Sredinom prosinca prošle godine Tiskovni ured Svete Stolice objavio je novu instrukciju Kongregacije za kauze svetih i blaženih pod nazivom »Relikvije u Crkvi: autentičnost i očuvanje«. Nova instrukcija zamijenila je instrukciju iz 2007. godine i zauzela je njezino mjesto kao dodatak instrukciji »Sanctorum Mater« iz 1983. godine. Spomenuta instrukcija iz 1983. godine uređuje postupak za beatifikaciju i kanonizaciju na biskupijskoj razini. Premda u osnovi pojašnjava isto, tj. obdržavanje kanona 1187. i 1190. Zakonika kanonskoga prava, nova instrukcija u odnosu na staru donosi toliko novih pojašnjenja da se može reći da je riječ o novom dokumentu.
Ne treba ići daleko da bi se vidjelo da relikvije nisu prestale biti privlačne modernomu i postmodernomu čovjeku te da, ako ih se na ispravan način štuje, mogu biti izvanredna sredstva evangelizacije i produbljenja vjere. Tko se to, primjerice, ne sjeća koliko se ljudi okupilo i što se sve događalo za vrijeme boravka tijela sv. Leopolda Mandića u Zagrebu i za vrijeme njegove »jadranske turneje«!? Relikvije drevnoga svetca, sv. Nikole biskupa, zaslužne su za jedan od najvećih ekumenskih događaja u prošloj godini (bio bi sigurno najveći da u toj godini nije došlo do povijesnoga susreta između Pape i ruskoga pravoslavnoga patrijarha). Relikvije zaštitnika Rusije, koje se inače čuvaju u katoličkoj katedrali u Bariju, na dva su mjeseca posuđene Moskovskomu patrijarhatu. Tijekom boravka u Moskvi i Petrogradu počastilo ih je gotovo 2,5 milijuna ljudi! No gdje ima interesa, ima i mogućnosti zloporabe. Svjedoče o tome prijepori iz prošlosti. No i danas je dovoljno otići na »eBay«, upisati na talijanskom »reliquie vendita« (relikvije prodaja) i vidjeti rezultate… Kongregacija za kauze svetih i blaženih očito je željela u začetku smanjiti mogućnost zloporaba, i to različitih.
Za razliku od »staroga« dokumenta iz 2007. godine, nova instrukcija – premda je riječ o uredbenom dokumentu pisanom pravnim jezikom i namijenjenom poglavito biskupima – ima uvod, koji započinje rečenicom koja sažima »teologiju« štovanja relikvija. »Relikvije su u Crkvi oduvijek imale posebno čašćenje i pozornost jer je tijelo blaženika i svetaca, koje je određeno za uskrsnuće (!), na zemlji bilo živi hram Duha Svetoga (!) i oruđe njihove svetosti (!), koju Apostolska Stolica priznaje beatifikacijom i kanonizacijom«, kaže se na početku instrukcije (uskličnici umetnuti kako bi se naglasili snažni teološki momenti).
Nova jasno određuje, što stara također ne čini, razliku između »velikih relikvija« i »nevelikih relikvija« (tal. »insigni« – »non insigni«, izraze koji su na druge jezike prevođeni i kao »relikvije prve klase / prvoga stupnja« i »relikvije druge klase / drugoga stupnja«). »Tradicionalno se ‘velikim relikvijama’ smatra tijelo blaženika i svetaca ili značajni dijelovi samih tijela, ili čitava količina pepela proizašloga iz njihova kremiranja«, kaže se u instrukciji. Takvim se relikvijama duguje »posebna skrb i budnost kako bi se zajamčilo njihovo očuvanje i čašćenje te kako bi se izbjegle zloporabe« te ih stoga valja »čuvati u posebnim zapečaćenim urnama, smještenima na mjesta koja im jamče sigurnost, poštuju njihov sakralni značaj te olakšavaju čašćenje«.
Relikvije drugoga stupnja (ili doslovno »nevelike relikvije«) »maleni su dijelovi tijela blaženika i svetaca ili također predmeti koji su bili u izravnom doticaju s tim osobama«. Za njih se kaže: »Neka ih se ipak čuva i štuje u pobožnom duhu, izbjegavajući svaki oblik praznovjerja ili trgovanja.« »Slična disciplina« primjenjuje se »i na posmrtne ostatke (‘exulviae’) slugu Božjih i ‘časnih’ čiji su postupci beatifikacije još u tijeku«. »Dok nisu uzdignuti na čast oltara beatifikacijom, njihovi posmrtni ostatci ne mogu uživati nikakvo javno štovanje ni povlastice koje su pridržane samo tijelu onoga tko je beatificiran ili kanoniziran.« Naslove »sluga Božji« i »časni« kandidati dobivaju tijekom postupka prije proglašenja blaženim. Dokumentu je očito stalo do spomenute razlike u praksi. Stoga dosljedno primjenjuje terminološku razliku. Riječ »relikvije« rabi se isključivo u odnosu na svetce i blaženike, a za kandidate za oltar rabi se izraz »posmrtni ostatci«. No tu je i odredba da se u slučaju premještanja posmrtnih ostataka (časnih) slugu Božjih, to učini »bez ikakve svečanosti« i »izbjegavajući svaki znak štovanja koje se ne duguje«. U bilješci se pojašnjava: »Zabranjeni su na primjer: pokapanje ispod oltara; slike sluge Božjega ili časnoga sa zrakama ili aureolom; njihovo izlaganje na oltarima; ostavljanje zavjetnih darova (‘ex voto’) kod groba ili kod slike sluge Božjega ili časnoga.«
Posebna je pozornost posvećena utvrđivanju autentičnosti relikvija i postupku njihova očuvanja, u koje su, uz crkvene osobe koje jamče kanonsku valjanost postupka (prisutnost biskupa ili njegova delegata, promicatelja pravde i zapisničara), izrijekom u nekoliko članaka uključene stručne osobe (patolog, sudski vještak ili drugi specijaliziran liječnik), što stara instrukcija također nije precizirala. Osim kanonskopravne sigurnosti, kad je riječ o premještanju relikvija ili posmrtnih ostataka, ili njihovu »hodočašću«, u oči upadaju mjere kojima je cilj spriječiti otuđenje, zamjenu ili bilo kakav zloporabni postupak na relikvijama. Vjerojatno je to povezano i s opasnošću od komercijalizacije relikvija, koju jasno zabranjuje već i temeljno crkveno pravo (kan. 1190 čl. 1 KKP-a: »Svete se moći ne smiju prodavati«). Instrukcija na tome ustraje, specificirajući u čl. 25: »Apsolutno su zabranjeni trgovanje (tj. razmjena relikvije u naravi ili za novac) i prodaja relikvija (tj. odustajanje od vlasništva nad relikvijom uz odgovarajuću cijenu), kao i njihovo izlaganje na profanim ili neovlaštenim mjestima.«
I naposljetku, novost je nove instrukcije čitav odsjek o »hodočašću« relikvija, koji je očito nadahnut velikim »hodočašćima« tijela sv. Leopolda Mandića i sv. Pija iz Pietralcine tijekom Izvanredne svete godine milosrđa. Postupak se vodi načelima koja su prisutna u čitavu dokumentu: suglasnost svih uključenih strana, odredbe kojima je cilj zajamčiti da će »hodočašće« proteći u istinskom vjerničkom duhu, da ne će biti zloporaba vezanih uz samu relikviju (utvrđivanje stanja prije napuštanja trajnoga obitavališta i po povratku). Instrukcija nosi službeni nadnevak od 8. prosinca, dakle svetkovine Bezgrješnoga začeća Bl. Djevice Marije.
