Kad je riječ o mirovinskim i socijalnim reformama, njih često prate problemi nehumanosti koji nastaju najčešće zbog nedosljednosti politika koje zanemaruju načela morala i solidarnosti, temeljnih načela katoličkoga socijalnoga nauka. Uz njih, postoje problemi doplatka za djecu, ugroženost majka i udovica, iseljavanje i neostvarivanje povratka. Iskustva donošenja i promjena mirovinskoga zakona i tzv. »mirovinskih reforma« pokazuju da je to većinom bio veliki teatar nestručnjaka i stranačkih politika. Većinom je to bila gluma zabrinutosti za maloga čovjeka. Događale su se prividne svađe, ali samo o sporednim stvarima, pa se tako stvaralo pogrješno uvjerenje da se nekim reformama Hrvatska približava Europi, a zapravo ulazi u sustav socijalne sigurnosti sličan latinoameričkim državama i njihovu modelu poznatom kao »čileanski model«. Drugi mirovinski stup nije se dokazao ni u Južnoj Americi, a još manje u Europi.
S pravom dr. Gojko Bežovan, redoviti profesor socijalne politike na Pravnom fakultetu u Zagrebu, dakle kao stručnjak, godinama upozorava na opasnost uvođenja II. mirovinskoga stupa za mirovinsku budućnost hrvatskih građana. Upozorava da druge postsocijalističke države odustaju od uvođenja II. mirovinskoga stupa ili smanjuju izdvajanja (Mađarska, Poljska, Slovačka) ili ga uopće nisu ni uvele (Češka, Slovenija, Srbija), a Hrvatska naprotiv nastoji još povećati izdvajanja za financiranje toga stupa povećanjem stope doprinosa od 5 % čak na 10 %. Normalno je da će takvo povećanje stope doprinosa još više opteretiti obveze poslodavaca, ali i osiguranika, a smanjiti prihode državnoga proračuna. Valja podsjetiti da doprinosi za II. mirovinski stup nisu prihodi državnoga proračuna, nego prihodi posebnih obveznih mirovinskih fondova, koji djeluju u sustavima financijskoga kapitala u vlasništvu banaka. Međutim, mirovinske obveze za redovito zakonsko mirovinsko osiguranje iz I. mirovinskoga stupa isplaćuju se iz sredstava državnoga proračuna. Matematika je jasna svakomu pučkoškolcu: proračun gubi, a dobivaju financijsko-bankarske strukture (zapravo »novčarski lobi«). Takvu shvaćanju pridružuju se već pojedini stručnjaci iz ekonomskoga područja, pa i neki saborski zastupnici, koji su naknadno shvatili »u kojem grmu leži zec«.
Nasuprot tomu, novčarski lobi (predstavnici obveznih mirovinskih fondova, guverner Hrvatske narodne banke i političari kada su na vlasti – kako HDZ tako i SDP) grčevito brani održavanje, pa i ojačavanje II. mirovinskoga stupa. Njima se u najnovije vrijeme pridružuje i Hrvatska stranka umirovljenika, što je razvidno iz posljednjih javnih izjava njihova predsjednika. Nažalost, najdalje u neslaganju otišao je bivši predsjednik uprave AZ – obveznoga mirovinskoga fonda, koji je u vlasništvu Zagrebačke banke i Allianza Zagreb. U novinskom članku objavljenom u Večernjem listu sebe predstavlja kao »stručnjaka za mirovinsku reformu«. Umjesto da argumentima pobija mišljenje dr. Bežovana, služi se neakademskom terminologijom pa tvrdnje profesora naziva »hejterskima«, što bi u prijevodu trebalo značiti »govor mržnje«. Očito je da se kao bivši predsjednik mirovinskoga fonda, dakle kao predstavnik zainteresirane novčarske strukture, osjeća povrijeđenim, a možda i ugroženim. Ta bahatost može se prepoznati i iz njegovih izjava da je cinično doživljavati nizak natalitet i odlazak mladih kao katastrofu, jer »to je samo korištenje prava vlastitoga životnoga izbora«. Nažalost takvo razmišljanje neodoljivo podsjeća na shvaćanja iz bivšega poretka prema kojima je odlazak na rad u inozemstvo bio samo oblik »uklapanja radničke klase u međunarodnu podjelu rada«, iako se time prikrivala kriza i ublažavala ondašnja nezaposlenost.
Zato se postavlja pitanje kako dalje, odnosno koja je svrha državne politike u rješavanju problema socijalne sigurnosti kada je riječ o mirovinama. Odgovor glasi: Osnovna je svrha svake državne politike osiguranje sigurne budućnosti, a to se postiže ostvarivanjem boljih uvjeta života i rada, boljom zaštitom zdravlja, većom sigurnošću na radnom mjestu, socijalnom skrblju za potrebite i dostupnošću obrazovanja svakomu. Polazna osnova za to treba biti opća solidarnost svih građana unutar države. Šanse za ostvarenje općega dobra ne smiju se sužavati totalnim privatiziranjem mirovinskoga i zdravstvenoga osiguranja. Jasno, pritom treba imati na umu da se socijalna politika može provoditi samo u skladu s rješavanjem gospodarskih problema, koji su temelj za rješavanje svih ostalih problema. Zato stalno treba imati na umu i uvažavati već dostignuti stupanj standarda kulturnoga i civilizacijskoga razvitka društva i ne zanemarivati već ostvarene kriterije, a posebice ne zanemarivati stvarne gospodarske mogućnosti. U usporedbi s razvijenim zapadnim državama i bruto nacionalnim dohotkom po glavi stanovnika, Hrvatska je među siromašnijim državama sa siromašnijim stanovništvom pa takav položaj zahtijeva i veći stupanj unutarnje solidarnosti među građanima i utjecaj države.
Mogući izlaz iz takve situacije ne treba tražiti u neoliberalističkom pristupu koji nude Svjetska banka, Međunarodni monetarni fond i novčarski lobiji, čija je glavna karakteristika orijentacija prema smanjivanju temeljnih prava prema razini socijalne skrbi uz prepuštanje čovjeka samomu sebi. Čovjeka se ne smije prepuštati nemilosrdnim zakonima tržišta uz sve manja državna jamstva. Nije svrha države da načelo solidarnosti smanjuje ili da ono gotovo nestaje. Zato se socijalna sigurnost ne smije smanjivati pretjeranim naglaskom na moguća posebna izdvajanja samih građana za neka posebna socijalna prava. Država nema pravo zaobilaziti svoju osnovnu svrhu zadržavanja vlastitoga naroda na vlastitom teritoriju.
