim slavljima i surađuje u mnogim područjima župnoga života. »Dolazak svakodnevno na misu daje mi snage da nosim svoj životni križ. Na početku nas je dolazilo dvoje-troje, sada nas se na misama kroz tjedan okupi desetak redovitih. Kako doma imamo krave te prodajemo mlijeko, većinu poslova završimo tijekom dana, a u vremenu kada je večernja misa u kući ne bih napravila ništa posebno, pa sam odlučila to vrijeme posvetiti Bogu. Misa nas kao župljane povezuje i rezultati se malo-pomalo vide. No potrebno je još puno raditi, nužna su odricanja i više zalaganja župnika i nas njegovih suradnika«, svjedoči župljanka Rubčić, koja sudjeluje i u animiranju krunice prije nedjeljne mise, kao i svibanjskih i listopadskih pobožnosti. Prva nedjelja u mjesecu rezervirana je za pobožnost klanjanja pred Presvetim Oltarskim Sakramentom, a u korizmeno vrijeme poseban je doživljaj pobožnost križnoga puta na novouređenoj kalvariji na otvorenom. Prije nekoliko godina postavljeni su »obiteljski« križevi na petnaest postaja, zaslugom i darom župljanina Jose Nikšića koji radi u Njemačkoj.
Kao glavnu, najvjerniju i najdugovječniju ministranticu župnik predstavlja Mariju Rubčić, 13-godišnju osmašicu koja sljedeće godine planira upisati gimnaziju u Otočcu, a na proljeće primiti sakrament potvrde. Svoj angažman pokazala je i napisavši scenarij za ovogodišnji igrokaz za nikolinjsku priredbu. »Glumila sam u tom igrokazu, a nedugo prije blagdana sv. Nikole raspisala sam scenarij po ulogama. Imali smo nekoliko proba, intenzivnije prije same izvedbe, a u program su se uključila djeca koja i inače glume u školi, pa je sve bilo lakše i jednostavnije«, govori ministrantica, koja često prednjači u župnoj marljivosti među svojih pet kolega iz Kompolja s kojima pohađa školu u Otočcu.
O još se jednom kuriozitetu govori u Kompolju, a riječ je o tome da su crkveni blagdani u pravilu ženskoga roda, pa se tako slavi Jurjeva, Ilinja, Ivanja, Josipova, Dova (Duhovi), Križeva (Sv. Križ), Lozarija (Majka Božja od Ružarija)… Glavni organizator ljetne proslave zaštitnika župe Stipanje, koja se posljednjih godina uglavila u subotu nakon Velike Gospe kao tradicionalni pučki »zbor«, član je župnoga pastoralnoga vijeća Tomislav Marincel, poduzetnik koji zajedno sa sinom ima kamenoklesarsku radionicu i vrši pogrebne usluge. Njegova je supruga Ivana također prva »desna ruka« za sva župna slavlja te svjedoče da na Stipanju dolaze vjernici iz okolnih mjesta, ali i cijele Hrvatske.
Za Stipanju velik angažman pokazuje i Tomica Fajdetić (55), tajnik lovačkoga društva »Vepar« iz Kompolja, zaposlen kao voditelj bankovne poslovnice u Otočcu, koji sa svojih pedesetak kolega za taj događaj organizira lovačke specijalitete. »Nekada se nema vremena, ali za župu se uvijek nađe vremena, jednostavno ne možemo reći ‘ne’ našemu župniku. U Kompolju nema čovjeka koji je nezadovoljan sadašnjim župnikom«, govori o svojim sumještanima i predstavlja zajednicu kao dobru, požrtvovnu i marljivu, spremnu pomoći drugima, koja će – iako nemaju uspostavljen župni Caritas – pokazati solidarnost i pomoći kada nekoga pogodi nevolja. A tako je bilo i tijekom Domovinskoga rata u kojem je Tomica Fajdetić sudjelovao u 111. brigadi: »U Kompolju su padale granate, bile su oštećene i kuće, a jedna je granata pogodila i krov tornja crkve sv. Stjepana. U susjednim je selima bila prva crta razdvajanja, no ljudi se nikada nisu iseljavali, imali smo ovdje borce i oformljenu obranu, a dolazila su i pojačanja sa strane.«
Iako je na rubnom dijelu, i zaseok Nikšić Most pripada župi Kompolje, gdje danas živi samo nekoliko obitelji – svjedoči Anđelko Nikšić (45), aktivan u župi sa suprugom Sanjom i dvoje djece. »Koliko mogu odvojim vremena da pomognem župi i župniku, no naš je župnik glavna pokretačka osovina. Na mudar nas je način povezao i pridobio, a vjerujem da je naše zajedništvo pozitivan znak za budućnost jer nam inače mnogo toga u mjestu ne ide na ruku: i posljednja trgovina zatvorena je prije nekoliko mjeseci, nema nikakvoga ugostiteljskoga objekta pa nam je župa središnje mjesto okupljanja«, govori Nikšić, koji je svjedočio i brojnim materijalnim radovima na saniranju crkve: od izmjene krovišta, rušenja stare trošne i gradnje nove sakristije do saniranja unutrašnjosti svetišta i uređenja unutrašnjosti župne kuće. Veliko je slavlje bilo u kolovozu ove godine o slavlju 210. obljetnice osnutka župe kada je obnovljena unutrašnjost crkve i crkvena lađa te su postavljene nove crkvene klupe.
Unatoč svim izazovima, kada zimski snijeg i led okuju Gacku dolinu, spremna drva za ogrjev, bačva kiseloga zelja i meso iz domaće radinosti »osigurač« su za doček proljeća, no uz tu hranu tamošnja župa u Kompolju vjeruje i nada se da će sljedeći snijeg dočekali njihova zajednica još povezanija i snažnija u zajedništvu.
