»Odluka komunističkih vlasti iz 1945. o uklanjanju grobalja i grobova ‘okupatora’ i ‘narodnih neprijatelja’ i Katolička Crkva u Jugoslaviji« naslov je znanstvenoga rada dr. Vladimira Geigera s Hrvatskoga instituta za povijest u Zagrebu, koji je ustupio uredništvu »Glasa Koncila« i koji objavljujemo u cijelosti.
Posljedice Drugoga svjetskoga rata bila su velika materijalna razaranja, a i ljudski gubitci bili su izrazito veliki. Dugotrajnost i intenzitet rata na području Jugoslavije i prisutnost znatnih okupacijskih snaga Njemačkoga Reicha, Italije, Mađarske i Bugarske te djelovanje slovenskih, hrvatskih, srpskih, crnogorskih, albanskih i drugih nacionalnih oružanih snaga, te djelovanje jugoslavenskim komunistima predvođenoga partizanskoga pokreta imalo je za posljedicu izravne sukobe zaraćenih strana, što je dovelo i do velikih ljudskih gubitaka i među vojnicima i među stanovništvom. Nepomirljive ideologije i politički i vojni interesi suprotstavljenih strana u ratnom sukobu i građanskom ratu umnožili su ljudske gubitke.
Namjera potpunoga i radikalnoga obračuna jugoslavenskih komunista s neprijateljem neposredno po završetku Drugoga svjetskoga rata, bila je i odluka Ministarstva unutarnjih poslova Demokratske Federativne Jugoslavije br. 1253, od 18. svibnja 1945. o uklanjanju i uništavanju grobalja i grobova »okupatora« i »narodnih neprijatelja«, koja je obuhvatila groblja i nadgrobne spomenike vojnika njemačke, talijanske i mađarske vojske, te ustaša, četnika i slovenskih domobrana. Da je odluka o uklanjanju i uništavanju grobalja i grobova »okupatora« i »narodnih neprijatelja« sustavno provođena potvrđuju onodobni dokumenti, a i suvremenici događaja.
Odluka MUP-a DF Jugoslavije, od 18. svibnja 1945., o uklanjanju i uništavanju grobalja i grobova »okupatora« i »narodnih neprijatelja«, koju potpisuje ministar unutarnjih poslova DF Jugoslavije Aleksandar Ranković, nije do sada pronađena u izvornom obliku. No poznato je da je i u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Srbiji objelodanjen niz dokumenata o uklanjaju grobalja i grobova »okupatora« i »narodnih neprijatelja« na području Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije u neposrednom poraću 1945., 1946. i 1947., utemeljenih na odluci MUP-a DF Jugoslavije od 18. svibnja 1945. o uklanjanju i uništavanju grobalja i grobova »okupatora« i »narodnih neprijatelja«.
Upute i naređenja o uklanjaju grobalja i grobova »okupatora« i »narodnih neprijatelja« redovito su prosljeđivana podređenim ustanovama na svim razinama, od najviših do najnižih organa vlasti.
I MUP Federalne Države Hrvatske, Zagreb, opširno je 6. srpnja 1945. izvijestio oblasne i okružne NOO-e o odluci MUP-a DF Jugoslavije od 18. svibnja 1945. o uklanjanju grobalja i grobova »okupatora« i »narodnih neprijatelja«.
Ministarstvo unutarnjih poslova FD Hrvatske u dopisu od 6. srpnja 1945. oblasnim i okružnim NOO-ima (oblasni NO-i Dalmacije, Istre i Slovenije, okružni NO-i Savski kotar, Hrvatsko primorje, Kordun, Lika, Banija, Zagreb, Varaždin, Bjelovar, Moslavina i Privremeni Gradski NO Zagreb) (Broj: 2.811/45., Predmet: Uklanjanje vojničkih groblja okupatora), pojašnjava razloge uklanjanja grobalja i grobova »okupatora« i »narodnih neprijatelja«, i nalaže: »Treba izbrisati svaki trag zloduha fašističke vladavine. Tako je potrebno i da se sravne sa zemljom svi vanjski znakovi, po kojima bi se razaznavalo mjesto, gdje su se dizala takova groblja. Stoga će te u pogledu tih groblja postupiti ovako. 1./ Ogradne zidove, plotove kao i druge predmete i sretstva kojima je bio omedjen prostor za groblje, na kojima su se odjelito pokopali okupatorski vojnici /Njemci, Talijani, Madjari i ustaše/ treba odstraniti. 2./ Vanjska obiležja na pojedinim grobnim humcima /krstove, ploće, konfesijske i sve druge znakove/ treba ukloniti tako da čitavo zemljište, koje je bilo odredjeno za groblje bude poravnano. 3./ Sa pojedinih grobnih humaka, koji se nalazi izvan skupnog groblja i izmješani su sa drugim grobovima, dignuti samo vanjske znakove. 4./ Lješine se nesmiju ni u jednom slučaju dirati, niti grobovi otvarati i prekopavati. 5./ Prostore, na kojima su se nalazili grobovi, ne smije se upotrebljavati za pokapanje novih mrtvaca. Ovaj se prostor može upotrijebiti kao rasadnik za ukrasno grobno bilje ili slične svrhe. 6./ Otstranjeni materijal sa grobova ne smije se raznositi. Drvo će se skupiti na jednome mjestu, izbrisati netragom svaki znak i natpis i po potrebi upotrebiti ga, dok će se kamen racijonalno upotrebiti, iza kako se predhodno otstrani bez traga, sve što je na njemu bilo uklesano ili zapisano.« Zaključno ministar unutarnjih poslova FD Hrvatske Vicko Krstulović oblasnim i okružnim NOO-ima nalaže: »Od svih ovih postupaka izuzeta su grobišta i grobovi domobrana. Razumije se da se kod svega toga mora postupati na način, koji će ostaviti nedvojbeni utisak, da ovaj postupak nije nikako akt osvečivanja već je izazvan isključivo imperativom, da se ukloni sve, što bi moglo potsjećati na vremena fašističkog zuluma. SMRT FAŠIZMU – SLOBODA NARODU !«
Iako je odluka MUP-a DF Jugoslavije od 18. svibnja 1945., odnosno odluka MUP-a FD Hrvatske od 6. srpnja 1945., o uklanjanju i uništavanju grobalja i grobova »okupatora« i »narodnih neprijatelja«, izuzimala grobove hrvatskih domobrana, lokalne su vlasti, svjedoče događaji, rušile groblja, grobove i nadgrobne spomenike svih neprijateljskih vojska, uključujući i domobranske.
Uklanjanje grobova i grobalja »okupatora« i »narodnih neprijatelja« nije moglo biti nezamijećeno, a i bez odjeka u najširim masama stanovništva. U skladu s tim vlast je, uza svu samovolju u represivnom ozračju, nastojala prikazati svoju odluku opravdanom i pravičnom.
MUP FD Hrvatske 6. srpnja 1945. pojašnjava kao razlog uklanjanja »okupatorskih« grobova: »Fašistički je okupator platio brojnim žrtvama svoj pokušaj da istrijebi naše narode. Danak koji je on morao da dade u krvi, bio je ogroman iz razloga, što je okupator iskorištavao svaku priliku, da protiv naših naroda razjaruje i onako pobješnjele svoje bande. Tako je okupator sakupljao svoje poginule, prenosio ih na naročito uredjena groblja, gdje ih je sahranjivao uz posebnu paradu i uz učešće domaćih izdajnika. Uslijed toga ostala su iza kako je okupator protjeran iz naše zemlje, mnogo prostrana, izazovno smještena i brižljivo očuvana groblja okupatora, dok su kosti naših boraca kojekuda rasijane, većina bez ikakovog vanjskog znaka.«
Od antičkih vremena i u rimskom pravu grob i nadgrobni spomenik nakon sahranjivanja postajali su locus religiosus [lat. – mjesto štovanja], jer to je nalagao pijetet prema mrtvima. U kulturi žalovanja južnoslavenskih naroda grobnim počivalištima i nadgrobnim obilježjima od davnih vremena pripada istaknuto mjesto. Svako ljudsko biće ima pravo na svoj grob i nadgrobni znak, ili barem na svoj kenotaf (grč. kenós – prazan + táfos – grob) – prazan grob. Simboličan grob podignut na uspomenu na pokojnika čije se tijelo nalazi drugdje, najčešće u tuđini.
OZNA za Hrvatsku dostavila je 31. listopada 1945. Okružnom odjeljenju OZNA-e Dubrovnik depešu kojom ih upozoravaju da »Na Svisveti i ‘Dušni Dan’« »ustaške porodice pripremaju na groblju komemoracije, koje se mogu pretvoriti u demonstracije protiv naših vlasti«, te nalažu da »Naši organi i povjerenička mreža treba da idu na groblje i da prate rad neprijatelja. Ne dati se provocirati. Ako se ukaže potreba hapsiti, ali izvan groblja.« Napominju im da oružje ne upotrebljavaju, »no ako ustreba jedino po nalogu samog načelnika [OZNA-e Dubrovnik].«
NASTAVLJA SE
