Zakon o minimalnoj plaći (Narodne novine br. 39/13, 130/17) koji je na snazi od 1. 1. 2018. određuje da je minimalna plaća najniži mjesečni iznos bruto plaće koji radniku pripada za rad u punom radnom vremenu, neovisno o stručnoj spremi ili kvalifikaciji. Mjesečna visina te minimalne plaće od 1. 1. 2018. g. iznosi 3439,80 kn, što u neto iznosu koji bi trebao primiti zaposlenik na ruke iznosi samo 2752 kune.
Vezano uz to važno je znati da se u tu svotu ne uračunavaju povećanja plaće koja pripadaju za prekovremeni rad, noćni rad, rad nedjeljom ili blagdanom ili nekim drugim praznikom za koji je zakonom propisano da se ne radi. To znači da ako netko radi na primjer u nedjelju ili blagdanom ili radi neke poslove prekovremeno, poslodavac mora za te dane dodatno posebno platiti, tako da taj dio ne ulazi u redovitu plaću. Dakle, kada bi redovita plaća iznosila manje od svote propisane kao minimalna bruto plaća (3439,80 kn), tada se treba isplaćivati ta svota minimalne plaće, odnosno njezina neto plaća. Dakle bez pribrajanja posebnih dodataka za nedjelje ili blagdane i slično. Prema tome ti posebni dodatci trebaju biti isplaćivani iznad svote minimalne plaće. Poslodavci bi to mogli izigravati, što se do sada često i činilo. Minimalna plaća radnika koji radi u nepunom radnom vremenu utvrđuje se i isplaćuje razmjerno ugovorenom radnom vremenu.
Zanimljiva je i odredba toga zakona koja za radnika kojemu je prema ugovoru o radu, pravilniku o radu, kolektivnom ugovoru ili posebnom propisu ugovorena, utvrđena ili propisana plaća u iznosu minimalne plaće ili do visine minimalne plaće propisuje da se mjesečna osnovica za obračun doprinosa na osnovicu prema plaći, utvrđena prema propisima kojima su uređeni doprinosi za obvezna osiguranja, umanjuje za 50 % iznosa minimalne plaće. U provedbi to će biti smanjenje obveze doprinosa za mirovinsko i zdravstveno osiguranje, odnosno bit će manje prihoda državnoga proračuna. To će stvarati privid da su umirovljenici još veći teret državi, što će politici davati argumente za opravdanje najavljene namjere povećanja doprinosa za II. mirovinski stup. Valja upozoriti na nekorektnu taktiku takvoga pripremanja reforma da se ne bi reklo: »Nismo znali.«
Postoji još jedna zamka, a to je odredba koja propisuje da se to pravo umanjenja primjenjuje i na zaposlene koji u razdoblju od dvanaest mjeseci uzastopno prije početka umanjenja za 50 % iznosa minimalne plaće imaju ugovorenu, utvrđenu ili propisanu minimalnu plaću ili do visine minimalne plaće. To će biti posljedica odredbe koja propisuje da se umanjenje primjenjuje do ugovaranja, utvrđivanja ili propisivanja plaće koja je viša od iznosa minimalne plaće. To bi moglo motivirati poslodavce da u pravilu zadržavaju što više zaposlenika na minimalnim plaćama, iako bi možda mogli i trebali isplaćivati veće plaće. Moguće ja da to često budu i isplaćivali, ali ne će knjigovodstveno evidentirati, što se u praksi često i događa. Varalo se državu, ali zakidalo i zaposlenike. U pravilu to novo uvjetovanje sa 12 mjeseci znači manja davanja poslodavaca za minimalnu plaću. Dakle, uvjet da poslodavac minimalnu plaću isplaćuje najmanje 12 mjeseci ima i svoje štetne posljedice. Tako jedna tobožnja zaštitna mjera za zaposlenike može proizvesti dvostruke suprotne posljedice. Štetnu za zaposlenika jer će ga poslodavac zadržavati maksimalno vrijeme na manjoj plaći, a šteta će biti i u smanjenim prihodima državnoga proračuna na ime obveznih doprinosa za mirovinsko i zdravstveno osiguranje.
Ovo shvaćanje proizlazi iz odredbe dopuna Zakona o minimalnoj plaći (NN 130/17) koja se primjenjuje od 1. siječnja ove godine, gdje se pod naslovom »Prijelazne i završne odredbe« u članku 2. propisuje:
»Za sve radnike koji su u mjesecu prosincu 2017. godine prema ugovoru o radu, pravilniku o radu, kolektivnom ugovoru ili posebnom propisu imali ugovorenu, utvrđenu ili propisanu plaću do iznosa minimalne plaće ili u iznosu minimalne plaće, a koji i nastavno u 2018. godini imaju ugovorenu, utvrđenu ili propisanu plaću do iznosa minimalne plaće ili u iznosu minimalne plaće, mjesečna osnovica za obračun doprinosa na osnovicu prema plaći, utvrđena prema propisima kojima su uređeni doprinosi za obvezna osiguranja, umanjuje se za 50 % iznosa minimalne plaće ili razmjernog dijela minimalne plaće koja je propisana za mjesec osiguranja za koji se vrši obračun, i to do trenutka ugovaranja, utvrđivanja ili propisivanja plaće koja je viša od iznosa minimalne plaće.«
Prema službenim podatcima u Hrvatskoj oko 76 400 radnika prima minimalnu plaću, koja prema novim zakonskim izmjenama iznosi neto 2752 kune mjesečno. Valja još podsjetiti da tu svotu minimalne plaće uglavnom primaju zaposlenici u djelatnostima kao što su tekstilna, kožarska i slične industrije. Kompenzacijska mjera poslodavcima koja na minimalnu plaću odobrava smanjenje doprinosa za 50 % znači i manja davanja poslodavca za minimalnu plaću, ali uz uvjet da poslodavac minimalnu plaću isplaćuje najmanje 12 mjeseci.
Usporedimo li to s visinama mirovinskih prava, osobito s pravom na starosnu mirovinu, ta bi mjera mogla dovesti do još veće zbrke u sustavu. Naime, zajamčena najniža mirovina, posebice starosna, gubi svoju logiku. Ako najniža mirovina propisana mirovinskim zakonom, a utvrđena do kraja 2017. g. u visini od 61,36 kn za jednu godinu mirovinskoga staža, pa ona za najmanje 15 godina staža iznosi 920,40 kn mjesečno, odnosno za 40 godina punoga staža iznosi 2454,40 kn mjesečno, svote minimalne plaće i zajamčene mirovine sve se više međusobno približavaju. Kako sve veći broj zaposlenika prima zajamčenu najnižu mirovinu, ona se sve više približava svoti od 2752 kune neto minimalne plaće propisane za ovu 2018. godinu.
Ove usporedbe nemaju namjeru osporavati pokušaje vlasti za ublažavanje pada mirovinskoga i zaposleničkoga standarda glede novčanih prihoda građana, ali se ipak želi upozoriti na opasnost gubljenja logike povezanosti cijeloga sustava radno-socijalne i mirovinske strukture.
