Ruža jerihonska čudesna je biljka – ali u Hrvatskoj i u svijetu relativno malo poznata. Ruža kao cvijet poznata je kao kraljica među cvijećem, osobito u svibnju kad pokazuje svu svoju ljepotu. Međutim »jerihonska« je ruža zapravo pustinjska biljka. Naime, uz to što palestinski Jerihon slovi kao najstariji grad na svijetu, on je i svoje ime posudio čudesno lijepoj biljci koja raste u pustinji, i to njegovoj okolici. Kažu da se biljka prvi put spominje osam stoljeća prije Krista.
U pustinji, kao što je poznato, uvjeti za život veoma su teški, kako za čovjeka tako i za životinje i biljke. Nema kiša, a žega je velika. Kako je onda moguće da ta biljka može doživjeti i pedesetu godinu u takvim sušnim uvjetima? Praksa je pokazala da je toj čudesnoj biljci potrebna tek malo obilnija rosa i ona u roku od nekoliko sati zaživi.
Predaja kaže i da joj je dugovječan život podarila sveta nazaretska Obitelj. Jerihonski ružičnjaci spominju se i u Svetom pismu, a »ruža jerihonska« i u litanijama Majke Božje, koje se posebno rado mole u svibnju.
Josip i Marija, nakon Isusova rođenja u Betlehemu, da bi spasili život svomu djetetu, morali su bježati iz Betlehema u Egipat, jer zloglasni kralj Herod izdao je naredbu da se trebaju poubijati sva muška djeca mlađa od dvije godine, želeći se tako osigurati da će i Isus biti ubijen. Svetu je Obitelj put vodio kroz pustinju. Legenda nadalje kaže da su im najkraći put kroz pustinju pokazivale upravo »jerihonske ruže«, koje su rasle s obje strane puta kojim su oni trebali proći. Blažena joj je Djevica Marija, kaže priča, u znak zahvalnosti izmolila dug život. Među narodom je ostala upamćena priča i da je neki nepoznat čovjek sadio te ruže uz put kojim je sveta Obitelj trebala proći. Kad su naišli Herodovi vojnici, upitali su toga nepoznatoga čovjeka je li tim putom prošla neka obitelj s djetetom i magarcem. Kad je čovjek odgovorio potvrdno, upitali su ga: »A kad je to otprilike bilo?« Seljak je odgovorio: »Kad sam započeo saditi ruže.« Ruže su se u to vrijeme već sve bile zazelenjele. Čak su neke od njih bile i procvjetale, što se kod njih obično i događa oko Božića i Uskrsa. Uvjet je da se s njima ispravno postupa. Vojnici su, priča kaže, shvatili da je to bilo davno i vratili su se k Herodu neobavljena posla.
Ružu jerihonsku nazivaju i svetom ružom. Smatraju je i simbolom novoga i vječnoga života. U Bavarskoj, gdje je ona najrasprostranjenija u Europi, postoji običaj da ju daruju mladencima na dan svadbe kao svadbeni dar. Kad dođe vrijeme da mlada obitelj počne očekivati prinovu u kući, i buduću majku počnu hvatati trudovi, ružu zalijevaju mlakom vodom, i još prije nego što novi život dođe na svijet, ona se zazeleni. Taj čudesan prizor može se promatrati običnim okom i od divljenja ljudi počinju moliti.
Botaničari su došli do saznanja da ako tko biljku drži u sobi u kojoj se puši, ona osvježava zrak. Neki tvrde i da onima koji pate od nesanice treba staviti ružu ispod kreveta i imat će dobar san. Čuva čak i odjeću od moljaca, a i dobar je osvježivač zraka u sobi za dnevni boravak. Smatraju je simbolom sreće, ljubavi, vječnosti i uspješne budućnosti.
Kako ju treba njegovati? Ona ne treba puno vode. Dovoljno je ružu dva-tri dana poprskati mlakom vodom do 25 stupnjeva i ona će se vrlo brzo početi otvarati novomu životu. Živjet će samo tri do četiri dana i onda će ponovno usnuti. I taj događaj, kad se ona otvara novomu životu, može se promatrati simbolično, s vjerom. Potrebno ju je najmanje tri tjedna poštedjeti od zalijevanja. Stručnjaci kažu da je upravo ta činjenica garancija za njezin dugovječan život.
