Kada nakon mise polnoćke vjernici iziđu iz crkava, prvi postupak nije redoviti pozdrav, nego čestitanje Isusova rođenja – Božića. I dok se u gradskim sredinama možda izgubila navika čestitara, ta drevna tradicija još se uvijek prenosi iz naraštaja u naraštaj u mnogim mjestima diljem Lijepe Naše i božićni su dani – s prijelaza iz stare u novu godinu – posebni i zbog nizanja želja koje se tada izriču. No pošiljke elektroničkom poštom, čestitarske SMS poruke i virtualne razglednice zamijenili su nekadašnje ranojutarnje buđenje, susret uživo licem u lice te nizanje različitih želja – sve je to, naime, dio hrvatskih božićnih običaja koji žive od Slavonije do Istre, od Međimurja do Dalmacije.
Svaki kraj ima svoje čestitare, poznate i po nazivu polaznici: neki dolaze na Badnjak rano ujutro, drugi su božićni gosti, a neki svoj ophod od kuća do kuća započinju na svetkovinu sv. Stjepana. No svima im je zajedničko da u tom drevnom načinu budu prvi gosti.
Iako se Božić slavi kao obiteljski blagdan, neizostavan je dio dijeljenja radosti i veselja međusobno izvan uskoga kruga obitelji, među rodbinom, prijateljima, susjedima i mještanima. Taj je običaj čestitanja u prvoj polovici 18. stoljeća zapisao isusovac Juraj Mulih, posebno spomenuvši običaj polaznika – prvih posjetitelja i gostiju čestitara: »Žensku glavu na Božić k hiži ne puste, a drugde mušku glavu hote imati, ali se mora opiti, akoprem je i malo dete, z žganem vinom nalejano, ar se drugoč pri pčelah roja niti sreće, ne bi mogli ufati. O peklenska vera!« Dio je to običaja i vjerovanja da prvi posjetitelj koji uđe u kuću treba biti zdrav i krepak, jer to kući donosi sreću i blagostanje tijekom cijele sljedeće godine. Da se kojim slučajem ne bi dogodila »nesreća«, ukućani se obično unaprijed dogovore s nekim momkom koji onda »slučajno« prvi ulazi u kuću, a posebno se izbjegavalo da žena bude polaznik. Tražilo se da ta osoba čvrsto sjedi, kako bi i kokoši sjedile na jajima, potiče vatru i žari iskre s badnjaka, za što je bio poslužen jelom i pićem. No s godinama se i to promijenilo…
Kada čestitar uđe u kuću, žene ga posipaju žitnim, kukuruznim i lanenim sjemenom da bi dobro rodilo i onda uslijedi najvažniji dio – izreka čestitke. »Čestit vam bijo Badnjak, Adam i Eva! Živi i zdravi i do godine bili! Deca vam se rodila, krave telile, kobile ždrebile, krmače prasile, čele puštale, njive rodile, kvočke, guske, patke i pure legle, ko šta ve iskre frcale!« Tako su mladi čestitari u Retkovcima dolazili na Badnje jutro. Svagdje su čestitke božićnih čestitara i govornih formula sadržajno bile povezane uz dobrobit i napredak gospodarstva i ukućana. Nakon izrečene čestitke domaćica kuće odgovarala bi: »Dao Bog!« Potom se na Badnjak išlo na misu zornicu, na koju su se nosile božićna svijeća i tamjan umotan u maleni ručnik na blagoslov.
U Hrvatskom zagorju pozdrav i dobre želje za Badnjak i Božić zapisali su brojni etnolozi – među kojima se ističu Zorica Vitez i Branko Đaković – te primijetili da se u čestitkama gotovo uvijek spominje i mlado ljeto: »Faljen Isus i Marija, na tom novom letu! Daj nam Bog picekov, purekov! Pune lagve vina, pune štale blaga, pune škrinje žitka; mira i blagoslova najviše.« Uz goste i čestitare obično se veže i darivanje jer su u kućama dobivali prve božićne darove: nekada su to bile jabuke, orasi, šljive i drugi plodovi zemlje. Među darovima su se mogli naći i komadi odjeće, a neki su domaćini čestitarima znali objesiti i kobasicu oko vrata.
Nakon Božića poznata je i tradicija da skupine čestitara, pod nazivom betlehemari ili pastiri, obilaze kuće pjevajući božićne pjesme, koje su regionalno različite. Kolende su vezane uz područje Jadrana te Dubrovnika i okolice. Grupe kolendara obično su pjevale cijelu noć (u noći Badnjaka i Stare godine), a domaćini su ih častili suhim smokvama, narančama, rogačima, raznim slasticama, sokovima, vinom, rakijom, a u novije vrijeme i novcem. Kako navode poznavatelji tradicije, kolendari mogu nositi i razne glazbene instrumente, najčešće mandoline, gitare i harmonike, čijim sviranjem uljepšavaju kolendu. Povijest kolendavanja seže u 13. stoljeće. Najstariji su pisani tragovi u Statutu Dubrovačke Republike. Neovisno o načinu na koji se izriče čestitka, vjernost kršćanskoj poruci blagdana Kristova utjelovljenja podrazumijeva da mir, radost i ljubav koje preko nas bližnjima, ukućanima i susjedima donosi Djetešce Isus, oživotvoreni djelima, postaju najdirljivija božićna čestitka.
